O potrebi da se popuni prostor između poretka u kojem su sve stranke zapravo "nestranke" i subverzivne ideje o ukidanju političkih stranaka kao takvih
Izborna apstinencija ili posezanje za kontroverznim ili karikaturalnim političkim opcijama samo su neki od načina na koje ljudi reagiraju na ono što se na današnjem tržištu nudi pod pojmom politika, političari, političke stranke, i sl. Drugi se glasači zadovoljavaju time da budu "protiv" jednih umjesto "za" druge ili pronalaze različite načine da makar prividno stvore nadu; recimo, posežu za opcijama iz prošlosti koje drukčije vrednuju iz perspektive sadašnjosti koja se doima izgubljenom.1 Ponekad na scenu – scena postaje sve prikladniji izraz – stupaju osobe koje s politikom i političkim programima nemaju veze, poput talijanskog komičara Beppe Grilla koji je svoj Pokret pet zvjezdica sam nazvao “nestrankom”. Ili recentnijeg slučaja u kojoj se proslavio sin poznatog slovenskog gimnastičara koji je u politici bio “pet minuta” i čije je djelovanje u toj mjeri obilježeno odsustvom sadržaja da je stranku nazvao po samom sebi.2 U Hrvatskoj je prije nekoliko godina jedan lokalni zafrkant osmislio slogan Glasajte za mene, jer vama će biti isto, a meni bolje. Tko zna, možda je neki glasač odlučio zaigrati na kartu apsurda ili je u sveopćoj dezorijentiranosti čak i on prepoznat kao nešto novo.
Spasiteljica Francuske
U francuskim se medijima provlači ideja da recentni uspjeh Marine Le Pen na europarlamentarnim izborima nije toliko trijumf njezine stranke koliko dokaz pustoši političkog krajolika i nemotiviranosti birača.3 U javnom je prostoru nerijetko prisutna svojevrsna dijabolizacija stranke Front national i njezinih glasača, umjesto pokušaja ozbiljne analize razloga koji su doveli do popularnosti te stranke; politolog Pierre-André Taguieff smatra da je upravo dijabolizacija dovela do porasta popularnosti te političke opcije.4 Kada je FN pobijedio na europarlamentarnim izborima mediji su teško zadržavali objektivnost u izvještavanju. Tako je npr. Le Figaro smatrao potrebnim izvijestiti o “jako chic” restoranu, koji u nazivu ima pridjev “elizejski”, a u kojem je Le Pen proslavila pobjedu. U imenu restorana tražena je simbolika a uz fotografije restorana navedene su i cijene pića. Komentari čitatelja ispod članka odraz su stava koji je sveprisutan kao reakcija na takve i slične novinske uratke: “Sve dok će mediji biti na ovom nivou, bijes će rasti”, jedan je od njih.
Pojedini intelektualci koji se bave pitanjima koja, na prvu, asociraju na Marine Le Pen, zbog toga su stavljeni pod povećalo. Najrecentniji je slučaj knjige Francusko samoubojstvo novinara Erica Zemmoura, koja obara rekorde u prodaji, a u kojoj se pisac između ostalog dotiče i pitanja vezanih uz identitet, tradiciju, imigraciju, povijest. U jednoj je gledanoj televizijskoj emisiji jedan od sugovornika inzistirao na tome da Zemmour odgovori na pitanje o razlikama između njega i Le Pen, implicitno ga označavajući kao njezinog glasača. I Alain Finkielkraut našao se u sličnoj situaciji, u razgovoru povodom njegove zadnje, također kontroverzne knjige Nesretni identitet. Upitan o tome smatra li da neke stvari kojima se u knjizi bavi idu u prilog inkriminiranoj političkoj stranci, francuski je akademik izjavio da misli upravo suprotno tj. da zabrana diskusije o nekim temama ide u prilog FN-u.
