Država bez kulture?

Glavni grad Slovenije, u prvom redu umjetnike i djelatnike u sferi kulture, posljednjih su tjedana uvelike potresale najavljene posljedice novoga zakona o financiranju općina, koji posebno drastično poseže u financijski proračun Ljubljane. Najveća posljedica toga zakona u slučaju Ljubljane primjetna je u velikom financijskom ispadanju, što znači zatezanje remena na svim i zakonski obaveznim područjima. Naravno da je među glavnim kandidatima za rezanje i krčenje bila upravo kultura, tj. novac koji općina grada Ljubljane namjenjuje potpori umjetničkim i kulturnim projektima na način godišnjih natječaja. Trpjet će i druga područja i projekti koje je novi gradonačelnik Zoran Jankovič predvidio i navijestio u izbornoj kampanji, tako da cjelokupnu situaciju na mikro razini naravno možemo čitati i interpretirati kao političku bitku između državne i mjesne vlasti. A to, barem što se tiče kulturne politike, kako ljubljanske gradske općine, tako i državne vlasti, ne vidim kao dovoljno dobar razlog.

Strategija uravnilovke

Mnogo problematičnije i više zabrinjavajuće čini se samo poimanje značenja suvremene umjetnosti i kulture, koja, po mome mišljenju, u današnje vrijeme kreira otvoreno i urbano društvo. Problema s tim poimanjem nemamo u Sloveniji samo posljednjih nekoliko godina, iako su se teškoće možda baš sada ponovo pokazale u svim svojim oblicima, taj problem svakako tinja već niz godina. Osobito od sredine devedesetih godina kada su se počele pokazivati prve posljedice neuspjele bitke ljudi iz polja kulture i umjetnosti da sebi, od nanovo osamostaljene državne vlasti, izbore barem formalne pretpostavke za legitimnu poziciju izjavljivanja i raspravljanja o procesima mijenjanja nekoga društva, a u svjetlu prelaska u vrli novi kapitalistički, demokratski, neoliberalni svijet. Iako umjetnost i kultura, pogotovo ona koja se temelji na jedroj slovenskoj riječi, u našoj državi, barem na papiru i u nekim povijesnim interpretacijama, ima privilegiran, posvećen ili na pijedestal postavljen položaj, na čiju se “papirnatu” velikozvučnost rado pozivaju centri moći i oni koji kroje kulturnu politiku, pri pažljivijem češljanju vlasišta slovenskog društva u to više ne možemo biti ni “papirnato” uvjereni. Budući da je problem kompleksan i ovisan o različitim kontekstima, navest ću samo neka pitanja koja me u aktualnoj situaciji najviše zabrinjavaju.

Zašto umjetnost kao način razumijevanja i doživljavanja svijeta i društva, a s njom posljedično i umjetnici i svi ostali profili, koji u suvremenom društvu ostaju obavezni umjetnosti, ne mogu jednakopravno stupati u dijalog o budućnosti nekoga društva, te se još moraju boriti za dostojnu egzistenciju? Iz kakvih temelja proizlazi uvjerenje kako se učinke umjetnosti mora mjeriti s uvjerljivim (a pogotovo brojkama mjerljivim) učincima korisnosti u nekom društvu? Kako centri moći danas razumiju umjetnost? Zar je to vrijednost koja ima dekorativnu funkciju ili možda dobro s pomoću kojega činimo raznolikijim naše slobodno vrijeme, ili je to legitiman način funkcioniranja i spoznavanja u kontekstu suvremenoga društva ili možda getoizirani pješčanik za subverzivne akcije, koje stvarno nikoga ne ugrožavaju? Čini se da u svijetu korporativne logike, u kojemu je, kako kaže Žižek, najbolje biti nitko, kultura i umjetnost mogu zauzeti mjesto nekog malog preostatka, koji je najbolje držati na kratkoj uzici i da umjereno laje. Treba održavati, a time su u Sloveniji vrlo dobro ovladali, strategiju uravnilovke, gdje svakome damo ponešto, a nikome dovoljno – umjetnicima i umjetnosti pak je prepušteno da si traže svoje male subverzivne strategije i akcije.

Umjetnici na margini društva

Budući da ni državna ni gradska vlast umjetnost i kulturu ipak ne mogu potpuno zanemariti, na kraju se uvijek odluče umjetnost i kulturu “nekako” poduprijeti, pri čemu bez obzira na visinu potpore iza te odluke ostaje gorčina. Ta potpora i način na koji su financijska sredstva razdijeljena neinstitucionalnim organizacijama ne omogućava stvarno dostojno funkcioniranje. Naravno, moguće je slušati refren ispolitiziranih ekonomista. U njemu je ekonomija instrumentalizirana za političke namjere, a ne poštuje činjenicu kako umjetnička produkcija, usprkos svojim potencijalnim ekonomskim učincima, po svome bivstvu nije nastala iz ekonomskoga kreda, nego je njezina prednost u nekom modernom otvorenom društvu – koje je, čini se, sve više utopijski san – da ljudima omogućuje drukčije ulaze u doživljavanje svijeta, a ujedno je specifična i važna refleksija i izraz konteksta, kako individuuma, tako i društva. Još veći problem koji proizlazi iz ekonomske korporativne logike jest taj da su/smo ljudi koji se na ovaj ili onaj način bave/bavimo umjetnošću i uz pomoć nje gledaju/gledamo i doživljavaju/doživljavamo ovaj svijet neprestano odguravani od legitimne pozicije izjavljivanja. Zbirka su/smo čudaka, nužno zlo i iz takve diskvalifikatorne pozicije vrlo je teško stvarati produktivan, stvaralački dijalog. Kako presjeći taj čvor velika je dilema, pogotovo u slučaju Slovenije, koja još stvarno, ili barem na području kulturne politike, nije reformirala ideološke parametre i pravila, bez obzira na to tko je na vlasti. Svi se ponašaju više-manje jednako, a koncept društvenoga razvoja zbog nemarnosti, površnosti i usmjerenosti na pojedinačne nebitne detalje čeka. Koliko još dugo?

Sa slovenskoga preveo Srećko Pulig