Drukčije od drukčijeg

Međunarodni festival Druga godba, koji već dva desetljeća obogaćuje slovensku festivalsku ponudu šarenilom tradicijskih, drukčijih svirki iz cijeloga svijeta i ove je godine uspješno obavio svoju misiju. Petnaest solista i grupa iz dvanaest država je ljubljanskoj publici ponovo dočaralo paletu glazbenih pristupa, koje je više puta teško odijeliti. Nepisano je pravilo da se Druga godba iz godine u godinu događa na Plečnikovim Križankama, gdje je poseban ugođaj doživljavanja takve egzotične glazbe. Ali, zbog sve većih financijskih troškova, već je nekoliko godina koproducent festivala i Cankarjev dom, te se zato prva tri dana koncerti događaju u tom hramu kulture. Riječ je o koncertima koji su tehnički zahtijevniji, a i potreban im je mirniji, dakle zatvoren prostor. Tako je u Linhartovoj dvorani Cankarjeva doma većinom odzvanjala tradicijska glazba središnje Azije. Publika je prve večeri festivala bila oduševljena nastupom vokalno-instrumentalnog muškog kvarteta višeglasnoga grlenog pjevanja Huun Huur Tu iz stepske pokrajine Tuva u Sibiriji, koji su se već predstavili na Drugoj godbi 1996. Ovaj put su se, uz solistički nastup, uspješno udružili s mladim švicarskim duom Stimmhorn, koji svira različite švicarske rogove u kombinaciji s gitarom i različitim vrstama harmonika te jodlanjem.

Slijedila je zanimljiva improvizacijska jazz večer s dvostrukim koncertom klavijatura – nastupili su mlada Ruskinja Evelyn Petrova, virtuoz na harmonici, i talijanski majstor na klaviru Livio Minafra. Treće večeri su na svoje došli sladokusci neokrnjene tradicije. Tengir Too (kirgiska brdska glazba) izvodio je akustičku glazbu uz pratnju autentičnih instrumenata iz Kirgistan. Slijedila je šesteročlana duhovna grupa zvana Pjesme i glazba Badahšana (jug Tadžikistana), izvodeći duhovne napjeve maddah, te Šašmakamska akademija iz Tadžikistana s repertoarom klasične glazbe muslimanskog porijekla sa sufijskom lirikom uz tradicionalni ples.

Otočni karneval

Drugi dio drugogodbaške kilometrine se posljednja tri dana preselio na Križanke. Tu se obično događaju živahniji koncerti nabijeni plesnom energijom. Već prva večer na Križankama odjekivala je od svirke petnaesteročlankog bubnjarskog orkestra Renegades Steel-Band Orchestra s Trinidada. Ovi nevjerojatni glazbenici za svoju glazbu koriste otpadne kante za smeće, bačve za goriva i druge metalne posude – i to šezdeset čeličnih kanti različitih formata! Inače, priča o čeličnim bubnjevima seže još u prvu polovinu 19. stoljeća, kada su na Trinidadu ukinuli ropstvo. Tada su oslobođeni ljudi izmislili noćnu procesiju pjevanjem i plesanjem, koja je kasnije prerasla u pravi otočki karneval. U početku su za ritam koristili afričke bubnjeve, ali su ih vlasti krajem 19. stoljeća zabranile. Umjesto njih, počeli su koristiti bubnjeve od bambusa, a potom kante za smeće i limene posude. Posebnost tih glazbenika je da iz čelika izvlače najnevjerojatnije melodije i zvukove. Na temperamentan način prerađuju svjetske zabavnoglazbene hitove, rock, reggae, latino, jazz, filmsku glazbu, pa i klasiku. Tako smo iz njihovih kanti čuli nevjerojatno dobro izvođenje skladbi Boba Marleyja, Glenna Millera, Glorije Estefan, kao i klasiku Čajkovskog, Straussa – za njih nema prepreka! Svemu tome se pridružuje i njihova domaća karipska glazba, poznata pod imenom kalipso. I plesna atmosfera uz njih je potpuna!

Malijski gitarist Djelimady Tounkara je sa šesteročlanom grupom dočarao laganu glazbu crne Afrike, ugodno za uho i oko. Tounkara njeguje tradiciju griota, zapadnoafričkih profesionalnih glazbenika, pjevača i plesača, koji su i danas nenadomjestivi kao pratioci raznih obreda i svečanosti. Pjesme izvode na plemenskom jeziku mandinga. Ovaj “heroj gitare” suvremene malijske glazbe ujedno je i jedan od njezinih začetnika. Njegov glazbeni put doveo ga je do vrha popularnosti u njegovoj zemlji te do prepoznatljivosti na međunarodnoj sceni. Počeo je kao suosnivač i dugogodišnji član grupe Super Rail Band de Bamako, u kojoj su počinjali i Salif Keita te Mory Kanté. Nakon skoro tridesetogodišnje vjernosti tom bandu, u ovom je tisućljeću počeo sa samostalnom karijerom. Uz Tounkara nam se dogodila milozvučna i nježna plesna zabava.

