Država muškaraca i Grad žena

Uvodno obraćanje programskih selektorica ocrtalo je namjeru ovogodišnjeg festivala, realizirati humor u njegovim ludim i luđim damskim verzijama. Dok je početni humor prvih festivalskih sadržaja bio određen piromansko-političkim karakterom, kojeg su u potpunosti odredile Moira, Azaria, Yumi i Maude, krstivši njime obnovljenu lađu Grada žena, festival je u nastavku tekao kao aplikacija na zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Festivalski sadržaji su ponudili elemente performativne prakse koja mora, već i zbog toga da bi postala vidljiva, dosezati rub, a da bi bila uznemirujuća, trajati što kraće. Poput eksplozije, izljeva ili upada. Posljednji se realizirao na način da je primjerice kabare doveden u Cankarjev dom. Ako već nema novih institucija za suvremenu umjetnost, potrebno je prema protokolu stupiti u već postojeće i zauzeti ih sadržajem. Na sceni Linhartove dvorane su tako vatra, cigaretni dim i gola tijela pljuštali preko rubova, brisali granice između scene i publike, kulturne institucije i noćnog kluba, cigaretom i zakonom, Cankarjem i Metelkovom, ženskim i muškim načelom. I ako je humor u tom primjeru djelovao na glas, u drugim festivalskim događanjima djelovao je po svome.

Povijest kao neuspjela šala i njezino ponavljanje

Dokumentarac mlade koruške redateljice Andrine Mračnikar Der Karnter spricht Deutsch ili Korošac govori njemački pripovijeda o sudbini nekadašnjih koruških partizana i interniranih osoba iz vremena nakon Einschlussa, kada je Hitler 1938. pripojio Austriju i usmjerio vatru prema jugu s naredbom “Napravite mi tu zemlju ponovno njemačkom!”. Živi dokument povijesti koji poput trilera stupnjuje dinamiku preko tragičnosti priča i osobnih ispovijedi, spretno niže aktualna pitanja, kao i teme, koje stalno ispadaju iz agenda settinga, kao što je, primjerice, pitanje žena u partizanskoj borbi. “Povijest se ponavlja kao neuspjela šala”, na taj je način selektorica Katja Kobolt programski utemeljila projekciju filma na festivalu; filmu je uspjelo izazvati reakciju publike. U međuvremenu kulturno-političko stanje u matici domovini svjedoči kao da će loša šala upravo vampirski oživjeti, jer se dokumenti prošlosti i pojedinačnosti bacaju na lomaču, kao da se priprema buktinja za koju netko već pali šibicu i samo čeka na naredbu da sve zajedno pošalje u zrak. Ipak – vrije i na onoj strani.

Radničke demonstracije održane u subotu, 17. studenog 2007., u zajedničkoj režiji radnika, umirovljenika i studenata, udružile su oko 50.000 ljudi i pokazale da ljudi, kada su siti inflacije, desničarske ignorancije i niskih plaća, još izlaze na ulice a kada su gladni kruha zaposjednu kontejner i oblijepe ga s natpisima: Pekarnica Janša. Nema što, humor djeluje!

