Dubinska i čista čitanja

Na prvi bi se pogled moglo pomisliti da je teško pronaći poveznice između velike operne produkcije u jednoj nacionalnoj kazališnoj kući i male, naizgled nepretenciozne predstave u jednom lutkarskom kazalištu. Jednako tako, premda je u oba slučaja riječ o operama, reklo bi se da nema baš puno zajedničkog između realistično-verističke Ponchiellijeve Gioconde i bajkovito-klasicističke Mozartove Čarobne frule. Crvenu nit poveznicu između ovih dviju produkcija valja, međutim, svakako potražiti u redateljskim prosedeima Ozrena Prohića i Krešimira Dolenčića. Riječ je nesumnjivo o dvojici naših najboljih opernih režisera, a tajna uspjeha obje predstave leži u njihovom dubinskom čitanju, dekonstrukciji i rekonstrukciji ne odabranih glazbeno-dramskih djela, ali i manjem (Prohić) ili većem (Dolenčić) poigravanju ustaljenim interpretacijskim i recepcijskim obrascima.

Smion i riskantan potez

Odabir La Gioconde Amilcarea Ponchiellija bio je posve logičan u prigodi obilježavanja 120. obljetnice otvaranja kazališne zgrade u Rijeci, s obzirom da je ona 1885. bilo otvorena upravo tim djelom i Verdijevom Aidom. No, s druge strane, potez je bio i smion i riskantan, s obzirom da je Gioconda opera koja pred izvođače postavlja izazove s kojima bi se teško u koštac usudila uhvatiti ijedna hrvatska operna kuća. Kompromisno rješenje pronađeno je u angažiranju većeg broja gostujućih pjevača, kao i u nerijetko nesmiljenim kraćenjima izvorne partiture, čija je izvedba čak i u ovom okljaštrenom obliku trajala više od tri sata.

No, premda se moralo tražiti pomoć sa strane, riječki dio glazbene ekipe pokazao se doraslim izazovu. Dirigentica Nada Matošević dobro je uvježban orkestar vodila sigurnom rukom, premda je njenom zanosu u velikim ansambl prizorima ponekad ipak nedostajalo mjere. Zbor je, usprkos i dalje problematičnoj sopranskoj dionici, svoj doprinos realizirao na razini višoj od uobičajene. Pouzdani su bili i nastupi pjevača “iz kuće” – pouzdanih Darija Berčića i Davora Lešića u epizodnim ulogama, te posebice Kristine Kolar u vrlo zahtjevnoj ulozi Laure.

Neophodna gostujuća pojačanja su, uz iznimku krajnje nefleksibilnog tenora Ernesta Grisalesa kao Enza, također opravdali svoje uvrštenje u ovu produkciju. Ivica Čikeš (Alvise) i Neda Martić (La Cieca) ostvarili su dojmljive interpretacije, dok su najviše zablistali bariton Marzio Giossi kao Barnaba, te sopranistica Gabriela Georgieva u pakleno teškoj naslovnoj ulozi.

Prekretnica u Prohićevom radu

Ipak, najveću vrijednost ove predstave predstavlja režija Ozrena Prohića. U određenom smislu, ona je možda i prekretnica u njegovom pristupu glazbenoj sceni. Jer, dok su sve njegove dosadašnje operne režije bile obilježene (i) gomilanjem simbola i gesta, kojima se gledatelju na nos stavlja sva redateljeva erudicija, ovom prilikom Prohić je ponudio iznenađujuće transparentnu i čistu režiju. To, međutim, nipošto ne znači da se tom redukcijom išta izgubilo. Dapače – dok je množina znakova u prijašnjim režijama znala polučiti i neželjeni efekt međusobnog poništavanja intenziteta pojedinačnih elemenata, u ovako reduciranom okruženju svaki redateljski potez dodatno dobiva na značenju. Naravno, ostali su tu i dalje neki prepoznatljivi Prohićevi “potpisi”, poput uokviravanja pozornice okvirom koji jasno naznačuje da je riječ o kazališnoj “živoj slici”, ili diskretnih scenografskih parafraza slika Renéa Magrittea.

