Maja Profaca  

Društvo problematične emocije

Za Marthu Craven Nussbaum može se bez zadrške reći da je jedna od najznačajnijih suvremenih filozofkinja čiji pothvat u studiranju i društvenoj rehabilitaciji emocija nije dao samo zavidan osobni rezultat, nego je i za filozofiju relevantan kao pomak u percipiranju prave prirode emocija kao i razumijevanju njihove velike društvene važnosti. Interdisciplinaran no temeljit pristup, duboki i inteligentni uvidi, kao i nikad prekinut dijalog s aktualnim raspravama socijalne filozofije i filozofije politike, ono je što odlikuje ovu filozofkinju važnu prije svega zbog temeljite, gotovo prevratničke teorije kognitivni? i praktičnih vrijednosti ljudskih emocija. Osim što pokušava ravnopravno integrirati emocije kako u pojedinačno, tako i kolektivno prosuđivanje i djelovanje, Martha Nussbaum inzistira i na društvenoj te uopće praktičnoj vrijednosti tog aspekta čovjekove prirode prema kojem su mnogi mislioci imali često pesimističan stav proizašao iz predrasuda o iracionalnosti emocija ili iz površnih generalizacija o njihovoj društvenoj i političkoj destruktivnosti.

U svojoj opsežnoj i temeljitoj studiji o emocijama Upheavals of Thought – The Inteligence of Emotions (Cambridge University Press, 2001.), Nussbaum tako dokazuje da emocije ne samo da nisu iracionalne nego da su prije svega racionalan i inteligentan odgovor na, za pojedinca važne situacije i probleme, s obzirom na njegovu hijerarhiju vrijednosti odnosno percepciju onoga što mu je uistinu važno. Sudovi o vrijednostima tako su za Nussbaum uvjet i neodvojiv dio emocionalnih odgovora na prilike i neprilike s kojima se neprestance suočavamo, što emocije čini nezaobilaznom temom etičkih rasprava, ali i rijetko ?orištenim kognitivnim potencijalom u rješavanju mnogih društvenih situacija i problema. No da bi bile društveno korisne, emocije treba kultivirati. Veliku važnost u kultiviranju vrijednih i društveno korisnih emocija Martha Nussbaum vidi u umjetnosti odnosno književnosti, i to prije svega u smislu senzibiliziranja za osebujnost, jedinstvenost te iznad svega složenost svakog ljudskog života i njemu pripadnih, neponovljivih iskustva. Književnost i uopće umjetnost, kako u knjizi Poetic Justice – The Literary Imagination and Public Life (Beacon Press, 1995) piše Martha Nussbaum, omogućuju nam da uočimo teškoće i dvojbe onih čija životna iskustva ne dijelimo ili su nam možda gotovo nezamisliva. Uvid, suosjećanje i razumijevanje za iskustvo stranog čovjeka preduvjet su stoga i našeg respekta prema svakom ljudskom biću, no, isto tako, reći će Nussbaum, i pretpostavka takva društva koje bi poštivalo sve svoje građane u njihovoj jedinstvenosti, različitosti i slobodi. Ističući pritom važnost načela, emocije za Marthu Nussbaum nisu ipak samo dodatak mišljenju, nego ravnopravan aspekt ljudske inteligencije bez kojeg mnoge moralno problematične situacije ne bi bile ni uočljive niti na ispravan, pravičan način, rješive. Kad bismo isključili emocije ne samo iz moralnog prosuđivanja i djelovanja nego i iz društveno relevantnih odluka, isključili bismo, prema Nussbaum, bitan kognitivan i društveni potencijal koji je nezaobilazan u otkrivanju onog problematičnog, ali i u promišljanju onoga dobrog i društveno korisnog.

 Opravdani i razumni bijes

Knjiga Skrivanje od ljudske prirode – gnušanje, sram i pravo nastala na osnovi predavanja na institutu Remarque 2000. u New Yorku, pretpostavlja i konkretizira tu teoriju. Tako je za autoricu zakon koji se barem na neki način ne poziva na emocije (ako ih shvatimo ne samo kao posljedicu nego i kao uzrok naših temeljnih uvjerenja o zlu i nepravdi) nezamisliv, jer bez pozivanja na osjećaje povrijeđenosti, poniženosti ili oštećenosti mnogi bi zakoni bili zapravo bespredmetni. Osim što utječu na našu prosudbu što proglasiti ilegalnim, emocije utječu i na prosuđivanje težine nekog prijestupa ili nezakonitog djela. Iz straha za dobra kao što su to prije svega naš život ili životi bližnjih, dostojanstvo, sloboda, imovina i slično, ljudi se koriste zakonima čija je primarna svrha, reći će Nussbaum, da nas zaštite u našoj potrebitosti i ranjivosti odnosno od različitih opasnosti povreda i šteta koje nam mogu biti nanesene.

