Država kao estetski materijal

O Laibachu su vjerojatno od osnivanja grupe 1980. godine napisani tomovi i tomovi teksta. Naime, grupa koja je upisala Trbovlje, Sloveniju, pa i Jugoslaviju na svjetsku kulturnu mapu oduvijek je izazivala pozornost i kontroverze. Jani Novak, izvorni član grupe izjavio je u intervjuu za portal index.hr uoči zagrebačkog koncerta: “Oduvijek sam smatrao, a mislim to i danas, da je najgore biti mlak i nedefiniran. Hvala Bogu što mi to nismo.” Smatram da je potpuno uzaludno pisati tko zna koji po redu osvrt na njihov koncert ili djelo ponavljajući već šablone i floskule o njihovoj radikalnosti i kontroverziji, no kod Laibacha je situiranje u širi društveni, estetski, ideološki i politički kontekst neizbježno.

Laibach je možda najpolitičkiji glazbeni sastav ikad a skupina je uvijek predstavljala mnogo više od glazbe. Estetske i druge strategije Laibacha uključivale su od samih početaka aproprijaciju kulturnih i društvenih sadržaja. Od Beatlesa i Rolling Stonesa kojima su obrađivali pojedine pjesme ili čitave albume, preko rock opere Jesus Christ Superstar do izrazito totalitarističke, etatističke ikonografije te općenito totalitarističkog identiteta skupine, članovi Laibacha se ponašaju poput kulturnih lešinara. Preuzimajući strane kulturne artefakte podvrgavali su ih radikalnim estetskim i kontekstualnim zahvatima, dajući im potpuno novo značenje. Koncerti Laibacha uvijek su podrazumijevali scenske nastupe koji su asocirali na rituale totalitarne državne moći. S vremenom je grupa postala izuzetno zanimljiva teoretičarima kulture; tako su Alexis Monroe i Žižek zajedno napisali knjigu pod naslovom Interrogation Machine: Laibach and NSK. Osim toga, Monroe u Velikoj Britaniji održava predavanja o Laibachu, većinom se koncentrirajući na “ulogu države kao kreativnog katalizatora i ujedno estetskog materijala u radu Laibacha”.

U listopadu prošle godine grupa je tako izbacila album Volk na kojem su obrade četrnaest državnih himni, uključujući himnu “države” NSK. NSK je, za slučaj da je to ikome nepoznanica, umjetnički kolektiv koji uz Laibach, čine IRWIN (slikarska skupina), Noordung (kazalište), New Collectivism (grafika), Retrovision (film i video) te Department of Pure and Applied Philosophy (teorija). Dodajmo da “država” NSK posjeduje ustav te dodjeljuje državljanstvo svojim članovima i izdaje vlastite putovnice.

Volk

Album Volk idealan je primjer lajbahovske umjetnosti. Naime, teško je uopće govoriti o obradama himni; ispravnije je reći da je riječ o vrlo slobodnoj interpretaciji teme “državna himna”. Svaka himna uključuje više vokalnih dionica; obično se radi o (ponekad zborskoj) orkestralnoj, svečanoj dionici koja se drži izvornog teksta, isprekidanoj i/ili praćenoj tamnim i bizarnim vokalom Milana Frasa. Frasova dionica sastoji se od promukle interpretacije i resitauliziranja izvornog teksta te njegova prevođenja na engleski. Upravo je ta “dostojanstvena”, promukla vokalna linija zadužena za upućivanje izravnih poruka. Na nekoliko himni Frasovi “zahvati” idu toliko daleko da sadrže izravna obraćanja “državi–slavljenici” u pravom himničkom duhu; međutim, teško da se radi o pohvalnih porukama. Glazba je pretrpjela još značajnije promjene; tu i tamo nazire se izvorna melodija, većinom se himne sastoje od vrlo lajbahovskih, orkestralno–industrial i neoklasičnih melodija. No zamjetno je da se na ovom albumu dogodio “pomak prema suvremenosti”; poneke skladbe zvuče kao iznimno snažan i iznimno crn trip-hop ili kao ono što se obično naziva naprosto “electronica”, u stilu Howie B-ja ili Sixtooa. Naravno, takva glazba u Laibachovom aranžmanu i supostavljena specifičnom tekstu djeluje avangardistički i provokativno u klasičnom lajbahovskom smislu. Ono što je bitno, to je da samim činom označavanja neke skladbe kao himne, unatoč drastično promijenjenom kontekstu i same biti djela, dolazi do specifične proizvodnje značenja (semioze). No u tom procesu sudjeluju svi elementi umjetnosti Laibacha – a pod time mislim najviše na njihov scenski nastup.

Zadovoljstvo interpretacije

Sam izbor mjesta koncerta – Kino SC – pomalo je neobičan (sjedeća mjesta), no postojao je razlog za to. Naime, “himnički” karakter nastupa značio je drugačiji događaj nego klasični koncert “urbane glazbe”. To je donekle uvjetovalo recepciju i percepciju samog nastupa, kojem je prethodila prilično opsežna promocija organizatora, Catalyst Infection – mnogi intervjui, prilozi na Novoj TV i HTV-u, najave na internet portalima itd. Osim toga, tjedan–dva prije nastupa održano je nekoliko warm–up tuluma.

