Drum and bass koncert

Aquarius se sve više etablira kao središte događanja na glazbenoj sceni “inteligentne” elektronike. Pod time ne podrazumijevam žanr poznat kao IDM (Intelligent Dance Music), nego sve češće nastupe d’n’b, electro i sličnih izvođača. Pri tome pridjev “inteligentna” koristim s velikim oprezom jer, zaista, može se vrlo uvjerljivo argumentirati da u mainstream d’n’b-u i nema neke pretjerane inteligencije ili uvjerljivosti. Danas, desetak godina nakon njegove pojave, popularna drumba je najobičnija manufaktura i teško je pronaći nešto zaista osvježavajuće. S druge strane, d’n’b, breakbeat, electro i slični ‘non-tech’ žanrovi su, kako se čini, uspostavili određenu auru “izdignutosti” iznad sirovosti i jednoličnosti “primitivnog” techna.

Naime, navedeni žanrovi su češće bili otvoreniji za komunikaciju i pretapanje s drugim pravcima, npr. industrialom ili trip-hopom; osim toga, pristupačnijima i komunikativnijima ih je učinila i činjenica da često posjeduju vokalne dionice. To im omogućuje da od u principu sirovo elektroničko-plesnih kompozicija rade zapravo pop-skladbe. Spomenimo, na primjer, u okvirima electra poznatu Peaches (za koju bi možda pravi izraz, nimalo negativno konotirano, zapravo bio electro-trash) ili kultnog Nijemca T. Raumschmiera, ili pzycho-pop atrakciju Pzychobitch. Naravno, nekima od ovih izvođača pripisuje se i etiketa eksperimentalnog techna, i time techno vs. non-tech distinkcija pada u vodu. No to nam zapravo govori dvije stvari. Prva je da je imenovanje glazbenih žanrova danas u doba criss-crossa svega i svačega pomalo nezahvalan zadatak. Drugi je taj da se kod nas pod “technom” često podrazumijeva isključivo glazba kakva se čuje na nastupima Lauranta Garniera, Jeffa Millsa i Davea Clarkea, a nikako npr. Plastikmana.

Uzevši sve to u obzir, usudio bih se na osnovi površnog promatranja-sa-sudjelovanjem ustvrditi da postoji i zamjetna razlika u društvenom profilu partijanera koji odlaze na npr. d’n’b partije i hardcore techno partijanera. Sve to navodim kako bih istaknuo zanimljivu činjenicu “subkulturne kreolizacije” koja se događa u Aquariusu. Naime, ovaj klub je već odavno mjesto za ljubitelje hip-hopa i rapa; svima su poznate Blackout večeri. Osim toga, tu je i Kontrapunkt program acid i nu-jazza te odnedavno ponovo pokrenuta electro večer Soba 23. No, odnedavno su se u Aquarius iz KSET-a preselili jedni od pionira d’n’b-a u Zagrebu – Bass Invaders. Kad tome dodamo pojavljivanje novog programa intrigantnog imena Sicko Disco, jasno je da dolazi do širenja spektra populacije koja dolazi na jarunsku obalu. Sve u svemu, poprilično pohvalno za Aquarius. Naravno, pritom po inerciji stvari na nova događanja dolazi dosta “autohtonije” Blackout i Kontrapunkt populacije koja je više “posh”. Njima se sada pridružuje vojska novih klinaca i starih “non-tech” elektro-alternativaca. Rezultat je zanimljivo izmiksana masa poklonika “muzike na struju”.

Frizirani elektronički pop

Nakon kratke kvazi sociološko-glazbene analize pređimo na grupu o kojoj je ovdje riječ, to jest na koncert Kosheena u Aquariusu u nedjelju, 4. studenoga 2007. Kosheen je skupina osnovana 1998. u (a gdje bi drugdje) Bristolu, a osnovu su sačinjavali Darren Decoder i Markee Substance. No pravi im se uspjeh nasmiješio onda kada su u grupu doveli Velšanku Sian Evans. Naime, Evans je njihovim kompozicijama dodala svoj markantan, duboki vokal, te je time postignuta dobitna kombinacija. Prvi album, Resist, zabilježio je popriličan uspjeh, pogotovo hitovi Suicide, Hide U i Catch. Album se generalno nalazio negdje između d’n’b-a i više klasične “pop” klupske glazbe. Osim toga, Evans je tvrđim d’n’b kompozicijama uspjela dati pop-auru svojim glasom a da skladba ne izgubi išta od svoje siline i prodornosti. Također, po skladbama se razasuti nalaze brojni house i synth-pop loopovi, što sve zajedno priječi jednostavnu klasifikaciju. U svakom slučaju, Resist je Kosheenu donio status hit-atrakcije. Godine 2003. izlazi Kokopelli koji je ocijenjen relativno slabo. Pomak prema dark-intoniranim gitarama i generalno prema rocku rezultirao je neprepoznatljivom i blijedom slikom. Ove godine izlazi i treći album, Damage, i upravo u sklopu njegove promocije se odvio i zagrebački nastup.

