“Društvo znanja” samo još jedna floskula

Kreativnost, vizionarstvo, genijalnost, znanje, predan rad tek su neka od obilježja koja se mogu naći u svakoj biografiji Nikole Tesle. Jer, doista, veliko je pitanje kako bi danas izgledao svijet, naši životi da nije izumio, doradio, preradio, usavršio sve ono što jeste. Mnogo je pitanja koja si možemo postaviti, na primjer, kako bismo razmjenjivali informacije, kako bismo putovali, kakve bi nam bile prehrambene navike, ali i bi li se do danas pojavila neka druga osoba koja bi došla do istih ili sličnih spoznaja kao i on. Kako bilo, i premda su se mnogi, kako se kaže, “okitili njegovim perjem”, doprinos Nikole Tesle znanosti uopće pa tako i svakodnevnom životu ljudi, nesporan je. U godini kada se slavi 150 godina njegova rođenja i kada se još jednom pozornost usmjerava prema njegovu životu, prilika je da, osim već višekratno potvrđene valorizacije njegova rada, razmislimo o tome i jesmo li i što naučili iz životnog puta potvrđenog genijalca, o kojem zahvaljujući javnosti i općoj primjenjivosti njegovih izuma imamo dostupnih podataka.

Poruka Teslina odlaska

Tako znamo da je zamišljao svijet nastanjen isključivo jednim spolom, onim muškim, i da je ženidbu (u to vrijeme jedinu dopuštenu mogućnost da se bude u odnosu sa ženom), smatrao nedostojnom pravog izumitelja, kao i da je mnogo pažnje posvećivao izgledu, pravilnoj ishrani, vitkoj liniji. Sve biografije počinju podatkom rođenja u malom selu Smiljanu, potom pohađanju škola, da bi se odjednom našli u Americi gdje onda teče njegova impresivna karijera. Ponegdje će se naći podatak kako je započeo studije na politehnici u Grazu, pa potom filozofije u Pragu, ali se preskače izrijekom reći da nikad nije diplomirao i da je ta činjenica izravno utjecala na njegov odlazak u Ameriku. Naime, premda je mnogima nudio svoja znanja i vizije, na prostorima visoko razvijene birokratske države Austro-Ugarske kao i državnim formacijama koje su nastale nakon njezina raspada, nedostatak diplome nije mu davao mogućnost zaposlenja na poslovima za koje je imao, kako vidimo, i više nego potrebnih znanja i vještina. Još pomalo divlje američko društvo nedovršenog državnog ustroja, u svakom slučaju, fleksibilnijih pravila bilo je, kako je to Tesla dobro pretpostavio, ono ozračje u kojem je moguće realizirati najveće, najluđe, najneobičnije zamisli i bez službenog dokumenta ovjere znanja. I otišao je, postao američki državljanin i premda je uvijek govorio gdje se rodio i odakle je potekao, na rodno tlo se više nije vraćao. Imaju li takve odluke i takav životni put ikakvu poruku za Hrvatsku danas, čujemo li je nakon više od sto godina?

Ako promotrimo načelne političke odluke i ustroj najviše državne instance kada je o znanosti riječ, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, vidjet ćemo da se razvoj znanosti vezuje isključivo uz obrazovni sustav, odnosno da se znanošću i istraživanjima mogu baviti, i takav rad će im biti priznat, samo oni koji posjeduju odgovarajuće potvrde obrazovnih institucija. I ako bismo takvo što mogli pripisati potrebom za uređenošću, određivanjem “pravila igre” kako bi, makar formalno, svi imali iste mogućnosti, analiza samog sistema, od forme do sadržaja, pokazuje da cijeli sistem vrvi rigidnostima, ograničenjima i preprekama u koje je teško smjestiti kreativne potencijale, bilo kakvo odstupanje od prosjeka i propisanog. Ponajprije to je smiješno mali postotak novca, plus-minus dva posto, koji se iz državnog budžeta izdvaja za obrazovanje i znanost, od čega većina pripada obrazovanju, a ne znanstvenim istraživanjima. Gospodarstvo je preslabo da u znatnijoj mjeri pridonese razvoju, niti se najavljuju ikakve mjere koje bi stimulativno djelovale da se takvo stanje promijeni.

Ništa izvan sustava

Moto pod kojim djeluje trenutačni nadležni ministar Primorac – “društvo znanja” – toliko je u suprotnosti s praksom da se postavlja pitanje je li pritom uopće mislio na Hrvatsku. Većina uopće ne smatra spornim niti na bilo koji način dovodi u vezu s razvojem i životnim postignućima npr. to što je prva lekcija prvog udžbenika predmeta Priroda i društvo naslovljen Ja sam učenik, iako u prvim razredima, kao i tijekom daljnjeg školovanja, više od pola učeničke populacije čine – učenice. Ma koliko prerano i nedovoljno pripremljena implementacija tzv. Bolonjskog procesa u visokoškolske ustanove, dakle onih bez čije se potvrde znanošću nitko ne može adekvatno baviti, traži od studenata i studentica zapravo obavljanje “nemoguće misije”. S jedne strane moraju se pokoriti strogom režimu cjelodnevnog boravka na fakultetu, kontinuiranog ispunjavanju impresivnog broja nastavnih zadataka, a s druge se od njih očekuje studiozno udubljivanje u problem, promišljanje, inventivnost i dakako da u neko imaginarno slobodno vrijeme i s imaginarnim novcem šire svoje horizonte, samostalno se dodatno obrazuju i stječu dodatna znanja. O reliktima krute, isključive i neupitne metodologije prenošenja znanja koja se temelji na istim principima koje su primjenjivali i profesori i akademski establišment u doba Nikole Tesle, svetogrdno je i spominjati. Osim toga, sustav jasno daje do znanja da pojam “društvo”, a kada je o znanju riječ, za neke vrijedi malo više, a za neke malo manje. Ponajprije vrijedi za one do 27 godina koji su djeca bogatih roditelja. Oni, dakle, mogu studirati bez dnevnoga grča tko će sve te knjige kupiti, gdje će stanovati, kako se hraniti. U kategoriji siromašnih, a takva je većina, prednost imaju oni s petero braće i sestara, rastavljenih ili bez jednog roditelja, kao da bračni par s dvoje djece ne može biti u jednako teškoj situaciji da im dijete treba stanovanje u studentskom domu umjesto da iznajmljuje sobu od privatnih osoba za pet puta veću cijenu. Stariji od 27 godina neka i ne pomišljaju da bi se priključili “društvu znanja”. Izrijekom ne mogu dobiti državnu stipendiju, ne mogu postati znanstveni novaci, pa slijedom toga graditi npr. akademsku karijeru, pa čak nemaju pravo ni na studentsku pokaznu kartu za javni prijevoz.

