Stavivši arhitektonski ego po stranu, Ivan Vitić je projektirao objekte koji su prije svega služili svojoj namjeni oblikujući kroz prostor ujedno i društveno tkivo priobalnih gradova
Predmet analize bilo kojeg arhitektonskog opusa nije (i ne smije biti sama) građevina, već intelektualna polazišta vezana uz građevinu u društvenom okruženju: grad, društvo, kulturna povijest, stanovnik, naručitelj i naposljetku, indirektno i sam arhitekt.
Paradigma antropocentričnog vizionarstva
Povijest arhitekture nam se sve do novog vremena zapravo otkriva kao razvoj svijesti i mišljenja o prostoru i u prostoru, svijesti o duhovnom biću prostora stvaranog od nas i za nas, o djelu koje je uvijek poticala najobičnija funkcija življenja. Ne postoji tradicionalna ili moderna arhitektura, postoji samo dobra i loša, živa i mrtva arhitektura.
Svijest i spoznaja arhitekata da građevine ne “žive” izolirano, već da su dio ekonomske, društvene i fizičke okoline, naglo je porasla tijekom 1960-ih godina kad se javila nova “urbana svijest” o tome da je svaka građevina “odgovorna” za odnos s neposrednim ambijentom. Poslijeratni turizam u navedenom periodu bio je značajan čimbenik privređivanja na Jadranskoj obali, no i značajna determinanta oblikovanja prostora, kao i podizanja razine urbanog življenja stanovništva. Turistička je izgradnja naime oblikujući prostor ujedno i prenosila te tumačila njegove vrijednosti, čime je doprinosila i mogućnosti afirmiranja kulture. Nažalost, oblikovanje jadranskog prostora i krajolika nije uvijek nosilo kreativne značajke koje bi sintetizirale zatečene vrijednosti prostora pri čemu se najnegativniji oblik djelovanja prema istom prostoru odrazio u tipu tradicionalne turističke izgradnje koju je obilježavala disproporcioniranost i glomaznost volumena. Navedeni tip izgradnje potvrdio se kao vrsta agresije prema krajoliku umjesto iskaza ideje rasta i ritmizacije, koje jadranski prostor zahtijeva.
Arhitekt Ivan Vitić je u poslijeratnom razdoblju na području hotelske izgradnje ostvario nekoliko iznimno značajnih arhitektonskih ostvarenja i to paviljonskog modela hotela. Na pejsažno osjetljivom položaju, Vitić je uspio postaviti građevine koja su pridonijele osnovnoj fizionomiji tradicionalnog ambijenta, a da pri tome nije pravio ustupke prošlosti. Motelski kompleks u Trogiru je osmislio kao slikovito “naselje” malih građevina, humanih proporcija i funkcija, gotovo urbanistički povezanih u cjelinu, a u skladu sa zatečenom pejsažnom tradicijom. S morfološkog aspekta, Vitićeva hotelska arhitektura je krajnje humanizirana i prilagođena ambijentu, o čemu najbolje svjedoči projekt odmarališta u Baškoj Vodi (1962.) gdje interpretira strukturu dalmatinskog sela, tradicionalnih graditeljskih vrijednosti, u razdoblju kada su se po Jadranskoj obali još gradili masivni kubusi hotela. Oblikovanje i smještaj trogirskih motela omogućavaju doživljaj neposrednog ambijenta prirode ostvaren kroz paviljonsku izgradnju, koja prati konfiguraciju terena i uspostavlja kontakt s prirodom i morem. Intimno mjerilo ljudskih proporcija i funkcija pridonijelo je slikovitom i humanijem osmišljavanju ove hotelske arhitekture, koja se smatra među privlačnijima i ljepšim motelskim kompleksima na Jadranskoj obali.
Arhitektura poslijeratnog razdoblja kojem pripadaju Vitićevi hoteli nažalost još nije postala povijesno pamćenje, svojina cjelovitog duhovnog i kulturološkog obzorja. Vitićeva ostvarenja na području turističke izgradnje paradigmatsko su svjedočanstvo antropocentričnog vizionarstva, s obzirom na glavni smjer i tendencije poslijeratne turističke izgradnje u kojoj su prevladavali disproporcionalni i nesenzibilni volumeni turističkih objekata, agresivno se odnoseći prema krajoliku. Vitićev individualistički odnos prema krajoliku je donio novu, vrijednost prostoru, prenoseći i tumačeći vrijednosti zatečenog prostora i krajolika na krajnje senzibilan način.
Vitić je naglašavao reprezentaciju društvenog i komunalnog života, oblikujući građevine koje su više od zadovoljenja funkcionalne potrebe. U želji da prevaziđe stilističke konvencije, on je, umjesto imitativnih struktura koje su se tada gradile, krenuo u potragu za skrivenim strukturama, koja je za polazište zapravo imala estetsku motivaciju, ali uključuje i ideju utilitarnosti i reprezentacije. Kod Vitića je definiranje stila bila borba da se dâ značenje realnosti koje je utjelovljeno u kulturnoj tradiciji, stvarajući pri tome arhitekturu na čijim su se površinama izražavale reprezentacije ideja i refleksivna realnost koja poštuje vlastite unutarnje zakone. Uloga takve arhitekture nije isključivo bila da mijenja svijet, već da ga i predstavlja, te služi sustavu oblikovanja društva, što izdvaja Vitića od većine tadašnjih suvremenika koji su često “dogmatično” prihvaćali apsolutne vrijednosti moderne arhitekture.
