Druženje s ljudima je za jadnike

Noćni klubovi su pakao

U subotu sam bio u nekom otmjenom londonskom noćnom klubu. Takvo što ne kažem baš često jer uživam u noćnim klubovima manje nego u jedenju vune. Međutim, jedna od mojih glamuroznih prijateljica išla je tamo zbog PUJ-a, pa je pozvala mene i još neke znatiželjne prijatelje koji su željeli doznati što točno znači PUJ. Ispalo je da “pojavljivanje u javnosti” uglavnom uključuje sjedenje, ispijanje besplatnog šampanjaca i, jednostavno, prisutnost.

Bilo je očito da sam sa svojih 36 godina bio više od  jednog desetljeća stariji od većine ljudi tamo, pa sam, prema tome, mogao biti i prekriven gnojem od glave do pete. Gledali su me uz mješavinu samilosti i gađenja. Da stvar bude potpuna, proveo sam večer s izrazom lica čovjeka koji se na božićno jutro budi u zatvorskoj ćeliji.

“Prestar sam da bih uživao u ovome”, mislio sam, a onda sam se sjetio da sam oduvijek imao isto mišljenje o klubovima. Pritom mislim na sve klubove, od onih najotrcanijih jeftinih gadarija do kulerskih najmodernijih gle-ti-nas rupa. Mrzio sam ih kad mi je bilo devetnaest i mrzim ih danas. Samo što se više ne moram pretvarati.

Uvjeren sam da nitko zapravo ne voli klubove, nego da je riječ o običnoj uroti. Govore nam da su cool i zabavni, da ih samo “jadnici” ne vole. A nitko u našem malom predapokaliptičnom vremenskom mjehuriću ne želi da mu nalijepe etiketu “jadnik”. To bi bilo kao da vas država službeno proglasi bezvrijednim. Stoga nabacujemo osmijehe i maksimalno dotjerani izlazimo u grad.

Klubovi su odvratni. Tijesne, precijenjene pećnice s ljepljivim zidovima u kojima najnovija idiotska melodija tutnji kroz vlažan zrak tako glasno da ne možete voditi normalan razgovor nego samo urlati bezvezarije. A još od zabrane pušenja prikrivenu aromu dima cigarete zamijenio je teški smrad znojnih međunožja i voska za kosu.

Klubovi su nepodnošljive tamnice jada u kojima zatvorenici moraju uzimati supstancije za promjenu raspoloženja kako bi se njihova patnja činila barem upola podnošljivija zbog čega vjeruju da vole klubove. Ne vole ih. Nitko ih ne voli. Vole drogu.

Droga čini lokaciju nebitnom. Progutajte dovoljno ketamina i provest ćete najbolju noć u svom životu čučeći u nekoj rupi, gurkajući čepove po podu. I nitko vas neće pretražiti na ulazu. Zašto se mučiti s klubovima?

“Zato jer možda uspiješ nekog povaliti” uobičajeni je odgovor. Zaista? Ako je to jedini način da pronađete partnera/icu, šepireći se i skakućući poput neke očajne životinje, ne biste se, kao prvo, uopće trebali razmnožavati. Koji je vaš sljedeći trik? Izumit ćete vatru? Ljudi poput vas vratit će civilizaciju unatrag. Vi ste idiot, a idiotska je i frizura osobe koju pokušavate impresionirati. Svakog potomka kojeg na kraju izbacite u svijet trebalo bi utopiti prije nego uspije nanijeti ikakvu štetu. Ili otvoriti još noćnih klubova.

Čak i ako nekako izbjegnete razmnožavanje, zar tu nije riječ o previše napornog rada za jako malu nagradu? Sedam sati skakutanja u paklenom bunkeru u kojem sve odjekuje da biste podijelili 64 grozničava, kružna pokreta zdjelicom s nekim tko će hrkati i sliniti na vaš jastuk do 11 sati ujutro, prije nego se probudi pokraj vas s razbarušenom kosom trepćući poput neke omamljene mačkice i smrdeći na pecivo sa šunkom? Stvarno, zašto se mučiti? Zašto jednostavno ne ostanete doma i lupite se ravno u facu? Pozovite nekoliko prijatelja i bančite cijelu noć. Bit će vam zabavnije nego u noćnom klubu.