Vizualni element igra kod Prohića iznimno značajnu ulogu, nenametljiv u svojoj pojavnosti, ali ključan kao podloga za psihološku razradu likova. U tom smislu, u Giocondi je scenograf Dalibor Laginja ponudio tek diskretno naznačene obrise prepoznatljivih motiva mletačke arhitekture, kostimografkinja Irena Sušac poigrala se (između ostalog) ikonografijom venecijanskog karnevala, dok je oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović ponudio zagasitu sliku, koja gotovo da sugerira mirise i zadahe grada na laguni. Kao i uvijek dosad, Prohić temeljito profilira sve protagoniste, kako u komornim prizorima (posebice u nizu sjajnih dueta), tako i u ansambl scenama, u kojima je zorno predstavljena i ideja zbora kao depersonalizirane mase podložne manipulaciji. Posebno mjesto u čitavoj predstavi zauzima čuveni Ples satova u koreografiji Snježane Abramović – unutar mračnog sižea, on se pojavljuje poput nestvarno lijepog mjehurića od sapunice, koji se rasplinjuje prije nego što je uspio u potpunosti zablistati.

Suptilne subverzivne aluzije

Posve drugu vrstu dubinskog čitanja glazbeno-scenskog djela ponudio je Krešimir Dolenčić svojim uprizorenjem Mozartove Čarobne frule na pozornici Zagrebačkog kazališta lutaka. Njemu je, naime, zadana partitura tek polazište za posve novu reinterpretaciju, u kojoj je od izvornika ostala tek glazbeno-dramaturška ljuštura koja se puni posve novom (re)interpretacijom. Dramaturginja Ana Tonković Dolenčić tako je zadržala dijelove najpoznatijih glazbenih brojeva, te napisala posve nove dijaloge, samo manjim dijelom temeljene na izvornom Schikanederovom libretu. Najveći adut pritom je činjenica da je ovaj novi tekst podjednako pristupačan najmlađoj publici, kao i onoj starijoj i, uvjetno rečeno, zahtjevnijoj. Djeca tako mogu uživati u dinamičnoj i duhovitoj predstavi, a odrasli u nizu suptilnih “subverzivnih” aluzija. Primjerice, vječno plačljiva Pamina u ovoj predstavi je više puta (doduše, od strane “dežurne negativke” Kraljice noći) prozvana “blesačom”, što je obradovalo sve koji preziru konvenciju ucviljenih opernih primadona, a višekratne laudacije Sarastru kao “dobrom i mudrom” svakim ponavljanjem dobivaju sve ironičniji prizvuk.

Na tekstualnoj razini, osobito je uspjelo zadržavanje izvornog stihovanog teksta u nastupima trojice dječaka, koji mehanički izgovaraju velevažne misli, uz obvezatni refren “lijepo li je nama svima / govorimo u stihovima”. Dodatnu kvalitetu predstavi daje i činjenica da glumci povremeno govore “kroz” lutke, a povremeno “izvan” njih, komentirajući njihove postupke.

Dream team

Urnebesno duhovite lutke Gorana Lelasa najatraktivniji su segment vizualnog identiteta predstave, a dinamizmu predstave bitno pridonosi i mobilna scenografija Dinke Jeričević. (Usput budi rečeno, scenografija je u ovoj predstavi, premda skromnija, daleko uspješnija nego ona u “velikoj” Čarobnoj fruli u zagrebačkom HNK, koju također potpisuje ista scenografkinja.)

Povrh svega, čitava produkcija ima pravi dream team realnih i virtualnih izvođača. U glazbenom dijelu, većim dijelom snimljenom, sudjeluju neki od najboljih hrvatskih pjevača, među kojima su i Tomislav Mužek, Valentina Fijačko i Ante Jerkunica, kao i mlada makedonska zvijezda Ana Durlovski. U snimci orkestralne pratnje sudjeluje samo dvoje “živih glazbenika” (violinistica vlatka Peljhan i flautist Dani Bošnjak), dok je sve ostale dionice vrlo uvjerljivo elektronski realizirao Stanko Juzbašić. Značajan impuls predstavi daje i živi izvođač, Mladen Ilić za udaraljkama, koji u određenim trenucima izlazi i na pozornicu. Tu je i odličan tim glumaca-lutkara, u kojem su se posebno istakli Tvrtko Jurić kao Papageno, te Daniela Čolić-Prižmić, Marina Kostelac i Maja Nekić kao Tri vile i Tri dječaka. Ukratko, ako u Mozartovoj godini želite doista uživati u Mozartu, najbolja adresa nije niti jedna hrvatska operna kuća, nego Zagrebačko kazalište lutaka.