U Zagrebu ono što je kako tako živo jesu placevi. Jelačić i Cvjetni plac. Od trgova, Britanac je napušten (pa i sam pokriven, doduše malom, tržnicom), Kvatrić je i dalje mitnica i na njemu se nema što raditi osim čekati tramvaj, Trg žrtava fašizma djeluje poprilično centrifugalno, s Domom likovnih umjetnika (“Džamijom”) kao bubnjem veš-mašine
Gradovi imaju trgove. Recimo, budući da se u svakodnevnom govoru još uvijek i podosta služimo njemačkom “vulgatom”, u Nijemaca je to Platz, ali opet u značenju trga. Hrvati slabo stoje s trgovima, ali imaju placeve. Riječ, istina, ima isti izvor kao i njemački Platz, ali izmijenjenog je značenja; u nas plac ne označava samo trg nego i tržnicu, mjesto gdje se otvori “štand” i onda se tamo nešto prodaje. Izvorno su to bili uglavnom poljoprivredni proizvodi i nešto sitno obrtničkih, koja metla, košare, da bi u novije vrijeme na plac dospjelo sve. Dapače, ukoliko nešto i (ili) netko ne dospije na plac, toga niti nema. Metropola Hrvata tako ima dva placa i niti jedan trg. Od ovih posljednjih, nominalno bi se i našao koji, uzmimo: Britanski trg, Kvaternikov trg, Trg žrtava fašizma, Trg bana Jelačića, Cvjetni trg, istina rijetko tko ih tako i naziva, a posljednja dva uopće nisu trgovi već placevi. Jelačić plac i Cvjetni plac. S Jelačić placem je jedno vrijeme bilo malo gnjavaže jer se zvao Trg Republike, pa je bilo neizvedivo zvati ga Trg Republike plac.
ROTIRANJE BANA Onda smo izbacili republiku, dodali konja i opet smo na svome, to jest na Jelačić placu. Makar i nismo baš na svome, jer onih koji su živjeli u doba kad se to mjesto zvalo Jelačić plac više gotovo niti nema. Oni koji su se i rodili i dalje rađali nakon davne 1945. godine u Zagrebu zatekli su Trg Republike i s time sasvim mirno živjeli. Onda je počelo traženje da “nam se vrati ime Jelačić plac”, bez obzira što “nam”, to jest, gnjevnim ljubiteljima konja i sablje, kako rekosmo, nikada nije niti pripadalo i što, osim svega, pojma nisu imali kako je sve to skupa prije izgledalo. Naime, ili su se rodili prekasno ili još kasnije doselili u Zagreb. Valjda su stoga i onako nonšalantno okrenuli konja i sablju prema jugu (sad bih se kao novopečena stanovnica Dalmacije trebala grdno uvrijediti), a ne, kako je izvorno bila uperena, prema sjeveru. No ako nas Orban i MOL budu ubuduće jako nervirali, uvijek se bana može ponovo rotirati, pa neka prijeti onima kojima je izvorno i prijetio.
U Zagrebu ono što je kako tako živo jesu placevi. Jelačić i Cvjetni plac. Od trgova, Britanac je napušten (pa i sam pokriven, doduše malom, tržnicom), Kvatrić je i dalje mitnica i na njemu se nema što raditi osim čekati tramvaj, Trg žrtava fašizma djeluje poprilično centrifugalno, s Domom likovnih umjetnika (“Džamijom”) kao bubnjem veš-mašine. Na njegovim rubovima niti jedno privlačno mjesto za zadržavanje, osim ako je nekom privlačna središnjica HDZ-a, ali za takve ne snosimo odgovornost. Slično je i s onim manjima, dobro sakrivenima i razbacanima po ionako zapuštenim kvartovima, sa slomljenim klupama i očerupanim grmljem. Za mjeru na koju smo se svi sveli, ili na kojoj smo, što je vjerojatnije, cijelo vrijeme i bili, Jelačić plac nam je prevelik. Treba to napuniti, pa osim stranačkih, uglavnom predizbornih skupova i dočeka uspješnih sportaša, nitko baš ne grne na njega, osim što, isto kao i na Kvatriću, stanu ljudi da dočekaju tramvaj. Da bi se popunilo tu grdnu prazninu, osobito za raznoraznih praznika, dovuče se sitničarske štandove, podigne se kolibe i šatore, toči se pivo i ždere kobase.
