Enver Krivac  

Drž' se, Sveti Kristofore, kroz dim i ulje

Najveći

Prvo, Finac koji se ukrcao u Bukureštu. Čim se smjestio, nije prestao mahati rukama, o koliko je sretan što konačno imaju državu.

Onda, ukrajinski Židov akademik koji je pradjedu i prabaki objašnjavao kako je sve u brojevima, na što mu je prabaka rekla da nije.

Onda, žena iz Besarabije, majka dva sina od kojih je jedan zakopan u rovovskom blatu, a drugi šuti pored nje u kupeu jer mu je nasljedna genetska maca pojela jezik. Imala je vreću punu jabuka i nakon svake stanice ih je dijelila svima koji su htjeli uzeti. Negdje oko granice s Kraljevinom htjela je ispričati kako je točno izgubila mlađeg sina, ali ju je prekinulo jedno od bezbroj presjedanja.

Muškarac porijeklom odnekud s mora, negdje skroz južno, gdje su mimoze, tvrdog imena koje se rimuje s oktagon. Pomorac koji zna svoje, ruske i talijanske neuglađene riječi, na Dnjepru je završio iz istih ratnih razloga kao i pradjed. Na stanici, dok su čekali vlak, rekao mu je da ima dvadeset godina i da ne zna što je to sloboda, na što mu je pradjed odgovorio:

– Ja imam dvadeset i sedam.

Onda, djelatnik Ministarstva saobraćaja, nizak Srbin u tridesetima koji se, između rezanja sve manjeg komada slanine, hvalio svojim ljubavničkim junaštvima. Otkad se zaposlio na tračnicama, obljubio je preko pedeset usamljenih putnica. Neke su rodile male konduktere po Beču i Bordeauxu, smijao se bezbrižno, a neke su umrle od tuge za njegovom šinom. Kad ga je Židov akademik upitao je li oženjen, pravio se da ne razumije jezik, a dan prije svi su ga čuli kako pjeva superstaru superžalosnu dumku.

Pa mladi talijanski bračni par, on geodet koji svakom novom mladom muškom putniku ponosno pokazuje novi teodolit koji je kupio u Odesi, ona blijeda šutljivka s velikim plavim očima zainteresiranim za svakog novog mladog muškog putnika.

Zatim golobradi Rus koji se predstavljao kao umjetnik. Umjesto cipelama, stopala je omotao krpama i novinama, no to ga nije spriječilo da zavodi. Talijanka mu se požalila na napuljskom ruskom kako se u ovom vlaku ništa zanimljivo ne događa. Rus je rekao:

– Dozvolite da se pobrinem za Vašu putničku dokolicu. Vjerujem da se u teretnim vagonima zasigurno krije što zanimljivo.

Onda, dva brata s nekog otoka u Jadranskom moru čije ime pretpostavlja manji otok odmah pored. Nakon rata ostali su u stranoj zemlji gdje su radom na parobrodu zaradili dovoljno novaca da mogu vlakom premjestiti tijelo poginulog trećeg brata u grob pored oca, govorili su, među oskoruše, rogač i kaktuse.

– Mora počivati s ocem – govorili su. – Otac bi se ljutija da je drugovačije.

I na kraju, časnik čije prezime završava na –ljčuk, koji je uporno pričao da je golim očima na frontu vidio kako se dva metka sudaraju u zraku, potom padaju zajedno kao muhe. Na to se sin Besarabijke nečujno smijao, valjda zbog muha, a svi drugi su vikali da izmišlja. Pradjed je rekao da je on vidio nešto slično, ali da je, kao i većina priča iz rovova, prestrašna za izgovarati, na što je časnik samo kimao glavom. Finac mu je rekao neka bude sretan jer ima državu, na što mu je časnik rekao:

– Uzmi si ju. Nitko od vas ne zna Galipolje. Kako je posivjeti preko noći. Mirnodopski nezahvalnici! Ali doći će rat, doći će ponovno!

