Dugo u noć

Mario Rosanda

Na vrhu luksuznog oblak-tornja nalazio se otmjeni bar za bogate goste, uređen u stilu kasnog 23. stoljeća. Namjerno naglašen mračni ambijent bio je ispunjen dimom generatora-imitatora duhanskog dima, jednog od posljednjih poroka rane civilizacije. Trenutni hit u svim javnim mjestima. Ugođaj je upotpunjavala mješavina prastare kombinacije jazz-elektroničke glazbe, lijeno se valjajući do ušiju rijetkih ponoćnih posjetitelja, čineći tminu noći za nijansu mračnijom. Jedan od modernih poroka samo za privilegirane, članove visoke kaste ili sumnjivo bogate pojedince, bila je i mala hi-tech spravica koja je sa svojim vlasnikom ostvarivala telepatsko-simbiotsku vezu, zamjenjujući dušu onima koji je nisu imali. Ili onima koji u nju baš i nisu žarko vjerovali, ali im je itekako nedostajala. Kocka – duša.

Ponosni vlasnik male kockaste spravice bio je i on, kasni četrdesetogodišnjak na kraju svojih ambicija i svog života. Sjedio je tu večeras i pio, prekopavajući po poznatom spektru svojih crnih misli. Prokockao je, činilo mu se, sve što je mogao. Svoj brak, svoj posao, svoj status u društvu i svoj život – na kraju. Jedino što nije prokockao bila je njegova kuća u elitnom dijelu mega-grada. Ne, nju je prodao da bi kupio ovu malu kockicu koju je sad ljubomorno držao pod prstima. Doduše, još je morao dodati nešto novca, koji je uspio zaraditi s nekoliko sumnjivih poslova. No, nadao se da se isplatilo. Barem su sve reklame govorile tako. Imao je svog vlastitog spasitelja nadomak ruke, samo ga je trebao aktivirati nježnim dodirom.

Sjedio je sam u kutu, lica zaglavljenog među dlanovima, a nos je spustio u nekakvu otrovnu smjesu izvanzemaljskog koktela. Nije mu bilo dobro. Ni fizički ni psihički. Bio je na rubu... strpljenja, sreće, života, ljubavi... svega! Večeras je osjećao da mu ni čudesna svemoguća kocka ne može odagnati crne misli. Što sam ja to Bogu skrivio da se taj mangup usudio stvoriti kreaturu poput mene?! Ili sam pak stvoren samo zato da bi time bio povrijeđen netko drugi? Ili svi drugi!?… Stvori na sliku svoju? Baš sam ti slika!

Svi koji su imali iole ozbiljnijeg posla na kraju bi s njime loše prošli.

– Pričaj mi, kockice mala moja šutljiva… – tiho prozbori pomilovavši spravicu koju je dotad ljubomorno skrivao u džepu. Vrtio ju je u rukama, gledajući njene oštre rubove i misleći o njezinim nježnim šaputanjima. Šaputanjima koja su dopirala ne do mozga, već izravno do srca. Do duše!

– Pođite se naspavati. Niste dobro, gospodaru… – započe bezglasno telepatska sprava, znana još pod ispravnim nazivom Kradljivac Duša. Zašto su je neki tako zvali? Zločesti... ljubomorni koji je nisu posjedovali!

– Hej – pobuni se kockinom prijedlogu – nisam očekivao da ću to čuti od tebe! Ne večeras. Najmanje... što mi sada treba jest da mi netko soli pamet. Hajde, uključi svoje čarolije i odvedi mi mozak, ili dušu – što ti je draže – tamo u one daleke krajeve kako samo ti znaš. Nisam te platio cijelim imetkom da mi tu sada filozofiraš.

Kocka je, međutim, još šutjela, nije bila sigurna na koji način pristupiti ovom teškom slučaju. On potegne dugačak srk alkohola iz debele kristalne čaše i odloži je uz glasan zvuk na skupi drveni šank. Par očiju iz drugog kraja tamnog bara postane svjestan usamljenika.