Spomenimo samo, u najmanju ruku pomalo čudan dizajn plakata nastupa: četiri člana grupe na konjima, gusti dim u pozadinu te plamenovi u dnu. Neobična kombinacija koja djeluje gotovo tompsonovski i rustikalno. Doduše, s obzirom na plamen, te na to da se nazire nešto poput zgrada između tih plamenova, moguće je da se plakatom htjelo članove predstaviti poput četiriju jahača apokalipse. Taj je aspekt donekle prisutan kod Laibacha, no nikako nije primaran ili bitan. Dovoljno je pogledati plakate za Laibach iz osamdesetih, gdje se jasno ističu ogoljenost, konstruktivizam i geometrizam uz jaku ideologizaciju. Naravno, moguće je argumentirati da su lajbahovci od tada promijenili idejni izraz, no taj je plakat i idejno, a pogotovo estetski potpuni promašaj.

Nastup je započeo u 22:30 i trajao nešto manje od dva sata. Cijena karte, koja je iznosila 150 kn nakon 19. siječnja, a 120 kn prije tog datuma, nije odbila publiku. Dvorana je bila prilično popunjena i prema slobodnoj procjeni, u publici je bilo oko osamsto ljudi. Sastav publike je varirao; bilo je iskrenih fanova koji nisu propustili odjenuti se u skladu s Laibach–estetikom, dakle gothic, kinky i, nazovimo ga nazi-look – koji pogotovo izazovno izgleda na ženama. Bilo je također poprilično “starijih” ljudi, od trideset naviše, no najveći broj sačinjavala je dobna skupina između dvadeset i trideset godina.

Prije samog početka nastupa – dakle, paljenja reflektora i izlaska grupe na pozornicu, iz zvučnika se začula Lijepa naša domovino. Zborski otpjevana u maniri državne himne, dakle bez ikakve intervencije, bez glazbene pratnje. Laibach su sastav koji se poprilično uklapa u okvire onog što se naziva kontrakultura, a prisvajanje državne himne i njeno pozicioniranje u drugačiji kontekst odgovara općenitoj interpretaciji umjetnosti Laibacha i NSK – preuzimanje državne simbolike i njeno forsiranje kako bi se samu državnu moć ogolilo i razotkrilo. U tom trenutku (sviranja himne naime) izlaze na vidjelo još poneka obilježja publike: obrijani tip na lijevoj strani dvorane diže ruku na nacistički pozdrav; manji dio publike je ustao. Dok je ustajanje pretpostavljam bilo motivirano ironijom, za tipa s naci-pozdravom ne mogu to tvrditi, što pokazuje da Laibach ima publiku koja ih shvaća na vrlo različite načine.

Sveslavenstvo – estetski artefakt

Set lista je standardna na svim koncertima Volk turneje – izvode se sve skladbe s Volka. Nakon toga slijedi petominutna pauza pa nekoliko Laibachovih najvećih hitova - Tanz mit Laibach, Alle gegen Alle, Du Bist Unser, Hell: Symmetry, Achtung! te Das Spiel Ist Aus. Nakon toga se pušta Laibach Medley – miks sekvenci iz najprepoznatljivijih pjesama i obrada. Iza pozornice je, naravno, platno na kojem se prikazuju specifične projekcije za svaku pjesmu. Većinom se radi o, nazovimo ga tako, specifičnom tematskom elegijskom VJ-ingu, dakle ne o strukturiranom događanju. Dvije pjesme, Anglia i Slovania imaju spotove koji su stvarno vrhunski i kvalitetni. I tu se, u tom spoju riječi koje izgovara Fras te onoga što se prikazuje događa ono najbitnije za Volk; zato je doživljaj tog albuma potpun samo na koncertu. Tijekom Americe ispisuju se riječi “…save us from your freedom, justice, peace, democracy, superstition…” što je kolažirano s izvornim tekstom himne, političkim govorima u pozadini itd. U tom kontekstu naročito se ističe moment “the land of the free and the home of the brave”. Spot za Angliu – koji je režirao Saša Podgoršek, stvarno je vrhunski. Stihovi su (otprilike) “So you still think you are superior… and all the other are inferior… scatter your enemies… foul their politics… so you still think you are ruling the world… God save our precious Queen”. Zanimljivo je da se u spotu tijekom tih riječi pojavljuje starica u predzavršnom stanju raspadanja koja pokušava (!) kuhati u bizarnom interijeru.