KRLEŽIJANSKO HRKANJE AGORE Cvjetni plac je međutim dušu dao, on je pravih mjera i prava je mjera nas samih. Proširi li se mentalno još i “jezikom” Bogovićeve ulice, praktično zaustavljenim gromadom hotela Dubrovnik, dobivamo naš hrvatski javni i politički univerzum. Međutim, nimalo nalik na atensku agoru, na kojoj su bile sve državne institucije i održavao se puni javni politički život grada i države. K tome, u svoja najbolja vremena 4. st. pr. n. e. Atena je prema broju stanovnika u usporedbi s današnjim Zagrebom bila relativno malen grad. Doduše, ova usporedba ne valja, jer u vrijeme kad je Atena za današnje pojmove bila manji grad (svojih 200.000 žitelja), Zagreba nije bilo, dok je Zagreb danas malen grad za današnju Atenu. Naša agora s Banskim dvorima, kako je odavno poznato, spava dubokim snom, krležijanski hrče, pa je građanima bilo i zabranjeno da se oko nje okupljaju. Odnedavno to i mogu, ali na to pospana vlast nelijepo gleda.
Ako se, objektivno govoreći, na Cvjetnom placu ne događa baš sve –ponešto i poneki se ipak popnu do Markova trga – ono što se na njemu ne odvija, jedva da postoji. Moralo bi to biti nešto jako veliko, ekscesno, potres recimo ili ovih dana aktualne poplave, pojave koje ne biraju po političkom kriteriju gdje će, pa i onda je bolje da u nekom obliku završi na Cvjetnom placu, kako bi dobilo akcent važnosti. Recimo, mogao bi to biti protest mladeži HDZ-a protiv poplava i potresa i traženje odgovornosti koalicije Kukuriku za to. Cvjetni plac je sve. On je također građevinski plac za novopečene bogataše koji i sami crknu od straha od pomisli da bi grad mogao biti još i prostor, recimo u zagrebačkim parametrima, od okretišta u Dubravi do okretišta u Črnomercu. Ili možda na jug sve do Botinca? Ono još dalje ili neke druge od tih zastrašujućih toponima, recimo, Remetinec, ne mogu niti zamisliti. Pa udri graditi usred grada-države, na samom placu, sada već i građevnoj parceli, prvo rušeći, potom bušeći u dubinu, penjući se u visinu, sve samo bez osjećaja za širinu.
BARIKADE NOVIH STOLOVA Cvjetni je, i to osobito, i politički plac. Predsjednici, zamjenici, ministri i zastupnici, gradonačelnici i tajkuni, mafijaši i njihovi fiškali, svi oni vole na tom placu sjesti ili još bolje stajati oko stolova na cesti, ne bi li bolje vidjeli, baš jednako kao i da bi bili što bolje viđeni. Trguje se tu i svi trguju; političari, kestenjari, tajkuni, kobasičari, mafijaši – ovi posljednji se ponekad, iznervirani gužvom na mafijaškom placu, na tom istom mjestu i poubijaju. Promiču među njima manekenke sudbinski povezane (brakovima i bankovnim računima) s nogometašima, redovite su pojave i cajke i televizijske voditeljice intelektualno neobično zahtjevnih emisija kao što je izvlačenje Lota i sličnih. Još se tu valja i sva sila celebritija – domaćih, običnih, više-manje nepoznatih zanimanja, pjevači i konferansjei, gurui mode, koja se ionako nosi samo na Cvjetnom placu. Gužva je neviđena, prostor je popločan stolovima, gotovo da uz njih više nema mjesta za prolaz.