Damage se zapravo doima kao pokušaj da se sintetiziraju iskustva s prva dva albuma, što je napravljeno začuđujuće solidno. Tako je dobiven relativno zanimljiv trip-hop/alternative dance-rock album. Da povučem paralelu koja mi prva pada na um, poneke skladbe, npr. Overkill i Damage me podsjećaju na Get Ready New Ordera. Naravno, unatoč mogućim predrasudama moram napomenuti da u toj usporedbi Kosheen prolazi poprilično gore. Album je sa svojih 80 minuta poprilično dug i ponekad zvuči dosadno, poneke skladbe tu preočito služe samo za popunjavanje prostora. Za razliku od prvog albuma, Evansin vokal je ovdje uvijek u pop-maniri, također, glazba je vjerojatno najtočnije opisana kao frizirani elektronički pop. Tu se krije i određeni problem. Naime, pop o kojem je riječ jednostavno nije dovoljno friziran, dovoljno nabrijan. Skladbe poput Guilty, Wish you were here i Same ground again posjeduju samplove koji na momente zvuče zanimljivo te vjerojatno dovoljno snažan ritam, no nešto tu nedostaje. Pogotovo tome treba dodati poprilično patetične tekstove.

Sami tekstovi zapravo i nisu nešto što se u pop-glazbi može naročito kritizirati, no trivijalni tekstovi i pomalo soul – ljigav vokal zahtijevaju snažan glazbeni aranžman koji bi im kontrirao i tako stvorio zanimljivu kombinaciju. Ovako, sve studijske virtuoznosti kojima album vrvi ne mogu spriječiti sljedeći dojam: riječ je o balansiranju između potencijalno interesantnog ostvarenja i površne klišeizirane dance glazbe. S time da dojam prema kraju albuma sve više klizi prema ovom drugom.

Klišeizirano i korektno

Ostaje konačno osvrnuti se na koncertni nastup. Možda je zanimljivo navesti da je nastup Kosheena u Beogradu, koji je trebao biti održan dan ranije – 3. studenoga – otkazan jer je organizator naumio da se koncert održi na Starom Sajmištu. Naime, na navedenoj je lokaciji tijekom Drugog svjetskog rata bilo stratište Srba, Židova, Roma i antifašista. Najavljeni nastup podigao je poprilično buke, a da se cijela priča skrati sama skupina je naposljetku odustala od nastupa ne želeći vezivati uz sebe takve kontroverze. Epilog se sastoji u tome da je Federacija Židovskih zajednica Srbije i Crne Gore grupi poslala pismo zahvale koji je ova objavila na svom sajtu.

No, vratimo se temi. Početak zagrebačkog koncerta bio je najavljen za 21 sat, no zapravo je počeo u 23. Kao predgrupa je nastupala curka imenom Susie Ledge koja je svirala akustičnu gitaru i uz to lagano pjevušila. Nije djelovala obećavajuće; naime, dojam je bio – da navedemo karikiranu usporedbu – kao da prije nastupa Prodigyja nastupa Jacques Brel. Unatoč tome publika – okupljenih oko tisuću ljudi –bila je poprilično strpljiva (nije bilo gađanja i sl.), iako se vidjela blaga nervoza. Pred kraj njezina nastupa – oko šest pjesama – kantautorici se na minimalnoj pozornici priključila Evans, što je izazvalo buru oduševljenja. Nakon još nekoliko trenutaka konačno je počeo nastup, za čije je slušanje cijena iznosila 170 kuna.

Koncert je otvoren s skladbama Damage i Overkill s posljednjeg albuma, sredinu su obilježile stvari poput Suicide i Hide U, dok je koncert zaključen s bisom i neizostavnim hitom Catch. Iz nekog nepoznatog razloga platno na kojem su se odvijale (navodno impresivne) projekcije bilo je toliko maleno da ga većina publike zapravo nije mogla ni vidjeti. Na nastupima u sklopu ove turneje Kosheen nastupa u peteročlanoj postavi, no “srce i duša” nastupa je naravno Evans. Snažna pjevačica dominira cijelom izvedbom, i to još mnogo više nego npr. Gahan koncertom Depeche Moda. Sve skupa, dojam koji je koncert ostavio otprilike odgovara posljednjem albumu – na momente zanimljivo i svakako energično, no nekako pomalo blijedo i već viđeno. Pritom mi je bilo posebno zanimljivo da se nalazim na d’n’b koncertu – glazba kao na partiju, ali svi su okrenuti prema pozornici i skakuću isključivo u njezinom smjeru.

Publika – u kojoj je bilo zastupljeno podosta mlađe generacije –nastupom je bila relativno oduševljena: sve je bilo na mjestu – bis, we want more, itd. No to nije bilo oduševljenje koje bi pratilo nastup nekog zaista velikog. Naprotiv, bilo je klišeizirano i korektno. Kosheen definitivno nisu one-hit atrakcija, ali ako žele prestati biti pomalo napuhana i pomalo prosječna skupina morat će se još poprilično potruditi.