Prelokacija Krleže iz povijesne distance u živu neposrednost
Da krenemo od naslovne “zavrzlame”: naime, Miroslavljevo jevanđelje jedan je od najstarijih rukopisa koji svjedoči o ćiriličkoj pismenosti. Međutim, naslovu stripa o Krleži dodan je opis, podnaslov apokrifna verzija, što će čitatelja/icu navesti da posumnja u vjerodostojnost, istinitost njegova sadržaja. Tako je ovim naslovom Krleža postao nepriznati evanđelist, iako je na predstavljanju u Booksi sâm Bora Ćosić istaknuo da u ovom apokrifnom stripu-evanđelju ima manje apokrifnoga o Krleži nego npr. u njegovoj knjizi Poslovi, sumnje i snovi Miroslava Krleže (Zagreb, 1983.), kao i u njegovoj knjizi-odgojnom romanu Doktor Krleža (Beograd, 1988.).
Strip je nastao u sklopu Festivala jednog pisca, u organizaciji Kulturnoga centra Beograda, a ove je godine taj jedan pisac bio upravo Miroslav Krleža, što je sasvim logičan izbor s obzirom i na predstojeću godinu u kojoj obilježavamo 120 godišnjicu Fricova rođenja. Prvi se dio festivala održao u Beogradu, a drugi u Zagrebu, gdje je u suradnji s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža predstavljena izložba Krleža: San o drugoj obali te održan znanstveni skup Krleža danas.
Hrvatsko-srpska koalicija u Booksi Tako se u srijedu, 21. studenoga, u Booksi našla prava mala hrvatsko-srpska koalicija u čijem je sastavu bio i urednički tim Marjan Čakarević i Tomislav Brlek, zatim jedan od crtača stripa – Igor Hofbauer, koji je već radio na sličnom projektu s Edom Popovićem, a kao glavni gosti bili su tu i Bora Ćosić i Predrag Matvejević, iako su, istina, sjedili u dubokim naslonjačima po strani, a ne za glavnim promotorskim stolom.
Bora Ćosić, najbolje opisan kao čovjek kojem bih mogao prići i nastaviti nikad započeti razgovor, jedan je od glavnih krivaca za nastanak ovoga stripa. Prema njegovu su scenariju četiri crtača (Wostok, Igor Hofbauer, Damir Steinfl, Boris Stanić) kreirala Miroslavljevo jevanđelje. Kako je rečeno na predstavljanju, strip je nastao iz želje, ali i potrebe, da se najveći hrvatski pisac 20. st, čija djela stanu u više od 60 tomova, približi mlađoj publici kojoj je danas, nažalost, gotovo i nepoznat. Čijom krivnjom, tema je za neku drugu (ne)priliku.
Prije nego nastavim, važno je nešto reći, a tiče se upravo tih mladih, među koje i sâm spadam, s obzirom da pripadam studentskoj generaciji. Iako nas je možda malo, ipak, i u studentskim redovima postoje zaljubljenici u Krležino djelo i čini mi da upravo za njih ovakav događaj može biti jedinstven. Jer, vidjeti na jednom mjestu Boru Ćosića i Predraga Matvejevića te ih slušati kako se do u detalja prisjećaju nekih svojih susreta s Krležom, upravo to predstavlja oživotvorenje kroz storytelling samog Krleže. Jer mlađim je istraživačima Krleža upravo – lik, lik iz literature, bilo iz Lasića, Čengića, iz Matvejevićevih Razgovora ili pak iz Davnih dana. Ovakva živa svjedočenja zapravo su svojevrsna prelokacija Krleže iz povijesne distance u živu neposrednost odlične atmosfere u Booksi. Rekao bih da je gotovo sličan osjećaj slušati Krležin glas na radiju u njegovu i Belinu stanu na Gvozdu, točnije u njegovoj radnoj sobi.
Tako je Predrag Matvejević prepričao jedan svoj susret iz mladosti s Krležom. Nekim se slučajem tada mladi Matvejević našao u Parizu i tamo se susreo s Krležom. U razgovoru o mladima, omladinom, tada Matvejevićevom generacijom, Krleža je rekao mladom ljevičaru Matvejeviću kako se “nada da im se ideali nikad neće ostvariti” (Hodorlahomor Veliki – orlićevski izgubiti ideale u Parizu).
