Društvo mrtvih profesora

Ne čine zidovi dom, nego ljudi.

Afička poslovica

Nagrađeni roman Françoisa Bégaudeaua Između zidova (2006) scenarističkim je naporom Laurenta Clementa, Robina Campilloa te samog Bégaudeaua (čovjeka koji ujedno glumi “samog sebe” kao srednjoškolskog učitelja u istoimenom filmu) prerastao u osobit medijski fenomen. Laurent Clement 2008. godine režira film Između zidova (mi smo ga preveli kao Razred), zaradivši ove godine i Palme d’Or u Cannesu, čime je tema besprizornosti i posvemašnjeg gubitka motivacije učenika, ali još više učitelja, postala globalna diskusijska tema, potvrdivši kako film na svim lokacijama svojeg prikazivanja (Europa, SAD, Rusija, Tajvan, Kina itd.) izaziva sličan val prepoznavanja, začuđujuće visoke gledanosti i nelagode. Poput sve popularnijih TV serijala koji “insceniraju” kvazidokumentarne prizore (usp. Whedonov Office), Razred je zapravo pažljivo skriptirana i glumljena fikcija, u kojoj sudjeluju učenici koji su prošli kompleksan sustav audicija i radioničke pripreme za jednogodišnje snimanje, a redatelj i scenaristi objasnili su im kako odigrati pojedine prizore. Lažni dokumentarizam vjerojatno uspostavlja stilski otklon od legendarnih holivudskih, ali i europskih portreta učitelja, rastegnutih između saharinske životne inspiracije ili doživotnog neprijatelja. Što ćemo, međutim, ako je učitelj naprosto mlak? Bljutav? Pasivno agresivan? Nemaštovit? Sivomanjast?

Krivotvorenje znanja

Razred ni u kom slučaju nije djelo koje slavi zavodničkog profesora u herojskom pohodu na moralno uskrsnuće “zločestog razreda” (daleko smo od Opasnih umova s Michelle Pfeiffer ili Društva mrtvih pjesnika s Robinom Williamsom). Ne samo da nema naznaka da profesor njeguje ikakav idealizam nego je lista njegovih svakodnevnih pedagoških i političkih gafova nepregledno dugačka. Bégaudeau je prema djeci latentno sarkastičan i preziran, često im postavlja odveć direktna ili neumjesna pitanja (zbog kojih se djeca osjećaju izložena poruzi vršnjaka), a poseban je problem njegov “radni” izraz smrknutosti, razočaranosti i nezadovoljstva, zbog čega se prvih sat vremena filma uglavnom pitamo kako to da u pariškim srednjim školama predaju ljudi koji ne znaju osnove egalitarne komunikacije. Kako film odmiče, shvaćamo da je Bégaudeau među najboljim profesorima srednje škole u kojoj predaje, odnosno ponašanje njegovih kolega u zbornici djeluje daleko površnije, okrutnije i mrzilačkije od bilo čega što bismo pretpostavili kao edukacijsku normu. Profesorski opis učenika kao podivljalih životinja koje se tjeraju svakako nas ne može uvjeriti kako pred sobom imamo pedagoge koji razumiju ili bar elementarno poštuju tinejdžere; još manje da pred sobom imamo odrasle osobe koje su u stanju kontrolirati vlastite ispade gnjeva. Film pokazuje da se učitelji zapravo užasno boje mladih ljudi kojima predaju, a i da nemaju pojma kako ih zainteresirati za gradivo. Zbog toga strada najkreativniji dio školskog sustava: usvajanje i iskušavanje predloženog znanja. Učitelji se žale da ne mogu predavati djeci koja se na njih “ne obaziru”, ali jedine mjere koje škola predlaže predvidljivo su penalne: kažnjavanje i daljnje ponižavanje učenika, što sve skupa vodi do potpunog kolapsa međusobnog povjerenja te institucionalnog žrtvovanja crnoputog islamskog učenika Suleymana. Suleymanov ispad zapravo je posve opravdan protest jer ga je Bégaudeau javno izdao, odnosno odredio kao dijete s “problemima u razvoju” – premda je evidentno da je riječ o djetetu koje ima probleme zbog složene političke diskriminacije (dječak dolazi iz izrazito konzervativne islamske obitelji koja se u Francusku doselila iz afričke države Mali), a ne zbog svojih intelektualnih sposobnosti. Treba li isticati da posve ista situacija obilježava položaj Roma u mnogim hrvatskim školama? Ili da nasilje u pariškim predgrađima eskalira nekoliko puta na godinu upravo zato što se “bijela Francuska” nije potrudila doista kulturno integrirati i respektirati svoje imigrante? Promašenost školskog sustava kao rutinskog ignoriranja iskustava i potreba samih učenika vidljiva je i po tome što Bégaudeau, ujedno i razrednik dječje grupe koju pratimo, nijednom ne predlaže svojim učenicima da mu donesu bilo kakav tekst koji nije zadan školskim programom, ali ima za grupu veliku emocionalnu vrijednost (npr. tekst glazbenih hitova koji se pjevaju na dvorištu ili tekstove popularnih stripova itsl.). To je tim čudnije jer Bégaudeau ionako ne može predavati književnost (u smislu analize kanoniziranog literarnog teksta) kad njegovi srednjoškolci još sriču slova: jedva da znaju čitati i pisati. Nema govora ni o “prepričavanju radnje”, a kamoli malo složenijoj uporabi jezika. Učenje glagolskih vremena i konjugacija za njih je napor bez premca (istom bi drilu svakako valjalo podvrći i domaće prevoditelje francuskog filma, koji su recimo glagol “vjerovati” sprezan na ploči uredno preveli kao glagol “plivati” itsl.), često toliko zahtjevan da profesor koji se obraća svom razredu ostaje bez i jednog točnog odgovora.