Bilo kako bilo, vratimo se na subotnju večer. Ako na trenutak i zaboravimo dobnu razliku, još su me dvije stvari šokirale. Prva, bilo je očito da su svi proveli daleko previše vremena dovodeći svoj izgled do savršenstva. Nekoć sam se bojao takvih ljudi, no sada mi izgledaju poput pokretnih svjetionika nesigurnosti, robova mišljenja drugih ljudi, uhvaćenih u krug ovjekovječivanja samih sebe u poraznoj tjeskobi svog društvenog položaja. I dalje potajno želim da sam poput njih, naravno, ali sad barem mogu nabaciti vanjštinu obrambene, podrugljive superiornosti. Toliko sam ipak napredovao.

Druga stvar koja me šokirala bila je zastrašujuća. Svi su se fotografirali. Zapravo, kao da su samo to i radili, stajali u skupoj odjeći i blicali fotoaparatima i mobitelima. Jedna poza za drugom. Kao da su trebali dokazati svoje vlastito postojanje, upravo tamo, u tom trenutku. Zapravo, kao da je to i bio razlog zašto su opće tamo. Nije se puno plesalo. Samo napućene usne i blicevi.

Naravno, to je nešto sasvim novo. Klubovi su oduvijek bili isprazni i užasni i dosadni i bljak – ali ne sjećam se baš da su ikad prije njihovi posjetitelji dokumentirali svaki trenutak. Ne do ove poremećene mjere. Više nije dovoljno da se pretvarate da vam je zabavno u klubu, morate se pretvarati da se zabavljate i u svojoj galeriji slika i galeriji slika svojih prijatelja. To je beskrajna izložba u kojoj milijun isprepadanih imbecila koji se previše trude pokušavaju nadmašiti jedni druge u tome tko je više cool.

No, s obzirom na to da će za oko 20 godina isti ti ljudi stajati do pasa u hrpi kostura u jalovoj postnuklearnoj pustoši, mlateći jedni druge do iznemoglosti u borbi za posljednju preostalu čašu vode, možda su oni dovoljno mudri da uživaju u ovim bezbrižnim trenucima dok još traju. Čak i ako se samo pretvaraju.

Nedruštven čovjek na Facebooku

Ćaskanje je samo nešto što činite da bude manje neugodno. Krave muču, ljudi ćaskaju.

Dvoje čine društvo. Troje čine gužvu. Tko god oni bili, ne vjerujem im. Da, na sve dužoj listi stvari koje ne “kužim” – moda, Mac računala, David Cameron itd. – najgora stvar na popisu su ljudi. Ne kužim ljude. Što je, zapravo, privlačno kod ljudi? Gegaju se uokolo sa svojim frizurama, naguravajući se po pločnicima poput glupih, nadutih čunjeva. Grozni su.

Kao što možete i zamisliti, uzevši u obzir moju nesposobnost povezivanja s ostatkom ljudske vrste čak i na najpovršnijoj razini, donekle sam društveno neprilagođen. Stavite me između dva stranca na bilo kojoj bezbrižnoj, veseloj zabavi i ja ću se ili čudno i potiho ljuljati na petama ili reći nešto posve hladno što će ubiti svaki razgovor, nešto poput: “Ova soba je prilično pravokutna, zar ne?” Krećem se kroz društveni kovitlac elegantno poput psa u visokim petama.

Jednom mi je jedan prijatelj pokušao pomoći tako što me trenirao u ćaskanju. Prvi korak: obrati pozornost na to koji je dan. Ako je ponedjeljak ili utorak, pitaj što su radili za vikend. Ako je četvrtak ili petak, pitaj imaju li kakvih planova za nadolazeći vikend.

“A što ako je srijeda?”, upitao sam znatiželjno. “Ili što ako sretnem nekog tijekom vikenda? Što se, dovraga, onda događa?” “Za Boga miloga. Jednostavno pitaj čime se bave.”

Tog sam petka prisustvovao umjereno velikom okupljanju i hrabro stajao u kutu pokušavajući izbjeći sve i svakog. Kad je taj plan propao, isprobao sam svoje novootkrivene vještine. No, odigravši svoju prvu kartu, odlutao sam mislima s pogledom u vječnost dok su njihove glupe klimajuće face iznosile planove za vikend do najbolnijih detalja. Baš me briga što rade za vikend, hoće li uopće dotad biti živi ili mrtvi. Poslije me moj prijatelj upitao kako je bilo na zabavi. Požalio sam se da je ključ ćaskanja samo otvorio vrata svijeta dosade.

“Pa, naravno”, rekli su. “Nikog zapravo nije briga što itko radi. Što misliš zašto se to zove ćaskanje? To je obično sranje koje govoriš da ne bude toliko neugodno.” Što, beznačajna buka koju proizvodiš ustima? “Upravo tako”, rekli su. “Krave muču, ljudi ćaskaju”. A ja sam pomislio: “Mrzim ovaj svijet. Ovaj smrdljivi, nepodnošljivi svijet.”