No da ne analiziramo svaku pjesmu posebno, od zaista impresivnog (ali i ironijskog!) hommagea Rusiji i Sovjetskom Savezu, do pitanja koje postavlja Izrael sebi i svijetu, zadržimo se još na skladbi Slovania. Država o kojoj je riječ nije Slovenija. Naime, na slovenskom se “Slaveni” kaže “Slovani”; dakle “Slovania” bi bila “Slavija”. Pjesma koja je obrađena je, naravno, “Hej Slaveni”, a Frasova dionica je (otprilike i ne potpuno): “…these words are for those who died… these words are for those left behind… this words are for Poland… and these ones for my homeland… for the power of the Spectre… these words are for lovers… these words are for warriors… and these words for all communists… we stand alone in history”. U doba potpune propasti ikakve sveslavenske ideje, sveopće prevlasti kapitalizma i “kraja svih velikih naracija” Laibachovci donekle romantično-elegično nude sveslavensko jedinstvo – i to od Hrvatske i Makedonije do Vladivostoka. Poruka je potpuna ako se pogleda zavodljivi spot (također u Podgoršekovoj režiji) za Slovaniju, koji je dostupan na stranici www.laibach.nsk.si/. Pod sveslavenstvom ovdje ne podrazumijevam primarno idejnu ili političku poruku nego prvenstveno estetski objekt. Estetski objekt, koji u sebi svakako sadržava i nešto od idejnog i političkog, ali primarna uloga mu je da bude krizitirajući, konotativni, nepronicljivi, tamni i bogati artefakt s mogućim brojnim interpretacijama. Zapravo bi trebao formirati jedan golem upitnik u glavama svih recipijenata; dodajmo tome, upitnik praćen zamjetnim estetskim užitkom. Tu naravno, spada i Spectre, koji je, preveden na engleski, glasoviti Marx-Engelsov “bauk”, bauk komunizma. Odnosno, kako to Žižek kaže, “Bauk još kruži”!

Potrošena ili izazovna žena?

No koliko to sve ima smisla? Naime, reakcija mnogih poznanika na moju odluku da idem na koncert bila je: kako Laibach danas ikome može biti zanimljiv? Odnosno, je li Laibach star, potrošen fenomen, ili još može pružati izazov? Budimo politički nekorektni: stara, potrošena žena ili ona koja još može pružiti uzbuđujući izazov? Sada možemo teoretizirati o nemogućnosti radikalnosti unutar kapitalizma, kraju umjetnosti, o nemogućnosti da se njegovim vlastitim sredstvima – komercijalnom glazbom – izazove sistem itd. Moglo bi se reći da su mogli biti radikalni i kontrakulturni u socijalizmu, ali ne i u “slobodnom društvu”. Neupitno je da su oni to na jednoj razini pokušavali: već 1995. izdaju album i idu na turneju pod nazivom The Occupied Europe NATO Tour 1994-1995, čime su jedni od rijetkih s ovih prostora koji su tako brzo uvidjeli da nakon što smo se riješili komunista ne idemo izravno u raj nego u pakao, samo drukčiji od prethodnog. Ovdje bi se dalo, možda zlobno, pridodati da to oni nisu samo uvidjeli nego i unovčili.

Dakle, potrošena žena? Na temelju nastupa u Kinu SC odgovor je: nikako. Premda u čitavom nastupu definitvno osjeća određeni déj? vu, premda Laibach gradi jednu estetsku i ideološku orijentaciju već dvadesetsedam godina, premda je na trenutke prisutna i dosada, Laibach je ovim albumom – i cijelim nastupom – pokazao visoku kvalitetu. S čisto estetske strane Volk je iznimno zanimljiv album, a oni koji žele tražiti nešto više uvijek to mogu – i naći će. U riječima upućenih SAD-u “America …the end of history…the end of time…the end of family…the end of time” lako se daju isčitati razne fukujamijanske i anti-američke pojave; Türkiye i tako u autentičnom Laibach duhu preuzima Atatürkuv kult ličnosti i totalitarizira ga do apsoluta – čime ga zapravo prokazuje. U Rossiyi i riječima “…unbreakable union of fraternal states/united forever in great Russia`s embrace…” moguće je vidjeti počast i kritiku, ovisno o želji. Sami članovi kolektiva nikada nisu eksplicitno potvrdili ni nijekali svoje eventualne ideološke pretenzije. Svaka je zemlja dobila poruku koja se može shvatiti kao pohvala njene veličine ili riganje njene sramote. U svemu tome najbitnije je da je Laibach obavio jako dobar posao u onome što je ovdje najbitnije – umjetnosti.

Dodajmo još da se od spomenutih oko osam stotina ljudi većina diglnula na noge i skakutala tijekom drugog dijela koncerta (hitovi); da je drugi dio koncerta također bio izvanredan i više lajbahovski; dodajmo da su se tu i tamo začuli i potpuno neartikulirani krikovi iz publike. Dodajmo da je, kad smo već kod žena, autor osvrta slab na kinky gothic dangerous look pa ovom prilikom odaje svoje divljenje Evi Breznikar i Nataši Regovec. Obje su kao vokali te naročito kao impresivne perkusionistice odradile, kao i uvijek, izvanrednu ulogu dočaravanja totalitaritarne mašine; osim toga, u gothic nazi imidžu zaista zavodljivo vrše drugu funkciju: odlično izgledaju.

Zaključno – Volk je zavodljivo djelo, publika i Laibach bili su na visini, a ako se u postmodernom relativizmu u izboru između pragmatičnog konformizma-nihilizma i patetike opredijelomo za patetiku dodajmo i uzvik For thePower of the Spectre!