Zbor(nica) kastratora

Nema dvojbe da je frustrirajuće obraćati se grupi tinejdžera koji se ponašaju kao homogen zid nezainteresiranosti, ali smije li zbog toga učitelj/ica odustati od napora da probije komunikacijsku barijeru? Smije li učiteljeva osnovna mjera provokacije biti podrugljiva? Jest da je François Bégaudeau prije studija književnosti svirao u punk bendu, ali postoji velika razlika između punkerske “mržnje prema institucijama”, nasuprot institucionalnoj represiji, ako smijem primijetiti. Zanimljiv, možda i najvredniji aspekt ovog filma predstavlja činjenica da Bégaudeau samog sebe uopće nije prikazao u “simpatičnom” svjetlu. Naprotiv, jedna od tema filma njegova je nesposobnost da zauzme bilo autoritarnu, bilo liberalnu ili suradničku poziciju prema učenicima. Kad god se čini da je počeo uvažavati istinske kreativne impulse svoje grupe (npr. Suleymanovu odluku da vlastitu “autobiografiju” napiše uz pomoć fotografskih legendi i male izložbe), ubrzo shvaćamo da je ipak riječ o birokratu koji mora odraditi i represivna očekivanja iz zbornice, odnosno mora djecu kastrirati i disciplinirati, a ne poticati na mišljenje svojom glavom. Djeca su tako stješnjena između bezbrojnih zidova ravnodušnosti prema njihovim problemima i potrebama, pri čemu profesori imaju jednosmjerne i neotuđive ovlasti ponižavati učenike na toliko suptilnih načina demonstriranja “superiornosti” da se čini kao da je jedna godina srednjoškolskog školovanja ravna godini dana odslužene zatvorske kazne. Jedino mjesto dostojne protuteže općoj degradaciji učenika trenutak je u kojem djevojka Esmeralda, za koju Bégaudeau nikada nema ljubazne reakcije, na kraju školske godine izjavi da joj je omiljena lektira Platonova Republika, koju dakako “nije čitala na satu književnosti”. Njezin opis Sokrata kao odličnog učitelja upravo zato što pokazuje nesigurnost oko bilo kakve “stabilnosti” znanja pokazuje koliko je nepregledna udaljenost između onoga što škole jesu i onoga što bi mogle biti. Upravo je Esmeralda jedna od učenica koje će Bégaudeau u bijesu nazvati pétasse (franc. “fifica”; “kokoš”) i pri tom se osjećati kao da ništa bitno nije pogriješio. Naglasimo da tu pejorativnu francusku etiketu domaći (nepotpisani) prevodioci Cantetova filma iz nekog nedokučivog razloga uopće nisu znali jezično prepoznati, odnosno preveli su je kao “šiparicu”! Čini se da u svijet školstva, kao ni u svijet prevodilaštva, još nije doprlo nikakvo znanje o tome da kompletna sfera ljudske interakcije počiva na preciznosti i poznavanju jezika kojim se služimo. Pa premda se već barem trideset godina u pedagogiji naveliko piše o tome da etikete reduciraju ili čak ukidaju svaku argumentaciju, zbog čega se već i roditeljima djece predškolske dobi savjetuje što manje “definiranja” svoje djece negativnim komentarima (“koji je to bedak/nespretnjakovićka/antitalent”), etikete i dalje prijanjaju uz djecu jer se rabe kao mjera dječjeg discipliniranja. Uspjeh filma Razred sastoji se u točnom otisku dubine neuspjeha “etiketskog” školskog sustava.

Šutnja

Razlika u boji kože još je jedna veoma upadljiva dimenzija francuskog filma: polovica učenika su doseljenici iz Afrike i Kine (s time da Kinezi imaju daleko tolerantniji prijem kod bijele zajednice – baš kao i u SAD-u), dok su učitelji bijeli Francuzi. Kada dječak Suleyman naglas prevede razredu svoju tetovažu, obavijestivši kolege da je riječ o citatu iz Kurana (“Nemoj govoriti ako je šutnja dublja od onoga što imaš reći”), učitelj književnosti uopće nema potrebu tretirati taj tekst kao stih oko čijeg bi se značenja mogla isplesti čitava jedna podnastava promišljanja islamskih klasika, a svakako i početak Suleymanova shvaćanja koliko se riječi ugravirane na njegovu tijelu mogu veoma slojevito ogledati s riječima koje su bilježili francuski pisci. Zbog toga je gledanje Razreda bolno iskustvo: toliko propuštenih prilika, toliko neuviđavnih gesti. I dovoljno prikupljenih dokaza za radikalnu reformu svih postojećih edukacijskih sustava utemeljenih na zatrpavanju učenika zidovima i zidovima rutinskog, svedopuštenog, općepoznatog učiteljskog prezira.