Ovo su ljudi koji su oslijepili od metilnog alkohola na putovanju vlakom kojim je pradjed ‘24. doveo prabaku kući. Ljudi koji su provalili u vagon s bocama i pili. Pradjed nije htio piti. On je znao bolje. Zato se, cijelo vrijeme dok nam je nabrajao ljude koji su pili, smješkao. Prabaka je prokomentirala da je poslije ionako to nadoknadio, na što je pradjed bacio šalicu kave na nju, vikao joj da je vještica, na što je ona njemu vikala da joj je lagao da je ovdje lijepo i da voćke rastu svagdje same i plodovi su veći od bilo kojih igdje i da ovdje nema ničeg osim snijega i rada i da je znala, nikad ne bi sjela u taj vlak. Bila si ni'ko i ništa, vikao je pradjed. Moj otac je bio prvi oficir stroja na Aleksandru Drugom, vikala je prabaka. Ni'ko i ništa, ni'ko i ništa, vikao je pradjed. Moja familija je imala svoja sela i kmetove, a kad sam došla ovdje, ja sam postala kmet, vikala je prabaka. To si uvijek i bila, kmet i ni'ko i ništa, vikao je pradjed. Dovukao si me ovamo i onda odmah pobjegao u Ameriku, mene ostavio samu i trudnu, vikala je prabaka. A šta bi jeli da nisam otišao, ništa!, ništa!, vikao je pradjed. Da te nisu uhvatili kako kradeš lim iz tvornice oružja, mogli smo ostati na Dnjepru i danas bismo bili gospoda. Ja sam vidio svijet kakav ti nikad nećeš. Žalibože svijeta koji si ti vidio. Mogao sam svirati s najvećima da me nisi dovukla natrag. Žalibože najvećih s kojima si ti svirao i tako u

n    e      d         o           g             l               e                  d

Ontario

Prvi je govorio:

– Dosta mi je ručka od žlice krumpira. Pokvarenog crnog mesa. Pljesnivog kruha. Trovanja želuca. Dosta mi je kuhane pšenice koja nije ni kuhana, nego se samo napuhnula. Prljavih plahti i kašunela. Čišćenja snijega u Calgaryju da bih uopće ostvario pravo na hranu. Marševa i štrajkova. Svega mi je dosta. Doma imam tri neopskrbljena šmrkavca. Nisam ih vidio tri godine, a došao sam ovdje nakratko.

– Svi smo mi ovdje došli nakratko – rekao je drugi.

– Ja se više nikad ne vraćam – rekao je treći.

Drugi je govorio:

– Meni je dosta licemjera. Ograničili su kvote jer radije bi da stižu samo Englezi, Norvežani, Švedi. A kad treba graditi pruge kroz vukojebine, onda smo i mi dobri. A mi budale, ham!, na svaku udicu. Sve što zaradimo, dajemo za mito za novi posao. I onda kad ga dobiješ, odjednom letiš, sinak, na ulicu, bez oprostite i bez objašnjenja i prije nego si u stanju zaslužiti onu svotu koju si za posao platio. Zato čim dalje od Kapuskasinga, Ontario. Hvala lijepa i doviđenja.

– A što ima u Kapuskasingu, Ontario? – pitao je pradjed.

– Tamo ljudi jutro dočekaju smrznuti kao kost, to ima. Slagali smo ih cijele zime na hrpu, onako zamrznute, kao cjepanice. A već sutra će možda mene neka dvojica posložiti tako. Pokopati me kad dođe proljeće, tek kad okopni. Zato hvala lijepa i doviđenja. Ti to razumiješ, ti znaš što je to zima, ti si gorštak.

– Jesam – rekao je pradjed.

– Ti znaš sa žagom, sjekirom i konjima. Trebao bi otići u Port Arthur ili Fort William. Tamo ima posla za takve.

Prvi je rekao:

– Radije idi sa mnom. Ja idem u Pennsylvaniju. Ima posla u tvornici aluminija.

Kad si stigao, pitao je treći.

– Prije tri mjeseca. Svirao sam trubu za Poljake u Ottawi. Ali to je bilo dok ne skupim za put. Ja samo želim doći do svog brata u Chicagu.

– Muzikanti! – rekao je drugi, okrenuo glavu u noć, izvadio malu staklenu bocu iz kaputa i zalio konstataciju viskijem od prijezira i zavisti. Četrdeset godina poslije pokopan je na groblju na kalifornijskoj obali nakon što ga je pregazio pijani vozač, bubnjar u lokalnom klezmer-sastavu.

Treći je bio švercer ruma za Veliku Njušku iz Windsora. Kad ga je pradjed pitao ne boji li se biti uhvaćen, treći je rekao:

– Bolje to nego raditi u rudniku. Sudbury i Timmins u Ontariju. Flin Flon, Manitoba. To su sve groblja ledena. Zašto da rintam i izginem i za to dobijem između četiri i pet dolara, manje ako nemam majnerske papire, kad ovako dobijem desetaču za jednu vožnju preko granice. Jebeš njihove rudnike. Ionako misle da smo svi komunisti. Zato su me i otjerali. Bio sam gol i bos u Edmontonu, gol i bos u Winnipegu, gol i bos na minus trideset i šest, a sad sam gospodin i jedem u restoranu. Besplatni savjet. Izbjegavaj rudnike. I nemoj se previše opuštati u Chi-gradu, momak. Ne zaboravi da nas Kanađani i Amerikanci mrze isto.

