Krunoslav Ivanišin  

Dubrovnik: arhitektura usidrena u pejzažu

Na Festivalu arhitekture održanom u Dubrovniku u organizaciji Grada Dubrovnika - Upravnom odjelu za prostorno uređenje i zaštitu okoliša i pod visokim pokroviteljstvom Gradonačelnice, suorganizator je bilo Društvo arhitekata Dubrovnika, predavali su ugledni arhitekti, autori “stvarne” arhitekture i predavači Moriko Kira (Japan/Nizozemska), Felix Clauss (Nizozemska), Peter Zumthor (Švicarska), Josep Lluis Mateo (Španjolska), Boris Podrecca (Austrija) te arhitekti iz Hrvatske - iz Splita i Zagreba: Nenad Fabijanić, Ante Kuzmanić, Branimir Medić (Hrvatska/Nizozemska). U gradu u kojemu je prije pedeset godina održan CIAM X, organizatori se nadaju da će Festival arhitekture postati još jedna njegova tradicija. O tome zašto Festival arhitekture baš u Dubrovniku, i zašto baš s temom Pejzaž i arhitekture, piše autor idejnog koncepta i moderator događanja.

Novi urbanistički planovi grada spremni su za provedbu, a privredni rast možemo vidjeti svojim očima. U slijedećih će desetak godina naš pejzaž još jednom doživjeti veliku promjenu. Samo s urbanističkim planovima, za tu promjenu nismo nipošto spremni. Jednoznačna je činjenica, da bez dobre arhitekture ni najbolji planovi neće vrijediti ništa. Održavanje Festivala arhitekture u organizaciji Grada Dubrovnika dobar je znak, da je uprava našega grada svjesna spomenute činjenice.

Žarko sunce Mediterana

Smatram da je Dubrovnik idealna lokacija za rasprave o arhitekturi i to baš na temu pejzaž i arhitektura. Prema francuskom antropologu Fernandu Braudelu, povijest čitavog Mediterana presudno je uvjetovana njegovim reljefom i njegovom klimom, a mislim da to isto možemo reći i za mediteransku arhitekturu. U svojoj studiji Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa drugog, Braudel kulturološko-antropološki pojam Mediteran definira najprije njegovim fizičkim (geografskim/topografskim) rubom – nizom visokih planinskih lanaca koji osiguravaju arhitektonsko jedinstvo sredozemnog prostora kojemu “planine tvore glomazni i prekomjerni kostur koji je posvuda prisutan i koji svagdje probija kožu”. Drugim riječima, ljudska povijest Mediterana bila je prije svog početka predodređena činjenicom, da je Mediteran more ili skupina mora okruženih planinskim lancima, a slične krajolike i različite povijesne prilike na mediteranskim obalama ujedinjuje u fizičko jedinstvo mediteranska klima žarkog sunca.

Pravi Mediteran proteže se, prema Braudelu, između posljednjih velikih nasada palmi u Sjevernoj Africi i rubnih maslinika na europskim obalama. Ovaj fizički prostor čovjek je okupio u ljudsko jedinstvo mrežom gradova i morskih i kopnenih putova koje je među njima kroz povijest stvorio. Pored rubova/granica – to je vrlo važno naglasiti – Braudel paralelno ističe i važnost komunikacija preko tih granica: od početka povijesti to je komunikacija sa sasvim drukčijim, a obližnjim svijetom visokih planina i škrtog života u njima. Tu je zatim komunikacija s Atlantskim oceanom i preko njega s daljim morima, kojom je Mediteran proširio svoju povijest, što je i danas očevidno posebno u zemljama Latinske Amerike.

Konačno, danas, tu su sve vrste globalnih komunikacija u okvirima i posebno preko okvira Pravog Mediterana. Avionski prijevoz omogućio nam je pogled iz zraka na Mediteran i njegove dijelove, koji je najbolja potvrda Braudelove teze: ako pretpostavimo da je vrijeme vedro, širina pejzaža – prema vrlo općenitoj definiciji – dijela prirode sa svjedočanstvima ljudske aktivnosti koji možemo obuhvatiti jednim pogledom – ovisna je o visini leta. Oblik prizora pred našim očima, naprotiv, mijenjati će se u ovisnosti o visini leta samo u smislu veće ili manje prisutnosti detalja. Osnovni će oblici pejzaža – bez obzira na njegovu širinu – uvijek biti slični.