Ubrzajte nekoliko godina dok ne dođete u sadašnjost. Zatim premotajte nekoliko tjedana. Neki moji prijatelji mi kažu da su na Facebooku. To je samo malo bezazlene zabave, kažu. Pa sam se i ja priključio. Čak se ni mizantropi ne vole osjećati izostavljeno. Facebook je, za one koji još nisu prošli inicijaciju, “društvena služba koja vas povezuje s ljudima oko vas”. To je kao usavršeni istančan odgovor na MySpace, ali bez napadne pozadine ili različitih odvratnih kursora, samo vedra bijela i blijedo plava podloga. Sami kreirate svoj profil, locirate ljude koje poznajete i dodate ih u prijatelje. Zatim možete razmjenjivati poruke, pokazivati jedni drugima slike, pozivati jedni druge na piće, i tako dalje. Tu je i prozorčić sa statusom koji lako možete ažurirati tako da ako je prijatelj Dave zamišljen, on utipka “je zamišljen” i vi vidite malu kućicu koja kaže “Dave je zamišljen”. Iz nekog razloga, to je beskrajno zabavno. Moji su prijatelji imali pravo. To je samo malo bezazlene zabave.

Postoji i jedan nedostatak. Kad ste član Facebooka to znači da ste se podvrgnuli veselom, ali i nemilosrdnom nadzoru. Vaši prijatelji mogu automatski vidjeti više-manje sve što radite, s kim se još sprijateljujete, u koje grupe ste se učlanili i tako dalje. I obrnuto. Primjerice, kada me djevojka s kojim sam nekoć bio u neobveznoj vezi koja je loše završila dodala za prijatelja, suočio sam se s nemilosrdnim, opširnim, najsvježijim novostima o njezinu novom životu i njezinu fantastičnom novom muškarcu i to uz obilje slika. Još mi ne prijeti automatski update svaki put kad se poseksaju, iako ni to nije daleko.

Uglavnom, nedavno sam spomenuo svoju rastuću opsesiju Facebookom u jednom članku. To je bila moja prva pogreška. Do kraja dana primio sam nekoliko stotina friend request zahtjeva, većinom od studenata koji očajnički žele pobjeći od zamornih ponavljanja pa se iz dosade sprijateljuju doslovno sa svakim, što znači i sa mnom. Vjerojatno iz samilosti. Kad vam netko pošalje friend request suočeni ste s tri mogućnosti: prihvatiti, odbiti ili poslati poruku. Ako potvrdim svima, bit će mi teško pronaći moje prave prijatelje među hrpom stranaca. Hladno stisnuti odbiti, međutim, činilo mi se prezlobnim. Većina njih se smiješila.

Umjesto toga, odlučio sam poslati poruku i pozvao ih da se uključe u grupu koju sam otvorio za ljude koje zapravo ne poznajem, ali koji su bili dovoljno dragi ili im je bilo dovoljno dosadno da mi pošalju friend request. To je bila moja druga pogreška. Nakon što sam poslao oko 30 takvih copy-paste pozivnica moj profil bio je blokiran na 24 sata jer je Facebook mislio da sam spemer. Što je još gore, ljudi koji su se uključili u grupu pitali su se koji je moj plan (nisam ga imao) dok su drugi odbili i umjesto toga poslali mi poruke ističući kako je jadno samozadovoljno pecati nove Facebook prijatelje, a zatim arogantno gurnuti svakog tko se javi u po mjeri izrađenu vreću. Osim toga, prema standardima Facebooka, nekoliko stotina ljudi i nije tako mnogo.

Prema tome, iz malo bezazlene zabave, proizašli su popis ljudi koji mi žele biti prijatelji, a kojima ne mogu odgovoriti, grupica ljudi zbunjenih mojim motivima te nekoliko potpunih stranaca koji su uvjereni da sam umišljena očajna pičkica. Drugim riječima, tješi me spoznaja da se moja grozna društvena neprilagođenost prilagođuje u skladu s tehnologijom. Mogu biti neugodan i beskoristan bilo kad, bilo gdje. Čak ni u virtualnom svijetu, mene se ne može zaustaviti.

S engleskoga prevela Maja Klarić.

Objavljeno u The Guardianu, 13. kolovoza odnosno 21. svibnja 2007.

Oprema teksta redakcijska.