Marine Le Pen nedavno je izjavila da će, ako 2017. postane predsjednica, organizirati referendum u vezi izlaska iz EU, a da će u slučaju da Francuzi odluče ostati u EU odstupiti sa dužnosti.5 Bilo bi važno započeti ozbiljnu raspravu o smislu i trenutnom stanju Europske unije kao i o ostalim pitanjima koje je Le Pen, nezasluženo “monopolizirala”, umjesto da se svaki spomen određenog korpusa tema apriorno dovodi u vezu s njom. Budući da je Le Pen označena kao jedina osoba koja otvara određene teme, zapravo joj je poklonjena prilika da nametne sebe kao “novo” i “drukčije” u politici. Dvije glavne političke opcije vjerojatno su u strahu zakoračiti u “njezin prostor” da ih se ne bi optužilo za “skretanje udesno” pa se drže zadane zone ugode u kojoj ih glasači skupno označavaju kovanicom UMPS (UMP+PS).
No, Le Pen ne samo da ne predstavlja nešto “novo” u politici nego postoje neki elementi njezinog izražavanja i djelovanja po kojima je tipična političarka. Odlikuje ju autoritarnost u nastupu i nemogućnost nalaženja pozitivnih riječi za druge političare i stranačke opcije. Njezina je retorika puna velikih riječi i tako tipično zavodljiva (“budimo gospodari vlastite sudbine”, “suvereni je narod jasno i glasno izrazio svoje mišljenje”) a samoj je sebi namijenila ulogu “spasiteljice Francuske”, koja sebe čak uspoređuje sa Charlesom De Gaulleom. Činjenica da je nakon Europskih izbora zahtijevala raspuštanje Parlamenta tipičan je politički modus operandi kojim je pokazala odsustvo takta i konstruktivnosti, podcjenjivanje vlastitih birača odnosno ignoriranje činjenice da postoje različite vrste izbora, kao i to da na tron želi pod svaku cijenu. Čak je i proces tzv. dedijabolizacije stranke površan, unatoč tome što se političarka u izjavama zaista razlikuje od oca; Jean-Marie Le Pen, najpoznatiji po izjavi da je holokaust “povijesni detalj”, i dalje je počasni predsjednik (!) FN-a. Kada bi promijenila ime stranke i do kraja pročistila njezinu “stoljetnu” trulu jezgru, što razmatra, onda bi, umjesto kalkuliranja i plesanja između starih članova koji su bliski njezinom ocu i onih koji to nisu, Le Pen barem pokazala viši stupanj odlučnosti i temeljitosti.
Kuća nove politike?
U Hrvatskoj se rast popularnosti ORaH-a, političke opcije koja se "izdignula" iznad dvije glavne stranke, često analizira kroz prizmu nezadovoljstva standardnim političko-stranačkim mogućnostima. Takve su interpretacije nedostatne, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da u Hrvatskoj treća stranka iznimno teško može postati relevantan faktor. Kada je Ivan Vilibor Sinčić osvojio visok postotak glasova, analitičari su uglavnom pisali o tome da je ušao u prostor ORaH-a te da organizacija Živi zid predstavlja konkurenciju toj stranci. Sadržaj na koji je Sinčić stavio naglasak u kampanji predstavlja nešto novo ali ga retorika puna zvučnih riječi, velikih obećanja i nekritičkog pristupa u kritiziranju svih političkih opcija, svakako svrstavaju u tipičnog političara. Govori se o padu popularnosti ORaH-a, ali do toga vrlo vjerojatno ne bi došlo da je ORaH imao svog kandidata na predsjedničkim izborima. Činjenica da su oni odustali od tog spektakla te izabrali ostati izvan medijskog žrvnja i raditi na svojim politikama i gradnji stranke, uz svijest o tome da su dugoročni ciljevi važnije od kratkotrajnog zakupa medijskog prostora i iskorištavanja jedne prilike za samopromociju, čini ih drukčijom političkom opcijom. ORaH je za sada djelima uspio ono što je Sinčić pokušao učiniti riječima – odaslati u javnost sliku o sebi kao o "Trećem putu".
