Drugi spol – šezdeset godina kasnije

“Žena koju sam srela nije bila onakva kakvu sam zamišljala prema njenim knjigama. Bila je puno simpatičnija” – rekla je Christine Delphy tog subotnjeg jutra u dvorani Europskog doma u Zagrebu na samom početku svog izlaganja na skupu posvećenom Simone de Beauvoir u povodu stogodišnjice njezina rođenja. Znanstveni skup što ga je u suradnji s Odsjekom za filozofiju Filozofskog fakulteta organizirao Centar za ženske studije Zagreb bio je istovremeno i obilježavanje šezdesete obljetnice objavljivanja knjige Drugi spol, koja je u trenutku upoznavanja sa Simone de Beauvoir 1971. godine za Christine Delphy bila prošlost, već dvadeset godina “stara” knjiga i tek mnogo godina kasnije shvatila je koliko ih je to djelo obilježilo, usmjerilo, poticalo da traže njezinu suradnju: kako danas kaže, radile su u “neizrečenoj atmosferi”. Navođenje tog osobnog iskustva – upoznavanja prilikom potpisivanja peticije 343 u kojoj su 343 žene ispisale da su imale abortus, a koja je dovela do legaliziranja pobačaja u Francuskoj tri godine kasnije – bilo je blisko i inspirativno svjedočenje za daljnji razgovor o idejnom nasljeđu Simone de Beauvoir, utemeljiteljice feminističke teorije, modernog razumijevanja roda, te sasvim novog, ma koliko osporavanog, razvoja zapadne filozofije.

Žene kao vladarice djece

Zbog osporavanja, regresije već jednom dostignutih progresivnih ideja i misli, “neobičnim fokusiranjem na privatni život autorice, koji je u ovogodišnjoj obljetnici u francuskim medijima poprimio obličje silovita backlasha zapravo usmjerena protiv feminizma, gdje se ne propušta osvrnuti na stav Simone de Beauvoir prema majčinstvu”, Christine Delphy odlučila se za izlaganje upravo o toj temi. O Beauvoironoj kritici majčinstva kao neprepoznata oblika moći nad drugom osobom, a koja se najčešće potpuno pogrešno i zlonamjerno tumačila kao mržnja prema djeci, društveno prihvatljivom, pristojnom građanskom kodeksu braka i majčinstva. Pitanje koje je Beauvoir postavila i tada – koliko je želja žena za djecom doista autentična, a koliko je rezultat socijalnog pritiska i mogućih sankcija – za Christine Delphy danas je aktualnije nego ikada. Žene danas, smatra, mogu gotovo sve, mogu raditi, mogu razvijati karijeru i dobile su mogućnost izbora kada će imati djecu, ali izbor o tome imati ih ili ne – ne postoji. Njihova se vrijednost potvrđuje majčinstvom, a što dovodi do onog najstrašnijeg – opresije nad djecom, koja će obrazac moći nad drugim ljudskim bićem nastaviti i kad odrastu. Jer, kako je rekla Simone de Beauvoir, žene su vladarice djece, to je jedini slučaj kada mogu imati moć nad drugim ljudskim bićem kojeg se vrlo teško ili nikada ne odriču, to je vlast koja im omogućuje barem neku pregovaračku poziciju i pritom ne biraju sredstva da taj jedini kapital ispuste iz ruku. I doista, razotkrivanjem sloja po sloja Beauvoirine teze i današnje situacije ucijenjenosti između autentične želje za majčinstvom i društvenog konstrukta (koji uključuje i norme odgoja) bilo je nemoguće ne podsjetiti se na situacije s naših ulica i parkova gdje nerijetko “majke s djecom razgovaraju kako ne bi ni s psima”. Oni suprotni primjeri, primjeri odgoja djeteta kao kompetentna, slobodna bića najčešće je izloženo prijekim pogledima, verbalnim i neverbalnim osudama partnera, obitelji, institucija. Malo koja se ne slomi.

Neprepoznavanje ili točnije nepriznavanje genijalnosti Simone de Beauvoir bila je tema i izlaganja Eve Bahovac s ljubljanskog sveučilišta, a koja je i performerskom potragom uz pomoć lupe potvrdila naslov svog izlaganja – parafrazu Foucaulta o Deleuzu – Možda će ovo stoljeće jednom biti poznato kao bovarovsko. Počevši s nekima već starim, ali nikada aktualnijim pitanjem o nevidljivosti žena u općem ljudskom znanju, a koje onemogućuje i da se Simone de Beauvoir kanonizira kao velika filozofkinja 20. stoljeća, Bahovac smatra da je greška u samoj ideji filozofije. Žena, naime, uvijek ostaje u vanjskosti filozofije, zapadne filozofije koja ne uspijeva percipirati išta izvan muške perspektive u kojoj je žena glavni, suštinski problem, ono nesmišljeno, negativno određenje. “Kada filozof ne zna što bi dalje rekao, kaže – žena” – smatra Bahovec podcrtavajući poziciju iz koje piše žena; to je uvijek određena točka izrabljivanja, nasuprot muškoj općeg, navodno objektivnog mjesta “nas filozofa”. A vlastito nikada ne isključuje univerzalno, riječ je samo o filozofiji u novom ključu, u kojoj žena nije središte problema, nego kreativan donosilac rješenja. Čime se i Badiouovo relativiziranje “francuskih filozofskih momenata” i pokušaji povratka antifilozofiji pokazuju kao ništavna rješenja. U drugom djelu Eva Bahovac upozorila je na nedovoljnu analizu Simone de Beauvoir Sigmunda Freuda i psihoanalize, “slijepe mrlje” u razumijevanju njezina djela i punine značaja njezine najcitiranije rečenice: “Ženom se ne rađa, ženom se postaje”.