Arhitekti su oduvijek – kako u prošlosti tako i danas – htjeli postati dijelom velike Povijesti Arhitekture, pri čemu su umjesto uvažavanja specifičnog konteksta kao bitnog izvora inspiracije, često ignorirali vizualne odrednice koje oblikuju kontekst unutar kojeg nastaje nova izgradnja. Vitićeva djela svjedoče da je moguće biti dijelom Povijesti Arhitekture, a da pri tom arhitektov “narcistički” ego ne nameće arhitektonska ostvarenja koja isključivo privlače pozornost na sebe, već da uvažava i obogaćuje postojeći, neposredni ambijent tj. kontekst u kojem stvara.
Paradoks “modernog kulturnog dobra”
Kao što moderna arhitektura predstavlja izazov u filozofskom i teoretskom smislu zbog svojeg evolucijskog pristupa samoj ideji umjetničkog djela, tako i njezino tehničko ustrojstvo predstavlja poseban izazov pri obnovi, i to uglavnom zbog kratkotrajnog vijeka građevnog materijala tih građevina.
Pitanje njihove restauracije postavlja dodatan izazov u smislu kako nešto obnoviti dugotrajnim materijalima kada je sama bit tih građevina počivala upravo na njihovoj ne-povijesnosti, tj. njihovoj funkcionalnosti, iskoristivosti. Naime, začetnici modernog pokreta su zagovarali prenamjenu ili rušenje nakon što se građevina “istroši”. Dakle, teoretski i filozofski gledano, obnova i očuvanje moderne arhitekture suprotni su principima njezinih začetnika. Nadalje, pitanje restauracije originalnih modernih materijala otežano je uslijed njihove nedostupnosti jer je riječ o industrijskim proizvodima koji nisu bili namijenjeni kao dugoročni proizvod na tržištu, a i sama građevna industrija se korijenito promijenila tijekom zadnjih pedeset godina.
Prenamjena, koja se sastoji od ponovnog osmišljavanja živućih funkcija i namjene napuštene građevine, jedna je od najparadoksalnijih, najsmionijih i najtežih oblika valorizacije arhitekture. Naime, s jedne strane takvim se činom spašava građevina od stanja napuštenosti i propadanja, no s druge je se strane izlaže svim mogućim modifikacijama integriteta i autentičnosti koje nova funkcija zahtijeva. Uzimajući u obzir “kratak” vijek trajanja modernih materijala i građevnih sustava, nužno je autentične vrijednosti iznalaziti i u duhu djela, a ne samo u fizičkim materijalima od kojih je djelo napravljeno. Zaštita moderne arhitekture je relativno nova tema, no treba je početi promatrati kao doprinos kvaliteti, prepoznatljivosti i različitosti povijesnog ambijenta. Pitanje je onda gdje nalazimo vrijednosti te nove arhitekture? Je li to u idejama povijesti arhitekture ili u njihovu starenju zajedno s cjelokupnom povijesnom arhitekturom? Činjenica je da je moderna arhitektura zapravo povijest ideja i zbog toga je problematika valorizacije i očuvanja te arhitekture još složenija.
Svaki proces prepoznavanja, uvažavanja ili valorizacije, “mijenja” arhitekturu i utječe na njenu definiciju, tj. fizički oblik, ili naše poimanje o njoj. Bilo da je riječ o mentalnom procesu (primjena ideja i koncepata) ili fizičkom (metode obnove, restauracije), oba podjednako preoblikuju našu percepciju arhitekture.
U usporedbi sa zaštitom i obnovom ranije povijesne arhitekture, motiv očuvanja moderne arhitekture ne počiva u nostalgiji, već u značaju principa ove arhitekture. Stoga, postojanje samog objekta ne smije nikad zasjeniti motiv njegova nastanka. Svrha očuvanja i zaštite moderne arhitekture nije i ne smije biti u samom činu obnove/restauracije, već u modusima valorizacije kako bi se osigurali temelji za njenu budućnost.
No, pitanje je kako danas pratiti ideje kao što je “forma slijedi funkciju” kad moderne građevine gube svoju originalnu funkciju ? Kako valorizirati tehnologije koje su nekad bile inovativne i avangardne, ali su trenutno istrošene, tj. iscrpljene? Paradoks “modernog kulturnog dobra” obuhvaća mnoge složene nedoumice po pitanju “promjene i kontinuiteta”. Edukacija javnosti, ali i profesije, osviješteni investitori, kao i stvaranje senzbilnog konteksta, predstavljaju izglednije razloge za podizanje općih standarda kvalitetne zaštite i obnove. Naposljetku, bolje razumijevanje intelektualnog i povijesnog aspekta moderne arhitekture može pridonijeti boljem očuvanju i osviještenosti o potrebi zaštite