Metafora arhitekture gradova-spomenika

U političkom smislu jedinstven prostor Mediteran je u povijesti bio jedino u granicama Rimskog carstva. Prema Leonardu Benevolu, prisutnost monumentalnih antičkih ruševina u velikoj je mjeri odredila kasniji urbani razvoj šireg teritorija Europe, Male Azije i Sjeverne Afrike. S gradovima i gradskom kulturom uz rub mediteranskog bazena, to je pogotovo bio slučaj. Mediteranski prostor čovjek je osvojio, te razvojem poljoprivrede i osnivanjem gradova pretvorio u pejzaž još u antičko doba. Putovi današnjih gigantskih brodova-hotela od jednog do drugog grada-spomenika uvelike se poklapaju s rutama ustanovljenima u srednjem vijeku, i ranije. S kudikamo manje razumijevanja, ali zato u nemjerljivo većem broju, današnji turisti slijede romantične pustolove iz pretprošloga i prošlog stoljeća. Mediteranski se pejzaž kontinuirano i naočigled mijenja, no Braudelova teza o Mediteranu šesnaestog stoljeća vrijedi i danas. Da su reljef i klima presudno uvjetovali nastanak pejzaža baš takvog kakav vidimo, to je i danas, više nego ikad, očito.

Vjerujem da mi činjenica da Braudel u opisu Jadranskog mora, na primjer, polazi od geografsko-topografske i klimatske forme Mediterana daje za pravo da u svjetlu njegovih teza govorim o mediteranskoj arhitekturi. Za Martina Heideggera u Porijeklu umjetničkog dijela grčki je hram, koji u samoj svojoj ideji određuje i stijenu ispod sebe i oluju iznad sebe, metafora arhitekture. Reljef i klima su, dakle, (mediteranska) pra-arhitektura. Posebnosti lokalno dostupnih materijala i sredstava za rad uz složenost vanjskih kulturnih utjecaja, uvjetovale su različitosti regionalnih inačica vernakularne i stilske mediteranske arhitekture. Pored jedinstvenog reljefa i klime, ove je inačice u jedinstvo okupio povijesni kontinuitet svekolike razmjene svih vrsta dobara.

Detaljna analiza pejzaža s mediteranskih obala mogla bi nas dovesti do njihove tipološke klasifikacije, kakvu odavno prikazuju navigacijski priručnici. Pored prirodne forme: otoka, uvale, tjesnaca, prevlake, hridine... drugi bi važan kriterij takve klasifikacije bio odnos prirodnog i ljudskog čimbenika u pejzažu, najuže povezan s kriterijem veličine i prirodne formacije reljefa i ljudske intervencije u njemu. U slučaju Dubrovnika – govorim o vremenu prije industrijske revolucije – taj je odnos izbalansiran. Prirodni reljef: planina, obala, hrid i otok u ravnoteži je s gradom u zidinama i njegovim pejzažem – uređenim vrtovima oko njega. Na idealiziranom prikazu Dubrovnika iz 1763., slikar Giovanni Battista Fabri jednako vrijednima je prikazao Dubrovnik u zidinama s masom svojih zgrada i prazninom svojih javnih prostora, i njegovu zrcalnu sliku – kultivirani pejzaž grada u vrtovima.

Teško prohodne balkanske ceste

U svojoj studiji Braudel je razmjerno veliki broj stranica posvetio Jadranu koji “sam, i to analogijom, postavlja sve probleme koje obuhvaća studija o čitavome Sredozemlju”, a posebno Dubrovniku, i to iz više razloga. Jedan je razlog što je srednjovjekovno komunalno ustrojstvo grada-države ovdje ostalo očuvano puno duže nego drugdje (u Italiji ili u ostatku Dalmacije), a s njim je preživio i srednjovjekovni perimetar grada. Drugi je razlog što je smještaj Dubrovnika takav, da je on kroz više stotina godina predstavljao živo čvorište dvaju velikih kretanja: jednog, što se širi “užasnim” i teško prohodnim balkanskim cestama prema sjeveru i preko crnogorskih i albanskih planina prema istoku, i drugog “koje upotrebljava bezgranične morske putove i vodi Dubrovčane u sve sredozemne zemlje bez iznimke, kadšto i do Indije, često do Engleske, a jedanput i do Perua, koliko nam je poznato...”. Konačno, Braudel se uhvatio Dubrovnika i zbog njegove umjerene fizičke veličine, potpuno nesrazmjerne njegovoj strateškoj važnosti koja mu je omogućila održavanje posebnog i prepoznatljivog socijalnog, ekonomskog, religijskog, kulturnog i političkog identiteta kroz šest stotina godina. Taj se stoljetni identitet manifestirao u bogatom kulturnom dostignuću jedinstvene važnosti za Hrvatsku, za Mediteran i, konačno, suvremenu Europu u cjelini. Kroz stoljeća, Dubrovnik je ne samo dijelio nego i stvarao njihovu povijest.