Zašto Foucault, a ne Beauvoir?

Svetlana Slapšak s Institutum studiorum humanitatis u Ljubljani pitala je zašto žene danas radije čitaju i citiraju Michaela Foucaulta kada je uloga Simone de Beauvoir presudna u stvaranju discipline “čitanja antičkih žena”. Smatra da je sve što je Beauvoir napisala o drevnim kulturama i ženama zanemareno, čime se otkriva i nedovoljna kritička recepcija njezina doprinosa esejističkoj historiografiji, odnosno prekid kontinuiteta iznimno predana izučavanja antičkih žena šezdesetih godina na Sveučilištu Buffalo.

Za Tatjanu Jukić Beauvoirin tekst Treba li spaliti Sadea? jest simptom koji traži vezivanje filozofije i psihoanalize, a što u svojim radovima čini i Gilles Deleuze. “Tako Beauvoir postaje simptom stanja i same Deleuzove filozofije – posebno tamo gdje se veže za koncepte kao što su žena, minornost, seksualnost, mazohizam”, smatra Jukić te pita treba li Deleuzea čitati kao autora koji filozofiji čini ono što Sade radi revoluciji. U tom smislu Simon de Beavouir, smatra, nije legitimacijska figura feminističkog arhiva, nego nositeljica provokacije njegova političkog programa. O sukobljavanju esencijalističkih i konstruktivističkih teorija govora o ljubavi i potrebi uvođenja reda napose kada je riječ o samoj Simone de Beauvoir koju se površno opisuje ili “kao ženu poput svih drugih” ili “kao bezosjećajna monstruma”.

S Marxovim sablastima u Beauvoirinim tekstovima, a u namjeri “mišljenja ključnih filozofskih pojmova produktivnih za filozofsko-feminističku recepciju” u koštac se uhvatila Maja Solar iz Novog Sada smatrajući da se preplet tih dviju revolucionarnih filozofskih figura događa na tri razine: jedna je ono što o Marxu i marksizmu Beauvoir piše, drugo je ono što figurira kao marksističko u njezinu tekstu, a treće je ono što i Marxa i Beauvoir čini prevratničkim figurama u povijesti čitavog mišljenja. Analizirajući autobiografsku tetralogiju, Nada Đukić iz Ankarana iznijela je svoje viđenje veza između javne i privatne slike Simone de Beauvoir te prikazala glavne odrednice karaktera lika Simone de Beauvoir – bujnu vitalnost i ekstremnost, protivljenje despotizmu, zabranama, optimizam.

Ne želimo biti kao muškarci jer...

Popodnevna panel diskusija Simone i ja, u kojoj su sudjelovali i Asja Bakić, Rada Borić, Lepa Mlađenović, Maja Brkljačić, Slavica Jakobović Fribec, Milena Karapetrović, Biljana Kašić, Igor Marković, Venita Popović, Kristina Posilović, Sandra Prlenda, Ivan Radenković, osim zanimljivih osobnih iskustava s tekstovima slavne filozofkinje donijela je i disonantne tonove starog problema između teorije i aktivizma. Mada se činilo da je žustrina rasprave poremetila ugodnost skupa, već sljedeće jutro na Feminističkim razgovorima s Catherine Delphy u prostorijama Centra za ženske studije pokazalo se koliko blagotvorni mogu biti i dueli. Spomenuti prijepori obilježje su i francuskog feminističkog pokreta kojem je Catherine Delphy od 1968. godine aktivističkim i teorijskim radom dala važan pečat. Dapače, jedna je od onih žena koje su svojim radom razuvjerile i samu Simone de Beauvoir da je feminizam kao pokret moguć, da je moguće premostiti razjedinjenost i nesolidarnost žena. Jer “istina navire odasvud”, nemoguće ju je zaustaviti čak i kada je žene poput Sarah Pallin žrtvuju na oltaru patrijarhata, a za nove ratove, bitke i krugove nasilja. Pa makar to bila i njezina vlastita djeca, ona nad kojima uz potporu institucija ima moć, kojima vlada. Vjerujem da neće biti pretenciozno zaključiti da bi se i Simone de Beauvoir složila s idejom slobode Catherine Delphy, slobode za žene, muškarce, djecu, izrečene krajem šezdesetih godina 20. stoljeća – ne želimo biti kao muškarci jer ne želimo da su muškarci kao muškarci.