Nadalje, kada se povuče paralela između dviju ideološki divergentnih političarki, Marine Le Pen i Holy, može se istaknuti snažna motivacija francuske političarke da dođe na vlast s jedne, te sasvim suprotne izjave predsjednice ORaH-a s druge strane.6 Mirela Holy ne samo da izjavljuje da “ne želi biti premijerka u sljedećem mandatu” nego također govori da ju “brine brzi rast” te da stranka “još nije izgradila infrastrukturu”. U trenutku u kojem se može dovesti u pitanje stvarna sadržajnost programa i glavne vladajuće i glavne oporbene stranke, iz izjava Holy može se iščitati ideja o tome da je temeljiti rad i svijest o kompleksnosti stvari jedino što na duge staze može održati neku političku opciju snažnom. Govoreći o načinu rada ORaH-a, Holy je izjavila da se u stranci nadaju da će “pozitivno utjecati na ukupnu hrvatsku politiku kako bi se stranke počele više baviti sadržajem tih politika”. U izjavama Holy ne omalovažava dojučerašnje suradnike, ne vrijeđa političke oponente te se ne predstavlja, poput Le Pen, kao spas za zemlju. Unatoč tome što njezine izjave i dalje ništa ne govore o sadržaju samog programa ORaH-a, ovakvo političko ponašanje želi se prikazati kao drukčiji put i projektiranje čvrste pozornice na kojoj bi bilo moguće političko djelovanje koje ne bi vrijeđalo dostojanstvo glasača. Kapital koji ima ORaH upravo je drukčija politička kultura, koju nastoje ugraditi u temelje svoje mlade stranke. Bit će potrebna velika količina truda i rada da to ne prokockaju ili ne pretvore u populističku igračku kojom privlače birače bez da iznutra kontinuirano rade na postavljanju čvrstih temelja te “kuće nove politike”.
Stranke i(li) "nestranke"
Završili su predsjednički izbori u Hrvatskoj. Ostaje vidjeti hoće li Kolinda Grabar Kitarović "lupati šakom o stol" – i to samo onda kada je to u interesu države i njezinih građana a ne stranke koja joj je bila platforma – ili je samo populistički dobila izbore na činjenici da to njezin protukandidat nije činio. Oporbeni političar, (nezavisni) zastupnik u Saboru, predsjednica stranke koju tretiraju kao iznenađenje ili predsjednik države, sve su te političke uloge na papiru sporedne ali u kontekstu izvedbe mogu "oživjeti". Ne postoje ukrasne funkcije, samo ljudi koji se koriste različitim ograničenjima kako se ne bi pokušali vinuti iznad vlastitih mogućnosti i vlastite ukrasne funkcije. Kao i kada je riječ o novinarstvu: najlakše je reći da novinar nekog neprofitnog medija ne može sve što može novinar nekog zvučnijeg medija, a teže je truditi se i u svakodnevnom radu ponašati kao da te razlike nema. Idealni političar ne bi bio onaj koji bi sve podredio vlastitom rejtingu ili bi sebe predstavio kao kariku o kojoj ovisi spas naroda nego onaj koji bi ulagao dosljednost, kredibilitet i trud neovisno o tome bi li od toga mogao imati koristi. Samo takvim razmišljanjem i djelovanjem moguće je raditi na tome da se polako počne ispunjavati prazan prostor koji se nalazi između poretka u kojem su sve stranke zapravo "nestranke" i subverzivne ideje o ukidanju političkih stranaka kao takvih. Važno je vratiti dostojanstvo politici kao pozivu i početi ispunjavati sadržajem, smislom i novim političkim elanom prostor koji već duže vrijeme zauzima apatija.
Bilješke:
1 http://balkans.aljazeera.net/vijesti/moguci-povratak-komunista-na-vlast-u-ceskoj
2 http://www.vecernji.hr/svijet/u-sloveniji-drugi-prijevremeni-parlamentarni-izbori-u-3-godine-950167
3 http://www.marianne.net/sarkofrance/L-Europe-a-t-elle-tue-le-bipartisme-en-France_a1469.html
4 http://www.h-alter.org/vijesti/kako-je-nacionalni-front-uspio
5 http://www.lefigaro.fr/politique/2014/11/27/01002-20141127ARTFIG00329-marine-le-pen-si-je-suis-elue-en-2017-je-ferai-un-referendum-sur-la-sortie-de-l-europe.php?pagination=2#nbcomments
6 http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/mirela-holy-ne-zelim-biti-premijerka-u-sljedecem-mandatu---353844.html