Od rastrganih do – žene

Nekadašnji partizan Lado Ambrožič – Novljan u knjizi Partizanska protuofanziva ukazuje na nužnost partizanske akcije koja nije bila samo akcija nego i nužnost, te istovremeno imperativ društvenog pokreta u oslobodilačkom ratu i koja je dokazala da su ljudi još uvijek spremni boriti se. Pritom je svjestan da je nesposobnost za vraćanje udarca bila znak poraza. Fašizam, koji može paradirati u svakom vremenu i prostoru, hrani se upravo obrtanjem povijesnih činjenica, njihovom opasnom relativizacijom, ignoriranjem prošlosti, ravnodušnošću vlasti i prešućivanjem. Upravo je zbog toga predstava Rastrgani u režiji Sebastjana Horvata, koja je bila premijerno uprizorena odmah nakon festivala Grad žena, ciljala na emocije starih boraca i istovremeno pripalila fitilje među publikom, kritičarima i teoretičarima. Iako je Horvat, kao crno na bijelom, jasno ograničio okvir dokumentarnog značaja u jednakoj mjeri kao što teku crte bojišnice u svakome ratu i teritorijalne granice kroz cijelu povijest. Do tuda i ništa više. Do rijeke Pijave. Iza Sjeverne granice. Ili iza svake kuće. Tekst Mateja Bora je za potrebe predstave izradikaliziran, partizanski kor uključen, emotivni moment svjesno pokrenut. A na ruševinama jednih i drugih, crvenih i crnih, na kraju nikne – novi-stari čovjek, koji nije bilo kakav čovjek, već žena koja obećava simbolički povratak ka sebstvu, povratak u sebe i vjerovanje u vjernost te u to da će jednom biti bolje: “Mrzimo danas da bismo mogli voljeti sutra...”.

Kapitalizam kao paternalizam

“Svijetu nedostaje ženske energije. Njemačka je dobila kancelarku Angelu Merkel koja, istina, po uzoru na Condoleezze Rice paradira mušku moć. Amerika je prvi put u svojoj povijesti na tragu toga da predsjedničku fotelju zauzme žena, nekadašnja prva dama, Hillary Rodham Clinton. U Argentini novoizabrana prva dama Cristina Fernandez de Kirchner, koja je pobijedila s 45 posto glasova, nastavlja poslanstvo Evite Peron. I drugoplasirana bila je – žena. Elisa Carrio dobila je 23 posto glasova. Treći, muškarac, Roberto Lavagna, skupio je 17 posto. U Sloveniji je na prošlim predsjedničkim izborima najbliže pobjedi bila predstavnica desnice Barbara Brezigar. Iako je na ovogodišnjim izborima upravo nedostatak ženske energije na vodećim mjestima u slovenskom prostoru shvatio predsjednik Danilo Tűrk, što je i udružio u sloganu mekih, umirujućih riječi: predsjednik koji povezuje… i pobijedio. Uvrijeđeni Ivan Janša sada prstom pokazuje na sve oko sebe, a činjenica jest da ne razumije činjenicu da država nije vojska. Dobar državljanin nije jednak dobrom vojniku koji izvršava naredbe. Zajedno s pod-mišljenicima i američkim PR-om strateški mozga što i kako da bi ove godine bilo što bolje… na izborima, naravno.”

Taras Kermauner u knjizi Zajednički portret zajedno s Dušanom Pirjavcem, između ostalog, piše: “Desnica sve svodi na borbu za vlast, na strančarenje, na kapitalizam, ali istovremeno ne na takav kakav se razvio u Europi, ne na informacijsko strukturalni kapitalizam, ne na teoriju možebitnosti. Zadržava teoriju razvoja ili liberalnog tipa iz sredine prošlog stoljeća, ili klerikalnog uređenja kapitalizma kao paternalizma, kao feudalnog kapitalizma s naglašenom socijalnom solidarnošću. To su sve zastarjeli modeli, u Europi prisutni tek kroz ideološke korekcije, a ne kao središnje socijalno-ekonomske duhovne osovine. Ako desnica u Sloveniji ostvari svoj model, Slovenija će se vraćati u državu tipa portugalskog diktatora Oliveira Salazara, u samozatvorenost i rearhaiziran predratni Portugal. Karikatura neofašizma.”

Naravno da smo na pragu toga, događaju nam se Ambrus, spontane ovacije, prohibicije i evakuacije.