I naravno, bilo kakva znanstveno-istraživačka djelatnost izvan sustava se ne predviđa, čak niti kakvom načelnom preporukom, što sasvim jasno i gospodarskoj zoni odašilje signal – da sve što napravi ma kako genijalan um neće vrijediti ako nema adekvatnu ovjeru. Pa će takvi najvjerojatnije raditi posao daleko ispod svojih mogućnosti. Ili će otići. Poput Nikole Tesle. Prilično hrabra isključivost i elitizam za zemlju u kojoj od ukupno milijun djelatno sposobnog stanovništva tek nešto više od polovice doista radi i od čijeg se rada moraju izdržavati ostala četiri milijuna stanovnika – djelatno sposobna ali nezaposlena, djeca, stari, bolesni i nemoćni. Ili je samo o neznanju riječ.

Takav se čovjek mogao roditi samo u Lici

Sjećanje na prethodne proslave

U povodu proslave 80. rođendana Nikole Tesle 1936. godine u Smiljanu je priređeno narodno slavlje kome su prisustvovali i učenjaci iz inozemstva. Te trenutke opisala je Marija Začkova, inženjerka iz Praga, čije retke ovdje donosimo.

“Dočekuju nas dobrodošlicom djeca i mještani cijelog kraja. Stari Ličani sijedih kosa i brkova i izboranih lica, kao iz kamena isklesanog, mršavi i mrki, po izgledu strogi, ali pogleda prijateljskog. Mlade Ličanke, lijepe djevojke svježih obraza, crnomanjaste, nasmijane i plahe. Mnoge imaju krasna odijela svoje domovine, običnija i bogatija, za neke kažu preko 100 godina stara, što se čuvaju kod kuće u kovčezima i oblače se samo zato da stranci vide što Lika ima divnoga. Žene u odijelima sjajno bijelim, opasane teškim, rukom tkanim, bojenim keceljama od kojih je svaka za se umjetničko djelo ukusa i vještine, isto tako kao i divne vezene torbice, koje također spadaju uz odijelo. Brinu se za strance i vode ih, prije svega u rodni dom Tesli.

Dirljiv trenutak kada se sravni skromnost ovog doma sa današnjom veličinom Teslinog imena. Na prostoru, između crkvice i svećeničke kuće, spremljeni su dugački, divno zastrti i cvijećem ukrašeni stolovi, da tu svojim gostima, po broju više od sto osoba, podnesu specijalne poslastice svoje raznovrsne kuhinje. Za prostorom gdje je gozba, glava je do glave. Iako je običan dan, skupili su se ljudi iz cijele okoline da vide ove strance raznih tipova. Okreću se svi instinktivno tim ljudima sa strane, jer osjećaju ove učenjake i radnike na polju elektrotehnike, koji su došli sa svih strana svijeta na poklonjenje njihovom slavnom zemljaku. Stoje tiho i tiho promatraju. Dirljivo utječe ova šutnja gomile skromnih ljudi koji ni glasnijom riječju ne uznemiravaju svoje goste. A kad zastupnici raznih naroda ustaju i kratkim, ali toplim riječima zahvaljuju za gostoprimstvo, okreću se svi instinktivno tim ljudima sa strane, jer osjećaju da je iz njihove sredine izašao slavni učenjak i da su oni rođena i krvna braća tog istaknutog sina Jugoslavije. Po napijanju zdravice raspoloženje postaje sve veselije i srdačnije. Domaćini donose veliku korpu ličkih kapica, sličnih našim sokolskim s crvenim gornjim dijelom, nisko crno izvezenom svilom i crnim kitama koje vise sve do ramena. Najednom se skup promijenio u makovo polje, jer je svaki gost imao na glavi kapu koju je dobio za uspomenu. Nastaju vesele scene, jer se tek sada ističu tipovi raznih naroda. Čudno izgledaju Nijemci, Irci i Francuzi pod tim neobičnim kapicama, ali se bolje u njima ističe slavenska srodnost oblijih lica Bugara, Čeha i Slovaka. Seljaci ljubopitljivo gledaju, pa i ozbiljnim ljudima potkrada se smijeh. Međutim su se djevojke spremile za igru i već čujemo zvuke jugoslavenskog (ličkog) kola. I tu tek shvaćamo ličnost Teslinu. Čovjek, koji je cijeli život radio i radio samo za nauku, koji je nije nikada iskorištavao u svoju osobnu slavu, takav čovjek mogao se roditi samo u toj Lici, tom čistom prozračnom zraku, među tim ljudima prozračnog i čistog karaktera, koji su svi tako skromni i bez nametljivosti, i pri tom tako tvrdih, čistih naravi bez lukavstva...”