Bez obzira slažemo li se s tvrdnjom da živimo u "zlatnom dobu televizije", neosporno je da televizijske serije još nisu rekle svoju posljednju riječ
Čini se da se u posljednje vrijeme na svakom koraku priča o "televiziji". Navodnici su tu kako bismo naglasili činjenicu da je "televizija" danas puno više od televizije. Drugim riječima, činjenica da znatan broj (uglavnom mlađih) ljudi ne posjeduje televizijski aparat, ili ga koristi pretežno kao podmetač za vazu, nije relevantna. "Televizija" se u cjelosti odvojila od vlastite tehnološke logistike; za praćenje televizijskih programa više uopće nije nužno posjedovati TV (iako svi poznajemo nekoga tko se na opasku kako bi trebao pratiti ovaj ili onaj program pravda sa "nemam TV"). Streaming, torrenti, i ostale internetske tehnologije – bez obzira na njihov zakonski status i regulaciju, ili odsustvo dotične – dovoljno su rasprostranjene i dostupne da bismo i na kompjutorskom ekranu uživali u svim blagodatima "televizije"1. Osobno računalo asimiliralo je sve funkcije televizijskog medija. To je možda i najbolji primjer dosad za "teoriju retrovizora" Marshalla McLuhana, po kojoj svaki novi medij apsorbira i razvija mogućnosti prethodnih. Nakon što se činilo da će izgubiti bitku s novim medijima, televizijski medij vratio se u novomedijskom ruhu. Naravno, ne možemo tvrditi da se radi o istom iskustvu, tj. starim sadržajima presađenim u novu "formu"; još je McLuhan ukazao na problematičnost takvih distinkcija. Otud bi možda bilo primjerenije govoriti o uskrsnuću televizije, ili o njezinom "drugom životu". Bilo kako bilo, tvrdnja da "živimo u zlatnom dobu televizije" proteklih je godina već stekla status općeg mjesta.
Situiranje kulture "praćenja"
Naravno, kad se u ovom kontekstu govori o "televiziji", to prije svega znači – televizijske serije. Čini se da ne samo da svi oko nas gledaju serije, nego da se o njima i razgovara više no ikad prije. U jednom kratkom, ali iznimno poticajnom komentaru, Tatjana Jukić Gregurić razmatra načine na koje praćenje serija oblikuje njezinu vlastitu svakodnevnicu. Ona primjećuje kako komentiranje "zajedničke" serije u komunikaciji s prijateljima funkcionira kao svojevrsni "mjerni instrument" sličnosti i razlika u senzibilitetima, na način na koji su to generacijama činili filmovi i glazba. Međutim, napominje Jukić Gregurić, u slučaju serija postoji jedna ključna razlika: one traju. Serija se prati tjednima, mjesecima, godinama, dok se epizodama i scenama vraćamo nasumično, po nahođenju, zanimanju ili potrebi2. Praćenje serija tako priskrbljuje pozadinu na kojoj se formiraju i propadaju poznanstva, prijateljstva, intimne i emotivne veze.
No, otkud opći boom zanimanja za serije? U jednu ruku, posrijedi je rijetko privlačna tema: dovoljno neobvezujuća da je se možemo prihvatiti u svakom trenutku, a poticajna za mišljenje, raspravu i polemiku u najrazličitijim registrima. Na dubljoj razini, očito je da nešto u specifičnoj prostorno-vremenskoj dinamici serija snažno korespondira sa "strukturom osjećaja" našeg doba. Hipermedijalizirano okruženje u kojem živimo, sa svojom kulturom društvenih mreža i višesmjerne komunikacije dobro je tlo za sekvencijalnost i fragmentarnost serije. Puno je pisano o problemu opadanja ljudske koncentracije uslijed hipertrofije medijskih podražaja oko nas. Treba li u takvoj tendenciji tražiti razloge zašto praćenje serije preuzima primat nad gledanjem filmovima? Ipak, postoji puno ljudi koji, po vlastitom priznanju, nemaju koncentracije pogledati film – ali prakticiraju binge watching (gledanje u komadu) serija, gdje ponekad i cijela sezona stane u dan-dva. Možda je, naoko paradoksalno, i u takvim slučajevima ključna upravo isprekidanost i fragmentarnost: u epizodi poznate serije, nalazimo se u poznatom okruženju, koje prepoznajemo i kad nismo sasvim fokusirani. Seriju je tako moguće pratiti i "sa strane", dok apsorbiramo druge medijske podražaje.
Serije: uvod u raspravu
S druge strane, odgovore je moguće tražiti i u sastavu publike koja prati serije (vidi bilješku I). Naš je dojam da njezin najveći dio čini nestalno i nesigurno ("prekarno") zaposlena populacija, uključujući i onu studentsku (koja je i sama najvećim dijelom na tržištu rada). A ukoliko nema jasno određenog i fiksnog radnog vremena, onda nema ni slobodnog vremena, koje bi se kanaliziralo npr. u čitanje ili u gledanje filmova. Praćenje serije aktivnost je koja se gotovo spontano uklapa u isfragmentirani, "nestalni" radni dan.
Na stranicama ovoga časopisa srazmjerno se često pisalo o serijama. Ovom prilikom ta tema, po prvi ali vjerojatno ne i po posljednji put, zauzima udarno mjesto. Iako ćemo među prijateljima i suradnicima naići na krajnje disonantna mišljenja, svi će se složiti u glavnome: serije još nisu rekle svoju posljednju riječ.