I, naravno da imamo u državi muškaraca još kulturu i umjetnost, također i takvu koja može šetati rubom, kao što je recimo na Gradu žena. Na festivalu je, između ostalog, bio predstavljen film mlade filipinske umjetnice Antoinette Jadaone, čija je glavna junakinja šestogodišnja filipinska djevojčica koja s četiri odrasla muškarca u gostionici igra poker. Nekoliko puta izgubi, a kada napokon pobijedi, prekida s igrom. Baca oružje i u kosu pričvrsti izgubljeni cvijet. Time pokazuje da se bez velikih dilema odlučila za život, jer je boj za opstanak, kao žensko načelo, upisan u njoj samoj. U suprotnosti s percepcijom koju ispostavlja film o beskućnicama Brute Figure autorica Dunje Kukovec i Keke Čalič. Čini se kao da je blizina ništavila, koja je u filmu postavljena uz slobodnu volju, posredni (muški) usmjerivač sudbine pojedinačnih žena. Suprotno reagiraju turske žene, seljanke i učiteljice iz maloga gorskog sela na istoku Turske u filmu Predstava. U gorućim pripremama za seosku kazališnu predstavu, govore, uče, svađaju se i bore. Svaka sama sa sobom i sa svime što je oko njih. Predstavu shvaćaju tako ozbiljno da postaje jednako važnom kao što je i sam život. Kazališna uloga tako postaje boj za sve druge uloge, za identitet i integritet nasuprot volji muškaraca koji ih čekaju kod kuće. Predstava postaje karneval u kojem se uloge mijenjaju a ponegdje i trajno preobraze. Muškarci na igru moraju pristati jer nemaju izbora. Žene su, naime, solidarne i drže se zajedno.

Naša stvar, moja stvar

To nas ponovo dovodi do bitke za Našu stvar koja je u primjeru Grada žena uvijek i Moja stvar, a što i nije baš jeftino. Maja Delak i njezine Drage drage (Katja Kosi, Barbara Krajnc, Jelena Rusjan, Vlasta Veselko, Urška Vohar i Nataša Živković) prije svega upozoravaju na potplaćen i neuređen položaj suvremenog plesa u Sloveniji, dok se pitanje muškaraca odražava u pričama pojedinki kada, na primjer, Barbara Krajnc uskoči u vjenčanicu... Performerice Alenka Marinič i Maja Dekleva, u barskoj intervenciji Šou dvije udovice, muški spol izbacuju iz svoje zajednice i jasno im dodjeljuju mjesto u svome svijetu. Na kraju pozivaju muški dio publike da plati piće. Šarmantna Hanka Paldum, zvijezda sevdalinki, iz Bosne, šarmom pridobije na svoju stranu i muški i ženski dio publike, pri čemu na jednoj strani dvorane rastegne plakat sa sloganom: Žena kao žena. Spisateljica, pjesnikinja, redateljica i performerica iz Sydneya, Rosie Dennis, s performansom skrivenim u cijev Stare elektrane, uz pomoć svojeg tijela pripovijeda priče iz ženske svakidašnjice koju opredjeljuje neprestano preskakivanje između hoda, trka i sudaranja, te sanjarenja na drugoj strani, za kojeg se čini da postaje sve manje moguće. Ludo, luđe, ludnica. U performansu rubne žene Alexix O’Hara čini se kao da ona ima puno više za reći i pokazati kada nastupa kao muškarac. I dok je u svako ime upisano kako muško, tako i žensko načelo, njihovi označitelji možda nikada ne saznaju na koju se stranu bolje nagnuti. Ann Liv Young, to, istina, radi bez poteškoća, iako je situacija snažnija od nje.

