Nelson Mandela (1918-2013)
Trećeg ožujka ove godine nakon zdravstvenih tegoba uzrokovanih dijabetesom, u bolnici je umro u Pretoriji u 67. godini svoga života Dirk Coetzee. Ubojica po službi, Coetzee je obavljao dužnost zapovjednika policijske udarničke jedinice C10 ili Vlakplaas (po toposu njihove centrale u Pretoriji) odgovorne za masovna streljanja aktivista ANC-a (Afrički nacionalni kongres) tijekom sedamdesetih i osamdesetih u jeku najveće represije aparthejdskog režima Nacionalne stranke (NP). Kasnije je postao pokajnik, a po velikom povijesnom kompromisu između NP-a i ANC-a amnestijom mu je osiguran lagodan život s privilegijama afrikanerske srednje klase. Po klauzuli iz tog “historijskog” sporazuma, uspostavljena je Komisija za istinu i pomirenje koja je na kraju svedena na javnu izvedbu patnje i traume žrtava prethodnog režima bez ikakvih pravnih posljedica za izvršioce i “umirovljeni” poredak. Dirk Coetzee je sjeo pred komisiju i priznao svoju odgovornost. Neke od najvažnijih figura, uključujući dugogodišnjeg čelnika režima P.W. Bothu i cijeli sudski establishment, nisu se ni pojavili pred ovim tijelom koji je poslužio kao konstitutivan atribut nove demokracije bez ikakve pravne posljedice ili dublje političke tektonike. Toga je bio svjestan i Dirk Coetzee kad je svjedočio dok ga je nova nacija pratila na malim ekranima.
KOMPROMIS: POBJEDA U PORAZU
Toliko je zagađen bio medijski prostor posljednih dana dugotrajnim ritualom oproštaja, ispraćaja i pokopa Nelsona Mandele da mi se činilo korisnije započeti ovaj tekst jednim drugim, također relativno nedavnim in memoriamom koji jednako dobro reže po tkivu južnoafričkog društva, pa možda čak i oštrije, ali svakako s većom gorčinom u ustima nego kroz zapadne medije destilirana velika priča o ocu nacije. Međutim, bilo je zanimljivo skrenuti s puta mainstream eulogija pa uočiti desno i lijevo dijapazon recepcija Mandelina lika i djela: od ljevičarskih zamjerki zauzimanju popustljivog stava prema režimu u toku pregovora devedesetih do desne tačerističke motivike o opasnom ljevičaru i teroristu koje su se nekako uspjele provući kroz konzervativne američke tjednike. U svakom slučaju, kako i Ben Fogel u svojem tekstu objavljenom u Jacobinu veli: dva su Mandele – politička figura i borac za oslobođenje s jedne te sekularni mit koji smo pokopali ove nedjelje u selu u provinciji Istočni Cape s druge strane. Dodao bih da ih je više od dvojice – da je svaka etapa na njegovom političkom putu duboko historijski određena, a onda i “ograničena”, i da svaki njegov potez ne govori samo o lideru (kako ga se često predstavlja) nego i o političkoj organizaciji i njenoj trenutnoj poziciji; ne govori samo o Južnoj Africi nego i o globalnim pomjeranjima. Složit ćemo se svi odani lijevim idealima da je Afrički nacionalni kongres kao krovna slobodarska organizacija, koju uz nominalnu stranku ANC još čine komunisti (SACP) i sindikati (COSATU), jedna od onih tragičnih priča na globalnoj ljevici koja je dobila u ruke vlast u trenutku kada je realni socijalizam već izdahnuo, a i da je ostao preživljavati na aparatima od njega ne bi bilo neke velike koristi. To je i kontekst u kojem jedinu protutežu američkoj globalnoj dominaciji čine idiosinkrastične i politički više nego suspektne pojave u Perzijskom zaljevu, a Fidel Castro kao najaktivniji protivnik apartheida i kolonijalizma u Africi proživljava svoj proces mitologizacije i redikulizacije ostajući i jedini branitelj projekta do nekih sretnijih vremena koji su u međuvremenu, bar što se njegove bliže geografske okoline tiče, i došli. Devedesete su i period konačne globalne dominacije neoliberalizma i tranzitološkog diskursa koji je u nešto drugačijem aranžmanu nego na evropskom Istoku proveden i u Južnoj Africi. Riječ je također o trenutku u kojem aparthejdski režim biva samo prividno izoliran, a zapravo je riječ o mjestu zgrtanja profita velikih globalnih igrača. pogotovo u industriji ruda što cijelu promjenu režima čini dodatno kompleksnom i uvjetovanom odlukama koje nisu samo lokal-političkog karaktera. I tu počinje priča o kontradikcijama Mandelina nasljeđa i njegovoj valorizaciji. Je li pristanak na ustupke bijele elite koja je ustavnim odredbama zadržala svoje šape nad kapitalom, Centralnom bankom i obradivim površinama, a pod cijenu izbjegavanja otvorenog građanskog rata, bio konačna politička pobjeda – pitanje je na kojeg nema jednostavnog odgovora iz nekoliko razloga. Kao prvo: jednostavan odgovor kao i jednostavno pitanje o nasljeđu ne može započeti 1994. i Mandelinom pobjedom na prvim demokratskim izborima kao anno domini povijesti koja nam je toliko nepoznata i pojednostavljena individualizacijama i recentnijim simplifikacijama. Riječ o politici koja je još 1955. uobličena na socijalističkim temeljima tzv. Povelje slobode (Freedom Charter), dokumenta koji je dugo vremena slovio kao artikulacije ANC-ova političkog puta. Međutim, svaki novi potez i svaka nova artikulacija bila je određena potezima afrikanerskog režima i sve oštrijom represijom apartheida.