Magla mu se počela valjati kroz svijest, dovodeći ga u stanje laganog nepostojanja. Uz čujni tupi zvuk nasloni glavu na debelo drvo šanka. Nagnuta perspektiva lokala učini mu se privlačnijom, nekako – zabavnijom. Kao da je ta iskrivljenost reflektirala njegovo stanje duha. Skoro je zatvorio oči kad spazi da na drugom kraju bara ustaju dva tipa, od glave do pete odjevena u crno, i kreću prema njemu proždrljivo gledajući njegovu malu telepatsku kocku, basnoslovno vrijednu. Oh ne, opet sam se nesmotreno izložio... Gurne kocku dublje u džep. Prekasno!

Tiho su došli do njega i opakim mu pokretom glave naložili da krene prema vratima toaleta. Ustao je, lijeno teturajući i glumeći da je pijan više nego što jest, naslućujući da je ovaj put gadno zaglavio. Preostali rijetki gosti, nezainteresirani za događaje oko sebe, nastavili su u spokoju svoju sesiju drogiranja. Jedina mu je šansa, shvati sad već potpuno budan, otvoren prozor ljetne terase. Samo što nije baš točno znao kuda pada pogled s nje. Ili kuda bi on mogao pasti s nje! Nije bitno, odluči riskirati skokom. Bolje da on sam skoči s kutijicom u džepu, nego da ga oni bace dolje bez kutijice, ali s nekakvim egzotičnim bodežom u rebrima. Ovako će bar padati nogama prema dolje, vjerujući da anti-grav polja večeras funkcioniraju u svim dijelovima grada!

***

Mrak.

Osjeti metalan okus krvi u ustima. Preplašio se da su ga oni majmuni uspjeli nečim dohvatiti prije skoka u ponor, ali shvati da je krv ipak morala biti posljedica pada. Nije se osjećao probodenim. Kad se nekako uspravio, vidio je samo hrpetinu smeća i prljavu magluštinu oko sebe. Mora da ga je ova hrpa svega i svačega spasila od sigurne smrti. Bio je živ, i bio je sam! Njegovi progonitelji nisu htjeli riskirati s anti-grav poljima.

Nije prepoznao mjesto, no nije se ni bojao. Bilo je važno da je uspio umaknuti tipovima u crnom.

Nikad nije bio u ovako niskom području grada. Pokuša zakoračiti, ali ga u toj nakani uspješno zaustavi bol u gležnju. Samo ga je dugogodišnji staž u pijančevanju spasio da se ne ispovraća od nepodnošljivog smrada u zraku.

Ovo je bilo nešto novo. Spoznaja mu sine još smušenom glavom i gotovo se više prepade od toga, nego od onih razbijača maloprije. Izgleda da je padao kroz anti-grav polja sve do donje baze oblak-tornja. Mora da je zadnjih nekoliko metara padao bez anti-grav zaštite. Opet vražja greška u sistemu! Dobro da sam pao na ovu hrpetinu… i dok imam malu kocku… sad samo da nađem put natrag!

Gurne ruku u džep gdje je spremio kocku, no umjesto poznatog oblika napipa samo hrpicu smrvljene elektronike. Turoban znak da je uspio u padu uništiti posljednju materijalnu vrijednost koju je posjedovao. Opet je kanio zaplakati nad sobom, ovaj put ozbiljno potresen jer mu je kocka bila slomljena. Nije ga imao tko tješiti!

– Ovamo, brzo! – dovikne mu iz mraka nepoznati glas.

– Što... tko si ti? – zaškilji on prema glasu.

– Brzo, tu nije sigurno! Uskoro će opet bacati otpad. Moglo bi vas zatrpati ako se ne pomaknete!