Festivalska Snjeguljica Ann Liv Young je predstavom Snow White (Snjeguljica) htjela naslikati bajku u kojoj je od početka sve išlo krivo. Ne toliko zbog kolapsa performerice, koja je nastupila samo dva tjedna nakon rođenja svoje prve kćeri, već zbog očekivanja publike koja su po pitanju predstavljanja teksta svakako bila drukčija, te ljutnje organizatorica koje svoj bijes nisu niti pokušavale prikriti. Iako je Ann Liv bila najavljena “kao junakinja današnjeg vremena koja nastupa kao multiprofesionalka, kao pop zvijezda koja je sposobna za sve, od karaoka, show dancea, aerobika sve do nastupa u talk showu, koja uzima sudbinu u svoje ruke, istupa iz bajkovitih okvira čekanja i aktivno igra ulogu samooslobađanja, te u pomično-pjevno-plesnoj bajci oduševljava, koja više nije uspavana naivna ljepotica, nego erotična junakinja što s prijateljicama igra, pleše i pjeva i muške uloge i općenito je sposobna za sve... “ ljutnja u Gradu žena je razumljiva. Predstava, koja je bila najavljena kao jedan od vrhunaca i postavljena u prime time festivala, propala je, što je priznala i nesumnjivo karizmatična Ann Liv Young. Pod pritiskom očekivanja herojskog načela žene, koja zna sve i sposobna je za sve, Ann Liv Young doslovno se sasula natrag u svoju bajku iz koje je došla.

Potraga za pravom mjerom

Promašena predstava u simboličkom smislu može značiti da patrijarhalna matrica, unatoč svoj sposobnosti žena, ostaje kao transcendentalna društvena podloga zapisana u tijelo svake žene koja se na najmanifestniji način odražava upravo – majčinstvom. I Snjeguljica je, umjesto da tu matricu sruši, samo još više potvrdila ovo načelo. Očekivanja publike su se na tom primjeru pokazala jednaka očekivanjima bilo koje druge potrošačke skupine. Time se u predavanju u sklopu festivala spretno poigrala filozofkinja, plesačica i koreografkinja Bara Kolenc, koja je u svoje predavanje-performans, uz sudjelovanje vokalne umjetnice Irene Tomažin i glazbenika N’Toka, uključila i elemente smetnje, kako na razini sadržaja (prekidanje Irene Tomažin), tako i na razini forme (namjerno proizvedeni šumovi i tehničke smetnje N’Toka). Bara je s tim u format predavanja (s ishodištima u Deleuzeu, te s konceptom dvojnika i kuge) a preko tehničkih smetnji uvela pitanje gledatelja. Na drugoj je strani izvrsna drama Simone Semenič Ja, žrtva! na scenu dovela pitanje tjelesnih smetnji, bolesti i ispovijedi, te ga s filigransko lucidnim doziranjem razgrnula pred gledateljima. Hrabro, otvoreno, iskričavo i iskreno, a prije svega s pravom mjerom.

Ovo posljednje, posebice traženje prave mjere, već je odavno u domeni ženskog načela. Tenisačice, na čelu sa sestrama Williams, već se neko vrijeme bore za honorare jednake onima njihovih muških kolega. Katarina Kresal je, uz podršku kolege Senice, na čelu LDS-a. Hillary, kao što sam već spomenula, možda postane prva žena svijeta. Cecille, prva dama Francuske, razvela se od Sarkozyja. Condoleezza je, na žalost, postala muškarac, a Urška će se udati... “slatko mu se smiješi Urška zlata, niti jedan korak još nisam zaplesala, tebe da sam čekala istina je, nije šala, zato samo brzo ruku mi pruži, pogledaj, sunce zalazi, jenjava već raj...”. Iako, budimo politički korektni i recimo – svakom njegovo. Urška se smije danas, ali ako bude htjela smijati se i sutra, za to će se morati pobrinuti sama. Simona Semenič u predstavi Ja, žrtva!, riječima svoga kolege kaže “Put do sreće ne postoji! Put je sreća!”. Na tom putu, na kojemu se sve više i sve brže zaboravlja kamo se išlo jučer, čini se da je iskrena aktivnost emancipacije prije svega očuvati sebe, svoju ideju. U Državi muškaraca ili u Gradu žena. Makar samo za trenutak.

Sa slovenskoga preveo Hajrudin Hromadžić.

Tekst je pod naslovom Država Moških in Mesto Žensk objavljen u časopisu Reartikulacija u rubrici Druga kultura. Oprema teksta redakcijska.