Andrea Dragojević  

Državno pripitomljavanje povijesti

kolumna

Na meti

Čini se da su svi elementi nove hrvatske ideologije na gomili: prije jedno četiri godine donesena je Deklaracija o Domovinskom ratu, nedavno je Sabor izglasao Deklaraciju o antifašizmu, da bi kao treća stranica ovog svojevrsnog državno-ideološkog trokuta ovih dana bio formiran glavni stožer jezične policije odnosno, kako je to formulirano u agencijskim vijestima, “Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa osnovalo je Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika i imenovalo njegovih 13 članova, na čelu s predsjednikom Vijeća akademikom Radoslavom Katičićem iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti”.

Podsjetimo, što i kako o Domovinskom ratu treba misliti propisano je u Saboru 2000. izglasanom Deklaracijom o Domovinskom ratu. U sedam točaka u tom svojevrsnom političkom katekizmu sublimirano je sve što se ima znati o tom razdoblju naše nedavne prošlosti, da bi u posljednjoj, sedmoj točki svi građani i društvene institucije bili pozvani da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti Domovinskog rata. Ta apelativna točka otkriva pravo i skriveno značenje tada donesenog dokumenta, značenje s dugoročnim posljedicama. U toj se točki priznaje da će svaki revizionistički stav o ratu biti na određeni način sankcioniran. Stoga je Deklaracija i dokument koji legitimira neku moguću buduću upotrebu represivnih sredstava protiv svakog heretičkog izazova.

Kako prošvercati podjelu Bosne?

U tom kontekstu jasno je da Deklaracija, da se poslužimo danas popularnom terminologijom, na neki način kriminalizira cjelokupno stanovništvo. Ona, naime, sve nas a priori stavlja na osumnjičeniku klupu, svima nam unaprijed pripisuje krimen pogrešnog mišljenja. Svi su krivi dok ne dokažu nevinost, a postupak za dokazivanje pravovjernosti prilagođen je različitim uzrastima. Pučkoškolci će, recimo, kao nekad sedam ofenziva, uskoro morati napamet znati izrecitirati sedam točaka Deklaracije. Ima li onih koji problematiziraju Domovinski rat i koji nude alternativna tumačenja dvadeset posto, kako se to činilo bivšem Vrhovniku, ili čak više, papir o tome ništa ne govori. Ali da je igra sumnjičenja započela, više je nego jasno. Kad je ova problematika u pitanju, svi kao da se nalazimo na carini. Kao što se zna, na graničnom smo prijelazu svi sumnjivi, svima nam se pretražuju gepeci pod trajnom optužbom da smo šverceri. Svaki put kad ubuduće dođemo na političku Breganu neće biti dovoljno pokazati pasoš kao formalni znak detektiranja državljanstva, morat će se potpisti i carinska deklaracija, svojevrsni dokaz da ispod sjedala ne švercamo torbe s činjenicama o Tuđmanovom planu podjele Bosne.

Deklaracijom je bila otkrivena jedna od središnjih trauma hrvatskog društva, ona da Domovinski rat nije onako čist, nedvosmislen, nedvojben i uzvišen kako ga se htjelo prikazati. Budući da se, dakle, Domovinski rat ne može više legitimirati iz samoga sebe, te da je evidentnost i neupitnost vrijednosti nastalih ratom bilo sve teže prenositi puku, posebice novoj generaciji, a da pritom propisani stavovi ne dođu u brojne kolizije s faktima (zločini s naše strane, egzodus Srba, huškački govori bivše političke vrhuške), pristupilo se postupku dogmatizacije.

I dok je u Deklaraciji o Domovinskom ratu bila sanitarizirana nedavna prošlost, dok je od bilo kakve historiografske, politološke ili refleksije neke druge znanosti bio očišćen jedan mali prljavi rat s golemim privatnim tragedijama i praktički zanemarivim posljedicama za svjetsku povijest, dotle se u slučaju Narodnooslobodilačke borbe priklonilo drugoj metodi važnoj za stvaranje etnodržavne ideologije - metodi etniciziranja povijesti.

