Država i vjera

Premda sam o toj temi pisao u tzv. prvom Vijencu (Hrvatska svjetovna ili katolička država?, objavljeno u Vijencu, br. 73/IV, str. 35), smatram nužnim zamoliti Vas da objavite barem u Reagiranjima ovih nekoliko primjedbi uz članke Nataše Petrinjak (Ujedinjena katolička Europa) u Zarezu (IX/206, 17. V. 2007.).

Nije mi ni na kraju pameti osporavati stajališta i gledišta iznešena u spomenutim člancima, jer se s njihovim sadržajem uglavnom slažem. Ono što mi leži na srcu jest činjenica (barem se meni tako čini) da nijedan od tih dvaju članaka ne raspravlja o suštini toga pitanja.

Suština pitanja je naime načelne naravi. Radi se o odjeljenju Crkve od Države, odnosno o ustavnom statusu Republike Hrvatske kao svjetovne države.

Mnogi (pa čak i neki katolici) se toga danas više ne sjećaju, ali katolička teologija i kanonsko pravo naučavaju barem načelno, za razliku od pravoslavlja i islama, odjeljenje Crkve od Države već od 12. stoljeća nadalje. Većina kanonista tada propovijeda da su svjetovna i duhovna vlast različite (gregorijanizam). Mislioci 13. stoljeća su tu posljednju točku produbili, tvrdeći da politička vlast imade doduše vjersko poslanje, ali da posve neovisno odabire svoje neposredne zadaće i praktična sredstva za njihovo ostvarenje. Teoretičari 14. stoljeća odbacuju definitivno kamen temeljac teokracije. Za njih država nema duhovnu funkciju. Ona je prirodna ustanova, ljudska udruga. Načelo joj je upravo kondicija pojedinca, stvara ju kolektiv, a osobita i jedinstvena svrha joj je dobro sviju svojih građana. Država dakle sama sebi dostaje, nikakvom se nadzoru nema podvrgavati, te je u svom djelokrugu suverena. (L. Génicot, Les lignes de faite du moyen age, Casterman, Tournai, 1961., str. 141-142).

Crkvene vlasti imaju (kanonsko) pravo – pa i dužnost – izricati svoj sud, ali tek iz ćudorednoga gledišta, o vođenju državne politike, ali se nemaju miješati u državne poslove, u koje spada i organizacija državne nastave i odgoja, jer time krše načela svojega vlastitog nauka i kanonskoga prava. A to je upravo ono što čine hrvatske crkvene vlasti, kada podupiru (da ne izaberem jedan drugi glagol!) uvođenje vjeronauka kao obvezatnog predmeta u državne škole. I baš to je ono najbitnije u cijeloj toj aferi, a ne traženje zakučastih vlastohlepnih nakana sa strane crkvenih vlasti, kao što to čine autori gore navedenih članaka. Takvo traženje bi se čak moglo pokazati i kontraproduktivnim, ukoliko bi “suprotna” strana mogla smjesta takvo traženje s prikrivenim užitkom dočekati kao antiklerikalizam. A onda se vraćamo u neku ruku više od pola stoljeća unatrag, u doba borbi za ideološku prevlast između Crkve i Komunističke partije. Hoću time reći da se taj mentalitet, čini se, još uvijek nije promijenio.

Na kraju bih još rekao nekoliko riječi o načinu na koji je taj problem riješila Belgija (u belgijskoj sam naime srednjoškolskoj nastavi djelovao više od trideset godina). Belgijska osnovna i srednja nastava je podijeljena na dvije mreže: tzv. službenu (državnu, pokrajinsku i općinsku) i tzv. slobodnu (privatnu), kao što je to slučaj i u nekim drugim europskim zemljama. Specifičnost belgijske nastavne organizacije jest u tome da je slobodna mreža važnija (i po broju učenika i po broju nastavnika) od službene, a više od 90 posto ustanova slobodne mreže sačinjavaju katoličke osnovne i srednje škole. Ta je činjenica objašnjiva iz povijesnih okolnosti, u koje ovdje ne mogu potanje ulaziti.

Da bi se došlo do pariteta dvaju mreža i ravnopravnosti svjedodžaba učenika, kao i jednakosti plaća nastavnika, glavne belgijske političke stranke (socijalistička, demokršćanska i liberalna) potpisale su (20. studenog 1958.) glasoviti tzv. “Školski sporazum”, koji je postao zakonom, a kasnije i ustavnim člankom (24). U katoličkoj (tzv. slobodnoj) nastavi, poslodavac ostaje biskupska konferencija (ili neke redovničke kongregacije, kao isusovci ili benediktinke, na pr.), kojoj je pridržano pravo imenovanja nastavnika, ali pod uvjetima (diplome) koje određuje država. Katoličke škole primaju državne subvencije proporcionalno prema broju učenika, a i nastavnike subvencijom plaća država po istim kriterijima kao i za nastavnike službene nastave. Za uzvrat, katolička se nastava mora podvrgnuti državnom nadzoru nastavnih planova, ali ne i nadzoru kompetencije svojih nastavnika, za koju ima svoju vlastitu nadzornu službu.

U tzv. službenoj pak nastavi (a to nas u ovom našem problemu najviše zanima, jer u Hrvatskoj ima vrlo malo vjerskih škola), organiziraju se satovi vjeronauka (katoličkog, muslimanskog ili židovskog, prema potražnji) i satovi laičke moralke i filozofije, već prema odabiru roditelja. Školski sporazum ustavno jamči apsolutnu slobodu odabira roditelja, kako škole, tako i vjerskih ili filozofskih satova predavanja.

Zaključak. U hrvatskim osnovnim školama i vrtićima, koji su svi odreda državne ustanove, ni u kom se slučaju ne smije dopustiti obvezatno nametanje vjeronauka, i to još sa strane državnih organa. Vjeronauk u tim školama treba predložiti u nastavnom programu uz druge mogućnosti, poštujući apsolutnu slobodu odabira roditelja. Inače bi Hrvatska Republika vrlo lasno mogla skliznuti u nešto što sliči nekim islamističkim državama, no samo s drugim (katoličkim) vjerskim predznakom.