Slikovitost prirodnog položaja Dubrovnika istoznačna je njegovoj strateškoj važnosti. Izbjeglice iz razorenog rimsko-ilirskog grada Epidauruma koje su, prema ranosrednjovjekovnim kronikama i pučkoj predaji osnovale grad na goloj hridini, odabrale su dobro mjesto. Dubrovačka luka zaštićena je od oštrog sjevernog vjetra jer je okrenuta jugoistoku, od južnog je pak vjetra štiti otok Lokrum. K tome – Dubrovnik je jedini dalmatinski grad okrenut otvorenome moru, pa je opasnost s mora njegovim stanovnicima bilo moguće na vrijeme primijetiti. Već je mitsko osnivanje grada neraskidivo vezano uz njegov prirodni položaj, a njegovo grčko-ilirsko-latinsko ime Ragusa i hrvatsko-slavensko ime Dubrovnik uz prirodne forme: hridine u moru odnosno hrastove šume, dubrave na obližnjem kopnu. Važan strateški položaj nije bilo nimalo lako zadržati. Jedinstvenu arhitekturu kamene mase dubrovačkih zidina stvorile su u jednakoj mjeri surova potreba i umjetnička volja generacija. Na vijest o padu Carigrada, Dubrovčani su četiri metra debeo, a dvadeset i nešto metara visok zid između Vrata od Ploča i tvrđave Minčeta sagradili za samo dvije i pol godine. Kulu Minčetu gradio je između ostalih firentinski arhitekt Michelozzo Michelozzi, a dovršio je u formi nepotpunog cilindra najveći dalmatinski arhitekt i kipar svog vremena Juraj Dalmatinac. Dva stoljeća nakon što je sagrađena, turski putopisac Evliya Çelebi u čudu ju je usporedio s biblijskom Kulom Babilonskom.

Čudesna igra tijela na svjetlu

Kao arhitekturu, cjelinu dubrovačkih zidina najbolje je, koliko mi je poznato, opisao arhitekt Nikola Dobrović:

“Fortifikacijski skolasticizam nije u Dubrovniku prihvaćen ropski, kao što je to bio slučaj u Zadru, Trogiru, Šibeniku, Splitu, nego je podešavan prema uvjetima tla, prilagođavan postojećim objektima, reljefu terena i mora te neumitnim fizičkim zakonima vatrenog oružja. I strani arhitekti drukčije oblikuju postavljene zadatke u Dubrovniku nego u svojoj zemlji. Svi arhitekti koji su djelovali u ovom gradu u tijeku njegove povijesti izgledaju kao pripadnici iste graditeljske škole i kao vršnjaci.

Zakoni kubizma, a to će reći: izražajni svijet opsega zidnog platna i vođenja linija mogu se proučavati na dubrovačkim bedemima puno ranije od ovog pokreta nedavne prošlosti. Pri podvojenosti svijetla i sjene, kruta stereometrijska tijela i isječci dubrovačkih bedema djeluju suro, oštro i odbojno. Tmurno vrijeme utječe da dođu do izražaja njihovi preljevi uslijed tonalne povezanosti prostora, do umekšavanja bridova i rubova. U kompozijskom sklopu zidina redaju se fortifikacijski objekti koji, gledano bilo s koje strane, zablistaju čas kao prvi, čas kao drugi plan u prostoru, ili ispuna plana u sredini, odnosno završni motiv okom zahvaćen iz vidokruga ili prema čitavoj panorami.”