Krleža kao Flash Gordon i Mandrak Dakle, da se vratimo na strip. Prvotna je ideja bila da se o Krleži napravi nešto kao “knjiga za početnike” ili popularna for dummies literatura. Osobno smatram da Krleža nikako nije for dummies i, unatoč mojim prvotnim sumnjama, strip se pokazao kao najprikladnije rješenje. Zašto sumnjama? Siguran sam da nisam jedini koji se pitao je li uopće moguće i, ako jest, u kojoj mjeri uspješno, staviti jedan književni monumentum kao što je Krleža u formu stripa, koji je nerijetko u javnosti percipiran kao trivijalan žanr? Da citiram Boru Ćosića iz “Uvoda” stripa: “Pripovestima ne treba verovati, osim donekle. Ovo pogotovo važi za strip, koji takođe nešto pripoveda, samo na svoj način, često šašav. Već je u celoj ovoj zamisli nešto ludo, da od znamenitog književnika načinimo nekakvog Flash Gordona ili Mandraka”. Dakle, postojale su sumnje slične ovim mojima i među samim kreatorima stripa. Ali, da probam dati odgovor zašto je moguće staviti Krležu u strip i zašto je baš strip najprikladnija forma, štoviše, zašto je logično rješenje. S obzirom na modernu i avangardnu tradiciju koju Festival jednoga pisca njeguje, nije li prijenos Krleže u strip prava avangarda? Uz to, forma stripa nudi novo čitanje (pa i gledanje) Krleže – lika i djela. Zatim, strip je spoj književnosti i slikarstva, a o obje je te umjetnosti Krleža pisao. Na kraju, u težnji da Krležino djelo dopre do mladih, strip će zasigurno prije postići taj cilj nego današnja školska lektira, u kojoj je Krleža zastupljen u sramotno maloj mjeri. Netko može reći da ta mjera zastupljenosti nije baš sramotna, ali sigurno nije onakva kakvu Krleža zaslužuje.
Iako o samome stripu nije bilo previše govora na predstavljanju (dosta je bilo govora o reakcijama na Festival i njegov dio održan u Beogradu), već se na prvo prelistavanje stripa može uočiti raznolikost i šarenilo stilova, budući da su na njemu radila četiri autora, svaki sa svojim jedinstvenim stilom crtanja (to opet korespondira s Krležinim djelom koje je pokrivalo gotovo sve književne vrste). Neki su autori crtali u nešto tradicionalnijoj maniri, dok su drugi bili nešto drskiji stilom. Tako pojedina poglavlja podsjećaju na pojedina Krležina djela, ali i na neka krležološka: hipersimbolika i poetika gomile u poglavlju Karneval, neurastenija i paranoja u isto tako živčano nacrtanom poglavlju Snovi i Matvejevićevi Razgovori u nešto tradicionalnije crtanom poglavlju Međučin. Također, strip donosi neke scene Krleže u situacijama koje ne bismo nikad očekivali, kao npr. u krevetu sa sestrom Angelikom ili u ulozi osobnoga oneiromanta Josipa Broza.
Tako su Ćosićev scenarij i četiri različita stila crtanja stvorili zanimljivu simbiozu koja svjedoči o Krležinu transžanrovskom potencijalu. Hvalevrijednu kulturnu suradnju Beograda i Zagreba gotovo da i ne treba spominjati.
Na taj se zagrebačko-beogradski motiv nadovezala i jedna anegdota na predstavljanju u Booksi. Naime, s moje je desne strane sjedio Čovjek u crnom kaputu koji je, čim je sjeo, izvadio fotokopiju nekog članka čiji sam naslov uspio pročitati, a glasio je Srpsko-hrvatska koalicija. Ubrzo nakon početka predstavljanja Čovjek u crnom kaputu gotovo je demonstrativno izletio van, pred Booksu, a za njim su otišli i neki od gostiju. Ubrzo se izvana čula vika od koje sam uspio razabrati, “Istjerali smo te k’o na strijeljanje”, nakon čega je jedan od tih gostiju (kojeg sam, zbog njegova izgleda, lako mogao zamisliti kako sjedi na večeri kod Domaćinskog) ušao u Booksu, na trenutak prekinuo predstavljanje i pohvalio se kako je, citiram, istjerao provokatora, što se očito odnosilo na Čovjeka u crnom kaputu. Jedno je navedeno učiniti, a drugo je hvaliti se time.
Tako su se ponovo uznemirili duhovi oko Krleže. I neka su.
Krležino ostripljenje Postoji jedna gotovo magična knjiga, povijest umjetnosti s naslovom Duh oblika, čiji je autor francuski pisac Elie Faure. On govori o duhu umjetnosti, duhu umjetnikovih težnji i inspiracije koji plovi kroz vrijeme i prostor, od početaka umjetnosti pa sve do danas. Taj se duh, primjerice, skriva u naborima halje helenističkoga kipa božice Atene, a zatim, stoljećima kasnije, u istim naborima kasnorenesansnog kipa Djevice Marije. Taj isti duh je našao svoj put i do ove sinteze književnosti i slikarstva, sadržane u stripu Miroslavljevo jevanđelje – apokrifna verzija. I zaista, bio je te večeri prisutan Krležin duh (ili ako je nekima draže, avet) čineći događaj stvarno posebnim, uz nezaboravnoga Ćosića i Matvejevića.
Vraćajući se kući nakon predstavljanja, prolazio sam kraj Leksikografskog zavoda. Gledajući kroz prozore u mrak i tišinu prostorija, pitao sam se spavaju li danas mirno duhovi koji lutaju tim hodnicima. Kako oni gledaju na ovu transformaciju Krleže u strip? I na kraju, što bi sâm Krleža rekao da je danas svjedočio svom ostripljenju? Na ovo je pitanje Bora Ćosić dao odgovor, koji mi se čini najvjerojatnijim: “Čak i da mu se sviđa, Krleža to ne bi priznao”