Kao u prilog strančevu upozorenju visoko iznad nešto počne opako cviljeti. Tamna ga silueta brzo dohvati pod pazuha i povuče, uz njegovo bolno protestiranje. Nije znao kamo ni tko ga vodi, ali postade mu je svejedno, samo da je dalje od onih tipova gladnih njegove dragocjene imovine… koja je sad bila bezvrijedna, smrvljena u džepu. Zaplače, ne od jake boli u nozi.

– Ovdje je vrlo opasno! Otpad iz visokih tornjeva povremeno zna ubiti neopreznog člana našeg bratstva. Daleko su, gore... kažu naši stari, neki drugi ljudi. Njih nije briga za nas! – glas stranca pod kukuljicom postane za nijansu tiši, tužniji. Podsjeti ga na njegovu vlastitu muku i gorčinu. Znači nisam sam, ima nas još… svugdje.

Pomagač pogleda prema oblak-tornju visoko iznad njih i on tad na svjetlu zapazi da mu zapravo pomaže mlada djevojka.

– A što ti onda tu radiš kad je tako opasno, djevojko? – Sad zaintrigiran, zagleda se u nju.

– Ja? Ja tražim svoju dušu... Vjerovanje bratstva je da s neba ne dolazi samo smeće. S neba dolaze i naše duše. To je naša religija. – Djevojka ga podrobnije osmotri kad su došli na svjetliji dio platoa i nastavi:

– Vi... niste iz našeg bratstva? Ovakvu odjeću nisam ni na kome vidjela, osim ponekad u smeću. Tamo zna ponekad biti slične odjeće. Tko ste vi... odakle ste? Tražite li i vi svoju dušu?

Na spomen duše on iznenađeno posegne rukom u džep, kao da će zaštititi već slomljenu napravicu. Odakle ova djevojka može znati za kocku duše? Ne izgleda mu toliko obrazovana da bi uopće mogla znati za to čudo tehnologije. Ovdje u dnu grada životare neka poludivlja ljudska stvorenja, a opet – znaju za zadnji krik tehnologije. Slatku kocku duše.

Stisne prazninu džepa, dok mu kroz prste procuri prašina uništene kocke. Zaključi da djevojka mora govoriti o duši kroz vjeru, a ne o elektronskoj spravi na koju je on pomislio. Opusti se i nasmiješi s namjerom da kaže nešto vrlo pogrdno o duši i samome sebi, ali u tom trenutku svjetlost dalekoga grada visoko nad njima osvijetli djevojčine oči.

Bio je dovoljan taj jedan trenutak, kao što to najčešće u životu i biva. Spoznao je njezinu ljepotu ispod prašine na licu, i… nešto najljepše što je u životu vidio – njezine plave oči! Bože… u cijeloj galaksiji ne postoji ovakva ljepota!

U trenutku je zaboravio na kocku. U istom trenutku spozna osjećaj koji nije do sada iskusio, a koji je uvelike nadmašivao sve čari koje mu je duša mogla priuštiti. Promucao je zbunjen osjećajima, ali siguran u svoju odluku: – Da, i ja tražim dušu. A, mislim da sam je upravo i našao! Ma kuda god me to odvelo, idem...

Pridržavala mu je ruku, pomažući mu da odšepa zajedno s njom. Nije shvaćala što je govorio, ovako smušen i izubijan.

Ali, svejedno, bio joj je nekako neobično drag.

Mario Rosanda-Ros (Pula, 1966.) prve je ilustracije objavio još u zagrebačkom SF magazinu Sirius krajem osamdesetih prošlog stoljeća. Grafički dizajn završio je 1986., radio kao dizajner i grafičar, a danas je grafički urednik u Glasu Istre. Član je Hrvatskog društva karikaturista i Hrvatskog novinarskog društva, te dobitnik europskih priznanja za dizajn novinskih duplerica. Kratke SF priče objavljivao je u Jutarnjem listu i u zbirkama istakonskog natječaja, a upravo mu je u tisku knjiga priča Sfumato.