Dubrovačke su zidine, dakle, dinamička kompozicija primarnih volumena prilagođena reljefu. Čitajući Dobrovićeve retke, treba imati na umu da ih je napisao arhitekt koji je bio pravi i prvi prorok moderne arhitekture ne samo u Dubrovniku nego i u čitavoj Dalmaciji, o čemu najbolje svjedoče zgrade koje je ostavio za sobom. Njegovo pozivanje na arhitekturu dubrovačkih zidina: bez gotovo ikakvih ukrasa, iz uvijek istog kamena malog formata i s fugama u boji tog istog kamena, za potvrdu principa moderne arhitekture u k?je je vjerovao i koje je dosljedno provodio istoznačno je s Le Corbusierovim pozivanjem na “složenu, pravilnu i čudesnu igru prostornih tijela na svjetlu” atenske akropole.

Okvir kultiviranog pejzaža

U knjizi koju ste jednom u životu pročitali, Život i pustolovine Robinsona Crusoea, Robinson se našao u idealnoj situaciji istodobne potrebe za skloništem i potpune slobode, da to sklonište – s onim što mu je na raspolaganju – načini baš onako kako hoće. Sagradio je dvostruki polukružni zid od drva koje je posjekao u džungli i konopa koji su preostali od brodske olupine. Komadi drva koje je upotrijebio kao građu pustili su korijenje i lišće, pa se Robinzonov zid u potpunosti stopio s okolišem i uskoro s obale nitko nije mogao opaziti “išta slično nastambi”, što se za njenog stanovnika u teškoj prilici pokazalo vrlo korisnim. Za izgraditi dva i pol kilometra dubrovačkih zidina trebalo je puno više vremena i više graditeljskih generacija, a rezultat je u suštini isti. Kako je gradivo i zidina i stijena pod njima isti – vapnenac u nijansama bijele boje, u protoku vremena one su organski srasle u jedinstven pejzaž iznad mora i ispod sunca Mediterana. I pored nedvojbene veličine povijesti, starost ljudskog dijela nema više nikakvog značaja.

Postoje mjesta; pejzaži i gradovi na Mediteranu čija fizička forma i život u njoj predstavljaju skup različitosti (Rodos ili La Valetta, na primjer). Dubrovnik, naprotiv, u svom okviru kultiviranog pejzaža predstavlja arhitektonski kontinuitet, podvučen kroz stoljeća neprekinutom upotrebom uvijek istog materijala. Godine 1667. grad je pogodio veliki potres, toliko razoran i strašan, da je dubrovačku povijest podijelio na vrijeme prije i vrijeme poslije sebe. Bio je razoren gotovo čitav grad, a njegove zidine, koje su postale pejzaž, ostale su do danas gotovo netaknute. Dakl?, trajanje na njih nije imalo ni nema više nikakvog utjecaja.

Grad definiran brazdom

Pri stvaranju arhitekture u Dubrovniku danas, a vjerujem da to u osnovi vrijedi i za bilo koje drugo mjesto na svijetu, potrebno je voditi računa ne samo o pejzažu u koji tu arhitekturu ugrađujemo, kakav je on danas, nego da je potrebno otići još korak dalje i zamisliti nulti stadij predmetnog pejzaža: onaj prizor koji su vidjeli osnivači grada. Prije nego je zaorana prva brazda i prije nego je sagrađen prvi zid. Kakav je bio Dubrovnik dok ga nije bilo? To je, po mom mišljenju, poruka arhitekture Dubrovnika. Treba prihvatiti činjenicu, da je svo kamenje oko nas jednako staro.

U jednom od “eseja o umjetnosti i demokraciji” američkog kritičara umjetnosti koji se zove Dave Hickey i čije pisanje volim, razgovaraju Europljanin iz vrlo stare obitelji koji je upravo obnovio kuću i Amerikanac koji mu je došao u posijet: “Tvoja je obitelj vrlo stara”, kaže Amerikanac.

Europljanin odgovara: “Možda u usporedbi s tvojom. U usporedbi s ovim pejzažem, mi smo nekoliko generacija mušica. Zašto bih se onda opterećivao njima?... Podovi još nisu kakvi bi trebali biti, ali planiram još raditi na njima. Tamo, gdje me nitko ne vidi dok radim. Onda, kad podovi budu savršeni, bit ću uistinu slobodan.”

Vjerujem, da je u pejzažu bit arhitekture i da je, štoviše, u odnosu prema pejzažu potvrda njene autonomnosti. No znam da vam nisam rekao ništa novo.