Prilazne ulice, Margaretska, Preobraženska, Varšavska, spomenuta Bogovićeva… i nisu više ulice, prije su to kafići na otvorenom, a prolaznici promiču stisnuti uz zidove nadajući se da će i dalje moći prolaziti, da ih već sutra neće dočekati barikada novih stolova. Mrvičak placa, onaj još ne posve zauzet, ipak je najveći dio godine pod raznim okupacijama. Guraju se tu i smjenjuju Dani mimoza i borbe protiv raka dojki, zamjenjuje ih zagovaranje Europske Unije, hitro ih smjenjuju skupovi političke alternative, biciklisti i zeleni i još mnogi nedefinirani, ženske grupe podižu stupove srama za muške svinje, tenisači pokazuju besprijekorne listove. Sve to često praćeno žonglerima i bubnjarima, megafonima i muzikom, počesto i u “živo”. Nižu se još i raznorazne reklamne kampanje, recimo kozmetička kampanja s novom kremom za lice i losionom protiv ćelavosti, zvrndaju kampanje za mobitele i mrežne operatere. Potpisivanje peticija za baš sve što ikome može pasti na pamet notorna je stvar. Praćeno šatorima, binama, trešti muzika, miješa se dim i mirisi kave i kobasica.
GLUMLJENJE STVARNOSTI Izlaziš li u Zagrebu nekamo van, ne dao ti bog da makar ne okrzneš Cvjetni. Ne zvjeraš oko sebe, zamišljeno ideš svojem cilju (samo malo škicaš ispod oka), ne zanima te, ali ipak prijeđeš tih stotinjak koraka preko placa, jer to onda istinski znači da si bio vani.
Izgleda kao da nam je cijela država, javni i politički život njenih građana kondenziran na tom jezičcu nemirnog betona, kamenih ploča… (s obzirom na frekventne rekonstrukcije kojima je pravo značenje – destrukcije). Ovdje se, kao u nekom holivudskom studiju, stvara iluzija, zamjena za stvarnost. Sudionici glume stvarnost, mediji je, jarko obasjanu, rado prenose. A okolo 30, 50, 200, 400 itd. kilometara je zamračenje. Naivno mi se činilo da ne može biti gore od onoga što se događalo Jimu Carreyu u filmu Truman Show; on naime pojma nije imao što mu se događa. Kad eto, može – mi znamo da smo dio showa i radosno volontiramo. Konzekventno, jednog bi dana netko, poučen ovakvim stanjem, lako mogao uzviknuti parolu “Hrvatska do KIC-a”. To je još jedan od brojnih kafića u okruženju, kodnog imena KIC iza kojeg se krije Kulturno informativni centar, što međutim onima, koji uživaju blagodati kafića, ne znači previše. Ako išta.
SAJMIŠTE NALIK DRŽAVI Hrvatska show glumi stvarnost, on je njezin nadomjestak, sajmište upravo po mjeri i posve nalik državi. I dok se svi redom nastoje izboriti za malo svjetla pozornice glumeći neku izmišljenu stvarnost u tom igrokazu, ona prava, istinska je negdje drugdje. U mraku pokradene zemlje i pokradenih građana, u smradu prljavih i otrovnih tehnologija diljem ne više tako Lijepe Naše, na zavodima za nezaposlene, na devastiranoj obali, talibanski razaranim i mnogim, već razorenim kulturnim spomenicima u zapuštenim ljudima, starim i mladim. I naravno, samima sebi ili bogu prepuštenima. Ovakvima nam, međutim, ni bog ne može pomoći – i taj je zahrkao na Kaptolu, dok njegovi sluge rade u mraku.
Sjetila sam se, ne slučajno, davne, davne kazališne predstave Dušana Jovanovića, Igrajte tumor u glavi ili zagađenje zraka. Naime, nedavno, to jest točno 27. 10. 2012., slavilo se na Cvjetnom placu i Dan moždanog udara. Hvala bogu, toga se ne moramo bojati, u nas za to nema osnove.