Simpatičnom i energičnom Danyelu Warou iz Reuniona (afričkog otoka pod francuskom upravom) pripao je zaključni koncert te večeri. Bio je to poseban glazbeni doživljaj – šteta što vrijeme nije bilo naklonjeno. Naime, te se večeri jako rashladilo, pa mnogi ljubitelje drugogodbaške glazbe ipak nisu izdržali do trećeg koncerta te večeri, tako da su Waroa nažalost dočekali malobrojni, ali najizdržljiviji. Waro, kao aktivist i borac za uvođenje kreolskog jezika kao službenog, posreduje poruku o ravnopravnosti svih preko živahne tradicijske glazbene vrste maloya, koja je nastala pjevušenjem radnika na plantažama. U izvođenju Warojeva kvinteta maloya zvuči rockovski energično i vrlo uvjerljivo. Osim što svira, pjeva i bori se za jezična prava, izrađuje i razne tradicijske instrumente, koje, naravno, koristi u svojim nastupima. Tako smo imali priliku upoznati neobičan instrument kayanm, poput rifljače, ispunjen nekim zrnatim sadržajem, koji se drži objema rukama u vodoravnom položaju, te trzanjima i zibanjima stvara neobične zvukove poput prelijevanja i sipkanja pijeska. Vrlo zanimljivo.

Cirkusantski jazz

Pretposljednju i posljednju večer započele su vrlo zapažene slovenske grupe Čompe i Olivija, koje su iskoristile nastup na Drugoj godbi za predstavljanje svojih prvenaca. Za obje je grupe karakteristična višeslojnost glazbenih žanrova, maštovito korištenje harmonike i prepoznatljiv zvuk. Posebno su Čompe bili pravo osvježenje svojim teatralno kabaretskim nastupima. Što i ne čudi, jer grupu vodi Janez Škof, profesionalni glumac (član ansambla ljubljanske Drame) i, naravno, pjevač i harmonikaš.

Najveće oduševljenje te večeri, a za mnoge i ovogodišnjeg izdanja Druge godbe, bili su spektakularni Japanci Shibusashirasu Orchestra. Ljubljanskoj publici su već poznati, jer su na ovom festivalu bili 1997. Riječ je o atraktivnom trideseteročlanom cirkusantsko-jazzerskom orkestru. Njihova se glazba zasniva na jazz improvizaciji, ali se glazbena konstrukcija neprestano izmjenjuje, jer se crpi iz različitih glazbenih žanrova, uz vrlo naglašenu ulogu plesača i drugih umjetnika. Od samog su početka zahtijevali pozornost umiješavši se među publiku s raznim puhačkim instrumentima, tako da smo dobili osjećaj kao da smo zalutali na Guču, a ne na Drugu godbu. Od samog početka su zaokupljali svu našu pozornost: dvije žene odjevene u gejše plesale su i više puta se preodijevale, drugi (muškarci i žene) su plesali kao buto plesači, a kad smo već mislili da je kraj, slijedio je izlazak buto plesača s razgranatim granama u ustima, na čijim krajevima je bila zapaljena vatra. Njihova slika na pozornici s brojnim članovima bila je hipnotična. Svi smo buljili u njih tridesetero na sceni, a svaki je na svoj način bio zanimljiv, tako da smo se pogledima šetali od jednih do drugih, ali oni su se preoblačili i ponovno vraćali s drukčijim sadržajem… I tako smo se svi vrtjeli u krug i nismo mogli maknuti pogleda sa scene na bilo što drugo.

Mnogi su kasnije kupovali njihove CD-e (po čak 20 eura), ali zvučni zapis ne može dočarati njihov scenski nastup s brojnim teatralnim elementima, koji su se non-stop izmjenjivali, a čini mi se da su uistinu odsvirali samo četiri, pet skladbi, ali zato kilometarskih.

Arapski pop

Posljednji koncert posljednje večeri pripao je arapskom popu – kralju raia, četrdesetpetogodišnjem Alžircu Khaledu. I njega je ljubljanska publika već imala prilike čuti na ovom festivalu 1999. Njegova je glazba vrlo raznolika, jer je crpi iz različitih glazbenih izvora. Koketira s fankom, soulom, reggaeom i drugim urbanim zvukovima Afrike, zapadne Europe i tipične američke glazbe. Inače, Khaled je kao rai pjevač među islamskim fanaticima u svojoj državi naletio na veliki otpor i prognan je iz Alžira, pa zato živi u Francuskoj. Za rai kaže da je folklorna glazba koja izražava krik ljubavi, i upravo zato je bila dugo osporavana u Alžiru, u kojem se ne smije naglas reći da volite ženu, nego, recimo, golubicu. Tradicijskom arapskom obliku rai, koji se kroz stoljeća napajao različitim tradicijama, dodavali su zapadne glazbene oblike kao i instrumente – sintesajzer, ritam mašine, električne gitare itd. Khaled povezuje orijent mješavinom funka i novih urbanih zvukova. Vrhunac popularnosti po cijelom svijetu dostigao je 1996. romantičnom baladom Aicha (Ajša), koja je i ovaj put raspametila publiku u Križankama, toliko da Khaled uopće nije trebao pjevati, samo je vidljivo dirnut sa smješkom odobravao ljubljansku euforiju.

Ljubitelja drukčije glazbe je u Sloveniji mnogo, na što ukazuje i drugo desetljeće postojanja ovog festivala, koji bez publike, naravno, ne bi ustrajao tako dugo. Takvu raznolikost izvođača iz cijelog svijeta, gdje jedni pokušavaju svoje korijene prikazati što je moguće autentičnije, a drugi tradicijsko povezuju s aktualnošću vremena u kome živimo, u tako se koncentriranom obliku ne može niti često niti svagdje doživjeti. To dokazuje i publika, koja je, sudeći prema posjećenosti, uvijek gladna takve drukčije glazbe.