Prvi, drugi i treći su ljudi s kojima je pradjed ilegalno prešao u Sjedinjene Države veslajući na barci preko jezera Ontario. Bilo je toliko hladno, tri para hlača je nosio. Bilo je toliko hladno, zamalo se prestao brinuti. Bilo je toliko hladno, led na jezeru cvrčao je i kvrčao, a ljudi u nedalekim gradićima dlijetima su skidali pse s uličnih svjetiljki, toliko hladno, jebem mu.

Drž' se, Sveti Kristofore, kroz dim i ulje

Dok je živio u Chicagu, pradjed je svirao u malom orkestru. Uglavnom trubu, katkad klarinet. U orkestru su svi osim pradjeda bili Amerikanci. Nije volio nastupati sa Slavenima jer tu bi uvijek nastala svađa oko dolara. Više je volio puhati u instrumente nego crtati natpise i znakove. Na nastupima koje su Amerikanci zvali gigovi, nosio je žirardo-šešir i isto odijelo svih deset godina. Neki od ljudi s kojima je svirao bili su crni kao oni crnčići s prijepodnevne televizije ili onaj dječak na naslovnici drugog sveska enciklopedije za djecu i omladinu Svijet oko nas.

Kad smo ga pitali kakvi su to ljudi crnci, rekao je:

– Crni! Od glave do pete! Samo su im dlanovi i tabani bijeli! Imaju malo drugačiju gubicu od nas, ali zato im govno isto smrdi.

Kad smo ga pitali još, rekao je:

– Bio je jedan, zvao se Christopher. Mi ostali smo ga zvali Saint Christopher ili samo Svetac. Svirao je bendžo kao da ga vrag goni! I gonio ga je! Imao je ženu i dvoje djece u nekom mjestu zvanom Jupiter, Florida i nije im se namjeravao vratiti. Zbog toga mi se odmah svidio. Ali ne vole ih svi tamo, crnce. Jedne noći kad smo hodali natrag na vlak za Sycamore, dogodila se ružna stvar. Svetac je radio u tvornici namještaja blizu mog brata i mene, pa smo uvijek išli na vlak zajedno. Taman smo došli na stanicu, kad iz čekaonice izleti pet pijanih vojnih milicajaca i ravno na njega. Počeli su gurati Sveca i govoriti mu ajde sviraj ajde sviraj. Ja sam se samo okrenuo, kao da to nema nikakve veze sa mnom i otišao u čekaonicu i dalje gledao predstavu kroz prozor s drugim putnicima. Na mom mjestu to je bila mudra odluka. Žandari su se nabacivali s njim još malo, a onda su mu uzeli bendžo i zapalili ga, tamo na podu željezničke stanice. Sviraj, sviraj sad, vikao mu je jedan dok su se udaljavali, a Svetac je samo klečao pored bendža, nije ga ni pokušavao ugasiti. To vam rade crncima tamo. Danas ne više toliko, ali opet.

– Zašto ga nije ni pokušavao ugasiti? – pitali smo pradjeda.

– Jer su mu zaprijetili da će…

– Jer su mu zaprijetili da će šta? – pitali smo ga opet nakon što je naglo stao govoriti.

– Da će morati jesti fažol.

– Neee!!! – vikali smo jer je i nama to bilo najneomiljenije jelo. Po tome smo Saint Christopher iz Jupitera, Florida i mi bili isti.

Kasnije sam naučio da je jedan drugi američki crnac, četrdesetak godina nakon bendžista iz pradjedovog sastava i potpuno nevezano, zapalio svoju gitaru na pozornici u Montereyu i ušao u legendu. No koliko god sam se trudio, nisam to mogao u potpunosti usvojiti. Slika muškarca kako kleči pored gorućeg instrumenta već je rezervirana, žao mi je, zauzeto, ovdje se povijesni rok-hirovi ne raspiruju.

Temat priredili organizatori FEKP-a.

Festival se održava od 31. svibnja do 5. lipnja u Zagrebu i Rijeci. Više detalja na stranici: europeanshortstory.org