S obzirom na to da emocije nisu neinteligentni osjećaji i tjelesni porivi, nego uključuju često vrlo složena uvjerenja o svom objektu, od svih bolnih emocija od kojih nas zakon pokušava na ovaj ili onaj način zaštititi autorica se usredotočila na tri – bijes, gnušanje i sram. Razlika u pravnom tretiranju bijesa i osjećaja odvratnosti odnosno gnušanja leži tako prije svega u tome što je bijes usmjeren ponajprije prema osobi čiji je postupak prouzročio neku štetu, nesreću ili zlo, iz čega slijedi da se i postupak u afektu bijesa može pravno sagledati i u ovom, ponekad ublažavajućem kontekstu. Primjerice, ako netko zatekne ubojicu njemu drage osobe te njega/nju u afektu ubije, njegov ili njezin postupak drukčije će se suditi nego promišljeno i isplanirano ubojstvo zbog materijalne koristi. No, i afekt bijesa je problematičan. Kao prvo, problematična je sama formulacija o opravdanom i razumnom bijesu. Ono što afekt bijesa u zakonu čini predmetom brojnih rasprava, osim što ?e inzistiranje na emocionalnoj reakciji razumnog pojedinca vrlo apstraktna definicija, njegova su kulturna variranja. Tako se u nekim društvima ubojstvo nevjerne supruge moglo, ili se to još čini, pravdati razumnim ili bolje razumljivim bijesom prevarenog supruga.

 Korisno i opasno gnušanje

S gnušanjem su stvari još upitnije. Ako nije počinjena neka šteta ili zlo, sam osjećaj odvratnosti prema nekoj osobi ili ponašanju, možda čak i opravdan, ne može opravdati nanošenje zla ili štete toj osobi. Odvratnost ili gnušanje, prema Marthi Nussbaum, može biti korisna emocija jer nas često upozorava na prikrivene opasnosti, primjerice, na mogućnost trovanja zagađenom vodom ili hranom, no u društvenim odnosima gnušanje može biti samo štetna i ne tako rijetko zloupotrijebljena emocija. Projiciranje straha od kontaminacije tijela na strah i odvratnost ?rema drugim ljudima – ženama, crncima, Židovima, hendikepiranima, homoseksualcima i sl. – upozorava na opasnost projiciranja jednog, uz čistoću i zdravlje tijela vezanog osjećaja na društvene odnose, u čemu autorica prije svega vidi potrebu ograđivanja od vlastite animalnosti, ranjivosti i propadljivosti vlastita bića umetanjem potklase ljudi koja nas dijeli od vlastite tjelesnosti odnosno animalnosti. Ako postoji ta potklasa između nas i životinja, mi sami smo, tako umišljamo, udaljeniji od naše životinjske i propadajuće tjelesne naravi. Time smo, reći će Nussbaum, uvjereni da smo više “ljudski”. Gnušanje odnosno odvratnost, koliko može biti korisna kada je riječ o stvarnim opasnostima od, primjerice, p?ljavštine koja može biti uzrok bolesti, u društvenim je odnosima stoga gotovo uvijek pogrešna i opasna jer se često odnosi na samo postojanje određene skupine ljudi s određenim svojstvom ili ponašanjem koje nije uzrok neke zbiljske štete ili ugrožavajuće za druge ljude.

Odvratnost prema drugom ljudskom biću stoga je prije svega samozavaravanje o razlozima i prirodi naših stavova i postupaka koje je, kroz povijest, nerijetko služilo i opravdavanju opresije i društvenog isključivanja skupina ili pojedinaca. Ukratko, premda se ponekad činila opravdanim poticajem za određeni postupak protiv neke osobe ili skupine sama odvratnost, ako ne uključuje bijes ?li ogorčenje radi počinjena zla ili štete, nema razumnog niti etičkog uporišta odnosno opravdanja, te u društvenim odnosima može biti samo štetna i opasna.