POVIJEST BORBE
Spomenuta Povelja slobode kao i povijest borbe do 1990-ih, ako išta – onda jako dobro predočava temeljnu nejednakost na kojoj je počivalo ne samo južnoafričko društvo nego sva kolonijalna i neokolonijalna područja afričkog kontinenta. Kao i kod samog Mandele, što se dalo vidjeti iz njegovih javnih nastupa prije utamničenja, socijalizam je bio dio agende borbe protiv apartheida uz visoku razinu svijesti o nužnosti rješavanja ekonomskih nejednakosti kao osnove razvoja slobodnog društva što je ipak bilo u temelju djelovanja ANC-a. U toj ranoj fazi, nadilazeći porođajne muke, ANC je odbacio rasni partikularizam i afrički nacionalizam stvarajući nekakav politički hibrid demokratskog idealizma koji počiva na romantičarskoj restauraciji plemenske deliberativne demokracije i ekonomskog socijalizma koji se u Mandelinu pojmovniku još dugo zadržao. U konačnom, međutim, rezultat njegove politike pregovaranja s aparthejdskim režimom koji počinje po njegovu puštanju iz zatvora 1990. svakako gubi taj element. Pristanak na kontinuitet ekonomske politike možemo odrediti i kao dobro političko manevriranje u kontekstu prijetnji, nastavka državnog terora, ali i međunarodnih pritisaka ili povijesnog kompromisa koji je doveo do oslobođenja samo neznatnog dijela ljudi koji su bili rasno podređeni tijekom starog režima. Riječ je svakako o povijesnoj gesti uspostave liberalne demokracije koja je svim stanovnicima bez obzira na njihovu rasu omogućila ostvarivanje osnovnih političkih prava iz dijapazona suvremene liberalne države čineći i korak dalje i postajući prvom državom ispod ekvatora koja je omogućila punu bračnu ravnopravnost LGBT populaciji. Međutim, dosezi progresivne politike ANC zastaju negdje upravo u toj točki - na granicama službenog razumijevanja ljudskih prava i njihove deklarativno-normativne provedbe, ali i uz odvojenost politike i ekonomije koja je u njihovoj srži. Daljna politička putanja ANC-a koja je neuspješno pokušavala iskombinirati ekonomiju gospodarskog rasta i socijalne države ostala je tek mimikrija jedne dublje neuralgije i tragične povijesti nečega što je sredinom stoljeća izgledalo kao model svim onim idealistima po Trećem svijetu koji su se teže laćali gerilskih metoda borbe. Kao što sam već nekoliko puta podvukao, priča o ANC-u nije samo tipična povijest jedne ljevičarske političke organizacije koja je zašla u svoj ideološki zenit, nego i priča o njenoj transformaciji u koruptivni interesni organizam novonastale klase. I najoštriji kritičari relativno kratkog mandata Nelsona Mandele (1994.-1999.) uključujući i južnoafričkog sociologa Patricka Bonda, složit će se da se sva odgovornost za takvu malignu metastazu u stranačkom tkivu, a onda posredno i tkivu države – nije na Nelsonu Mandeli. Fiskalna, monetarna i socijalna politika koja je vukla kontinuitet s politikom režima afrikanerskih nacionalista, bila je pod kontrolom budućeg predsjednika Thaboa Mbekija i ministra financija u trinaestogodišnjem mandatu Trevora Manuela. Takva politika je omogućavala ulazak predstavnika afričke elite (dakle prominentnih članova ANC-a) u upravljačke strukture korporacija čime se ispoštovao liberalni model kvota, a i omogućio klasni skok visokoobrazovanih izabranika režima iz rasne skupine koja nije bila jednaka po svom socijalnom statusu kako se to često generalizacijskim principima predstavlja. Rezultati su vidljivi: Južna Afrika je već dugo godina država s najvećim koeficijentom nejednakosti. Ograđeni townshipovi koji su služili za spacijalno odvajanje crnog stanovništva i dalje postoje, i dalje bez ikakve infrastrukture koja obilježava pristojan život. Rudnici su i dalje mjesta najvećih žrtava na radu i eksploatacije jeftine radne snage što je ekonomska osnova svakog imperijalizma, ali i dugogodišnjeg opstanka apartheida koji je vlastitu ekonomsku stabilnost vukao upravo iz toga odnosa kao što su svojevremeno velike imperije gradile svoju globalnu dominaciju.
PERIFERNI POGLEDI
Kao da stalno ispuštamo tu povijest iz vida, pa i u ovoj dugotrajnoj ritualnoj travestiji kojom se slavio život mitologizirane figure Nelsona Mandele. Slušajući o nakićenim govorima i organizacijskim propustima ostala je neka praznina – nestanak referenta u bespućima povijesne plitkosti. A iza Mandele je upravo određena povijest koju ne možemo svesti na figuru pop-političke ikone. To je povijest borbe koja je bila svjesna vlastitih ustupaka, ali je svoju etapu shvaćala upravo tako – kao etapu u jednoj dugoj borbi. Ostvarenje nominalne demokracije i pored svih kompromisa bila je pobjeda, ali samo prva pobjeda u bitci u kojoj će neprijatelji biti nekadašnji drugovi, ali i u bitci u kojoj neće biti ponovno ostavljeni sami na sceni povijesti kojom vlada jedan vladar. To je rat koji traje danas – nama nevidljiv. Prošlogodišnji masakar rudara u koji su se borili za svoje nadnice samo je slučajni vidljivi eksces te borbe. Sutra će biti nešto drugo i nešto više. Sutra će biti pobjeda.