Duchampov duh

Konačno sam 1. ožujka 2008. u knjižari Profil Megastore u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici pronašao i kupio mega-projekt Miška Šuvakovića, pojmovnik Konceptualna umjetnost. Na naslovnici su – u boji – reproducirana Duchampova Vrata (Porte 11, Rue Larrey, Paris, 1927.). U knjižari, udobno zavaljen u naslonjač, pokušavao sam prelistavati sjajnu knjižurinu, na stranicama posvećenim Gorgoni pronašao sam i Kožarićevu protokonceptualnu priču Utikač i nastojao je pročitati, ali u ničemu nisam uspijevao – neprestance sam se vraćao ovitku s Vratima, čiju zanimljivu sudbinu pamtim.

U Beogradu je 1987. – za trajanja Aprilskih susreta – boravio slavni talijanski galerist Fabio Sargentini, vlasnik karizmatske rimske galerije L’Attico, koja je, dostatno je reći, tijekom šezdesetih podržavala Pina Pascalija i Jannisa Kounellisa – o Sargentiniju recimo tek toliko da je upravo u L’Atticu u prosincu 1968. Kounellis uveo dvanaest živih konja, a Mario Merz godinu dana poslije – u veljači 1969. – postavio svoj prvi iglo.

Na šanku hotela Moskva – oko kojega su se sudionici Susreta mahom skupljali – doznao sam da će beogradska kolegica Danijela Purešević sa Sargentinijem voditi razgovor za beogradsku reviju Moment, pa sam je zamolio da me pripusti slušati intervju, što ta iznimno plaha i stidljiva djevojka – za trodnevnih panel diskusija uvjerivši se da talijanski govorim bolje od nje – jedva dopustila, i to valjda se nadajući da ću joj – zatreba li – pomoći u prevođenju složenijih rečeničnih konstrukcija.

I dvadeset jednu godinu poslije čuvam mikrokasetu s tim razgovorom i po povratku kući ponovo sam čuo Sargentinijevu priču o Vratima.

“Taj mi je rad, remek-djelo konceptualne umjetnosti iz 1927., u psihološkom smislu jako mnogo značio, a da toga nisam bio svjestan. Kad sam ih kupio – 1973. – bio sam na psihoanalitičkom tretmanu. Upravo sam tada vidio taj rad, njegovu dvoznačnost – da se vrata istodobno zatvaraju i otvaraju… Želio sam kupiti taj rad i kupio sam ga, plativši visoku cijenu… prodao sam dva svoja rimska stana da bih platio tu drvenu ploču. Moja je majka dugo gorko plakala – nije mogla shvatiti da mijenjam dva stana za običnu dasku.

Bila je to vrsta omnipotensa, vrlo moćno djelo. A potvrdu o moći tog djela dobio sam poslije, tijekom godina. Godine 1978. htio sam postaviti ta vrata na njihovo prvobitno mjesto, u Duchampov atelier. Otišao sam u Pariz i počeo tragati. I doista, prostor u Rue Larrey bio isti kao i kada je Duchamp u njemu radio, u njemu je živjela kiparica koja se tu uselila poslije Duchampa. Tada sam sebi rekao da ta vrata moram postaviti na mjesto na kojem su stajala prije trideset ili četrdeset godina.

Međutim, netko od Francuza, zacijelo neka od službenih osoba, sjetio se da 1977., – kada je Beauburg svoja vrata otvorio upravo Duchampovom retrospektivnom izložbom – da posjedujem Vrata. Međutim, nisam im ih htio posuditi jer nisu htjeli platiti punu cijenu osiguranja pravdajući se da im je previsoka, pa su tada radije izložili kopiju Vrata.

Htio sam ljudima omogućiti da iščitaju na koji je način umjetnik osmišljavao djelo. Potrebno je taj rad vidjeti u kontekstu tog izvornog prostora. Taj je Duchampov negdašnji atelijer skučen prostor, pa je on morao razmišljati kako ekonomizirati prostorom… i dobio je ideju. Tako je stvoreno umjetničko djelo, koje je, međutim, i svakodnevni predmet.

Kada sam ih htio postaviti u starome Duchampovu atelieru, sjetili su se činjenice da zarad mojih zahtjeva za visokim osiguranjem nisu mogli izložiti izvorna Vrata i njihova je reakcija bila izuzetno osvetoljubiva i ksenofobična: ‘Što? Sada taj Talijan želi napraviti izložbu u Duchampovu atelieru! Prokletstvo!’. Moj zahtjev pariškim vlastima da mi se omogući postaviti vrata glatko je odbijen, premda nisam imao nikakvih komercijalnih pobuda.

Četiri mjeseca poslije Vrata sam drugdje posudio – bila su pokazana na venecijanskom Bijenalu. Ali, majstori koji su radili na uređenju paviljona u kojem su Vrata bila pokazana ‘sažalili’ su se nad njihovim izgledom i prefarbali ih! Nazad su mi ih vratili u sanduku – prefarbana i k tomu izgrebana – ubijena!

Za me je prefarbavanje vrata bila velika trauma, golem šok, nakon čega sam – na dvanaest godina – zatvorio galeriju.

Nije li to tebi vrlo neobično? Zbog svega što sam ti opisao držim da je to vrlo neobično i važno djelo, za mene samoga, ali i uopće.

Pa reci sad zar taj rad ne posjeduje nekakvu mističnu, neobičnu moć? Moja će ti se ideja jamačno učiniti čudnom, ali ne čini li se da su Vrata u dodiru s Duchampovim duhom?”