Falsifikat o NOB-u

Naime, Deklaracija o antifašizmu, donesena glasovima velike većine saborskih zastupnika, osim pravaša i nešto suzdržanih hadezeovaca, u trećoj od ukupno devet točaka donosi sljedeće: “Naglašava se da su vrijednosti i visoki doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu ugrađeni u temelje samostalne Republike Hrvatske, u izvorišnim osnovama Ustava Republike, kojima su afirmirane i Odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske”. To da je u antifašističkoj borbi sudjelovao praktički cijeli srpski narod u Hrvatskoj – ne zato jer bi bili nešto posebno senzibilizirani na fašizam, nego stoga jer su bili u životnoj opasnosti od ustaškog režima – to se i ne spominje. Ni u toj trećoj, ni u bilo kojoj drugoj točki Deklaracije. Hrvatski je antifašizam iznenada i kao nikada dosad postao samo i jedino - hrvatska stvar. Osim etniciziranja, ovdje je također upotrijebljen i prije spomenuti princip sanitarizacije: hrvatski je antifašizam posve raskužen od komunizma. Nedugo iza toga povjesničar Ivo Banac ustvrdio je da je posrijedi obični falsifikat. Naime, kako je kazao, pokreta otpora u Hrvatskoj, kao ni u drugim tadašnjim jugoslavenskim zemljama, uopće ne bi bilo bez Komunističke partije Jugoslavije. Komu pravo, komu krivo! Niti jedna druga politička struja nije ni pokušala povesti borbu i okupiti narod u antifašističkoj fronti osim komunista. Međutim, za potrebe izgradnje nove državne ideologije, iz NOB-a je komuniste i Srbe trebalo maknuti.

Međusobno razumijevanje kao trauma

To svojevrsno državno pripitomljavanje povijesti putem ove dvije deklaracije upotpunjeno je i trećim manevrom kojemu je sponzor država - osnivanjem Vijeća za normizaciju jezika. Tome je, kao što se zna, prethodila Akademijina Deklaracija o hrvatskom jeziku, napisana u vrlo dramatičnom tonu, kao da je u najmanju ruku posrijedi izumiranje hrvatskoga jezika ili kao da nam predstoji neki filološki Armagedon. Taj panični Akademijin akt, kao i ovaj koji je amenovao ministar Dragan Primorac, možda na najjasniji način pokazuju kako radi ideologija. Jer, u potki svega je konstatacija da su hrvatski i srpski dva različita jezika. U toj konstataciji, dakako, ima nešto istine, ali puna istina to sigurno nije. Da bi se ta zrnca istine o dva različita jezika povezala u jedan kompaktan i čvrst grumen bila je potrebna kanonizacija malih i, u smislu međusobnog razumijevanja, posve beznačajnih razlika. Svaka ideologija ujedno je i prikrivanje nečeg teško podnošljivog ili čak nepodnošljivog. U ovom slučaju ulogu traume igra empirijski lakoutvrdiva činjenica da se ta dva jezika u komunikacijskom smislu uopće ne razlikuju. Ta se očitost najprije trebala tretirati kao neravnina koju će se u budućem vremenu izravnati ideološkim radom.

Sva tri elementa još nisu nacionalno pounutrena na potrebnoj razini. Rad na kolektivnoj interiorizaciji ovih grubih falsifikata tek treba početi, a plodovi će se ubirati u sljedećim generacijama. Naime, još je mnogo živih koji znaju što se u Domovinskom ratu događalo u Gospiću, Sisku, Zadru ili Vinkovcima, ima mnogo onih koji su o NOB-u učili iz jedne druge historijske čitanke – koja je, doduše, zanemarila jednu drugu dimenziju, ali je ipak bila kudikamo poštenija od današnjih – kao što je sad još mnogo onih koji se lako sporazumijevaju s braćom pravoslavnima. Stoga su to tri pisma za budućnost, to su svojevrsne projekcije za naraštaje koji dolaze. Jer, ideologija postaje ideologijom tek kad postane neprimjetna, kad bude jednaka razgaženoj cipeli koja se nosi a da je se i ne primijeti. Svaka refleksija, uključujući i ovaj pokušaj, zapravo znači ili da se ideologija još nije uhvatila, ili pak da se iz nekog razloga pojavio opozicijski stav. U svakom slučaju, da je u cipeli kamen neki.