 Stid i društvena stigmatizacija

Sa stidom kao emocijom koja bi zrcalila društvene vrijednosti i pravila stvar je također složena jer strah od sramote i stid mogu poticati vrlinu i društveno poželjno ponašanje, no jednako su tako opasni jer se mogu obrušiti na određene skupine ili pojedince čije bi dostojanstvo kao ljudskih bića bilo cijena njihova otklona od društvenih normi ili pravila većine. S obzirom na to da svi ljudi imaju neke slabosti, reći će tako Martha Nussbaum, stid je trajna mogućnost u našim životima, naš dnevni pratitelj. Problem je opet u tome što su neke skupine ili pojedinci više označeni od drugih, da ih društvo upravo i samo iz te različitosti, koja ne mora ni u kojem obliku biti opasna ili štetna, markira zbog istih ili sličnih razloga kao što to čini s objektima odvratnosti te zahtijeva da se crvene samo stoga što jesu to što jesu ili tko jesu.

Pritom je osobito opasna društvena stigmatizacija koja, prema autorici, svoje uzroke ima u infantilnoj želji za kontrolom i neranjivošću, u nepriznavanju vlastite potrebitosti i nesavršenosti. Stigmatizacija je to opasnija što određene skupine ili pojedince stavlja u poziciju da trpe pravne, društvene te psihičke posljedice svog markiranja bez ikakve vlastite krivnje – što stigmatizaciju ne čini opravdanom ni u slučajevima kada ta krivnja postoji.

Društveno je žigosanje, iako se ponekad činilo zasluženim, za Marthu Nussbaum stoga uvijek pogrešno jer izravno povređuje dostojanstvo ljudske osobe čije posljedice mogu biti samo loše, ali i stoga što se, za razliku od kažnjavanja krivnje, odnosi na cijelu osobu, ne samo na određeno djelo ili postupak za koji je određena osoba odgovorna. Sramoćenju je uvijek cilj degradacija i poniženje cijele osobe dok se pravo, nastavit će Nussbaum, zasniva na odgovornosti za djela odnosno postupke čije kažnjavanje nema za svrhu poniženje i degradaciju na način doživotnog stigmatiziranja, nego prije svega učinkovito odvraćanje od sličnih postupaka. Sramoćenje se, zaključit će Nussbaum, odnosi tako prije svega na određeni devijantni identitet, bilo skupine ili pojedinaca koji zbog svojih životnih opredjeljenja ili okolnosti odudaraju od većine koja ih žigoše. Uglavnom je to stigmatiziranje bez vlastite krivnje, ali i u slučaju kada se čini zasluženim ono je uvijek pravda gomile ili rulje koja se u pravnoj državi treba obeshrabriti, a ne, suprotno mišljenju nekih komunitarističkih mislilaca, društveno poticati.

 Bez skrivanja ljudske ranjivosti

Kao što pravo treba izbjegavati stigmatiziranje, tako i društvo, zaključit će Nussbaum, mora aktivno djelovati kako bi sačuvalo dostojanstvo svih svojih građana, posebice ranjivih skupina i pojedinaca na način borbe protiv siromaštva osiguranjem pristojnog životnog standarda za sve građane, suprotstavljanjem različitim vrstama diskriminacije i nasilja prema manjinama, to jest većom brigom za fizički i mentalno hendikepirane osobe. To se, prema Nussbaum, može postići samo sviješću o vlastitoj ranjivosti i nesavršenosti, prihvaćanjem vlastite nedostatnosti i ovisnosti o drugima što su, reći će Nussbaum, mnoge teorije društvenog ugovora previđale pretpostavljajući da društvo čine isključivo odrasle, zdrave i neovisne osobe. Zbog toga razloga i liberalizam, kakav zagovara Martha Nussbaum (osim što se uvelike oslanja na Millova promišljanja o slobodi na način podrške načelima ali kritikom utilitarističke metode argumentacije), liberalizam je – bez skrivanja. To bez skrivanja odnosi se na skrivanje vlastite ranjive ljudske prirode samozavaravanjem o svemoći koja traži žrtvenog jarca u pojedincima ili skupinama koje bi ponijele sav teret ljudske manjkavosti i nesavršenosti. Upravo su emocije gnušanja i srama u njihovu društvenom kontekstu za autoricu stoga bile primjer izopačenosti istinski ljudskih odnosa kao i upozorenjem na opasnosti koje takva samozavaravanja kriju za društvo čije je osnovno načelo poštivanje dostojanstva svakoga ljudskog bića. Društvo koje bi uistinu bilo po mjeri čovjeka ne bi stoga trebalo skrivati svoju ranjivost, reći će naposljetk? Nussbaum, nego poticati i kultivirati one emocije poput suosjećanja, pravične srdžbe zbog počinjenog zla, zahvalnosti i ljubavi kao važnih emocija za bića koja su napokon ipak nedostatna te bitno ovise jedna o drugima.