Romana Perečinec  

Dugo ne-putovanje u pustolovinu

U svom je opusu Kaminer tri knjige posvetio putovanjima: Moja njemačka knjiga o džungli (Mein deutsches Dschungelbuch) opisuje putovanja i po najzabitnijim njemačkim gradovima koje je posjećivao zbog predstavljanja svojih knjiga, još piše Svjetsku knjigu o džungli (Weltdschungelbuch) u kojoj opisuje putovanja po svijetu, također poduzeta zbog predstavljanja njegovih knjiga i Ruskog diska, a u nas nedavno objavljeno Putovanje u Trulalu knjiga je u kojoj pripovjedač gotovo i ne putuje.

U knjizi ima pet priča, a u onoj pod nazivom Skrivanje Amerike pripovjedač citira izjave dvojice navodnih moskovskih Amerikanaca: Svim američkim muškarcima manipulira televizija, a sve američke žene imaju predebele stražnjice, ali američka štampa to prešućuje. Umjesto toga Amerikanac može u Penthouse Letters stalno čitati o tome kako je American Life seksi. Na stranicama tog magazina muškarci konstantno upoznaju potpuno nepoznate ljepotice u barovima i restoranima te se potom s njima seksaju na nezamislivim mjestima u najkompliciranijim položajima. Američke čitatelje tih priča pritom lagano obuzima nelagodan osjećaj da život prolazi mimo njih. Tako gospoda Ames i Taibbi objašnjavaju medijski konstruiranu predodžbu o američkom životu, a uvriježena predodžba uspješnog, dakle prepričavanja vrijednog putovanja, po količini nevjerojatnosti ne zaostaje za tom konstrukcijom: takvo bi putovanje, osim što je skupo, trebalo biti poduzeto u što dalje predjele, te u kratkom vremenu komprimirati sve ono što nam se u običnom životu rijetko ili nikad ne događa – nevjerojatne ljubavne avanture, zabavu potenciranu do neslućenih razmjera, prekrasne prizore prirodnih ljepota i ljudskom rukom napravljenih znamenitosti ili barem pokoju pustolovinu.

Grad koji glumi Pariz i London

U tom je smislu Putovanje u Trulalu svojevrstan anti-putopis koji ne samo da ne nudi ništa od turističkih klišeja nego sam pripovjedač (izuzev u jednoj priči) uopće ne putuje – ali zato putuje priča i razlijeva se mnogim rukavcima i brzacima u koje ju pripovjedač navodi ispreplećući priče svojih znanaca i prijatelja i vlastita saznanja o nekom gradu, zemlji ili kraju, umećući u nju crtice o snalaženju i preživljavanju u svom novom, njemačkom boravištu. I ovdje pronalazimo osnove odlike Kaminerove proze: pitak, jednostavan stil, sposobnost zapažanja banalnih stvari koje pod njegovim perom najednom postaju zanimljive, humor i uživanje u pripovijedanju, pri čemu čitatelj ne može pravo razlučiti što je stvarno a što izmišljotina, jer, kao što su već mnogi recenzenti primijetili: stvarnost je ponekad nevjerojatnija od mašte.

Tako je već u prvoj priči Promašeni Pariz od nekoliko priča kojima je poveznica taj grad, najzanimljivija ona o stricu Borisu kojeg je vlada bivšeg režima nagradila putovanjem u Pariz – ali kako se na kraju otkrije ne u pravi, nego u grad kulisa blizu Stavropola koji je ljeti glumio Pariz, a ujesen London, i koji su za nagradu smjeli posjetiti zaslužni udarnici sovjetskog socijalizma. Kao i u svojim prethodnim djelima, i ovdje se Kaminer sa strahotama svoje bivše domovine obračunava nesmiljenim humorom, u takvim tragičnim situacijama jedinim mogućim lijekom – ni na jednom mjestu ne kaže da je život u bivšem Sovjetskom Savezu bio težak ili grozan, nego samo konstatira kako je bilo i svaki put uspješno priču uspijeva izvrnuti na neku njezinu smiješnu stranu, pa tako i ovu o lažnom Parizu.

Isto će nas tako priča o krimskom selu Trulali stalno držati u premišljanju je li riječ o istini ili izmišljotini. U tom je selu navodno pao avion s kasnije slavnim njemačkim umjetnikom Josephom Beuysom, koji je bitan dio svojeg opusa temeljio na mitu da su ga spasili krimski Tatari umatavši ga u mast i pust te hraneći ga medom, da bi nas na kraju Kaminerove priče dočekao njegov sin, “pljunuti” Beuys, koji posjet inozemnih znatiželjnika prekida jer mora pogledati Robinju Isauru. Dekonstrukcija mita na Kaminerov način.

Do Amerike, mitske zemlje Dembelije, pripovjedač naravno nikad neće stići, ali će zato u Skrivanju Amerike ispripovijedati sve priče koje imaju bilo kakve veze s njom, te na kraju ispričati u kakve se sve derivate pretvorio divlji kapitalizam u novoj Rusiji. Tako je kapitalizam kulture zabave iznjedrio striptiz-restorane u kojima, na primjer, stripera gladijatora možete češkati po jajima ili se s njime tući.

Zašto uopće ići u Pariz?

U zadnjoj priči Pokvareni u Sibiru Kaminer govori o fascinaciji egzotičnim uvjetima života u Rusiji, o strancima koji su upravo u neveselim ruskim prilikama pronašli svoju sreću, jer od poklonjene sreće ljudi postaju samo bezvoljni i debeli. I tu se, kao i u krimskom slučaju, kao za vraga, sve pripovjedačeve bojazni o divljim ruskim običajima pogubnim za navine turiste pokažu sasvim neopravdanima.

Svih pet priča u knjizi zapravo su priče o pričama – o pričama o putovanjima koje su ispričali drugi, o životnim pričama ili mitovima vezanim za neke osobe ili zemlje, pri čemu stvarni odlazak u neku daleku zemlju i nije bitan – nakon svih tih priča o Parizu pripovjedač i njegov prijatelj više i ne žele tamo otputovati, Amerika ostaje ispredena od priča koje je tek ovlaš dotiču, putovanje na Krim također poduzima netko drugi da bi ispitao mit o Beuysovu čudesnom spašavanju, a u jednom trenutku taj se mit susreće s još jednim – da je navodno sam Saint-Exupery pogodio Beuysov avion, dok je njemački zeleni parlamentarac biciklom prejašio pola kontinenta da bi stigao u Sibir.

Zalutali u Danskoj jedina je priča u kojoj pripovjedač zaista otputuje. Tu dva tjedna provede u Christiani, državi u državi nastaloj od hipi komune, pušeći, pijući i slušajući priče o konju i drveću, okružen ljudima sa svih strana svijeta, zbog čega zaključuje da zapravo nikamo i ne treba putovati. Kad se nakon gotovo tri tjedna vrati kući žena ga izgrdi jer su mu priče s putovanja nevjerojatno nezanimljive! Obuzima li vas ponekad nelagodan osjećaj da život prolazi mimo vas jer vam se sva putovanja koja ste dosad poduzeli čine dosadnima, svakako otputujte u Trulalu po recept kako se i naizgled banalno može pretvoriti u neobično.