11.12.2014.

Vladimir Koščević  

Duhanski put

"Gradio sam kuće pogorijelcima. Počeli smo velikim

riječima,

mi sm heroji,

mi smo, drugovi i drugarice, istjerali krvavog okupatora,

mi krećemo u novi život..."

 

"Tehnička baza bila je gori pakao od socijalnih ureda.

Naši vjerni frontovci krali su kline, staklo, crijep, baglame, neki su po triput dizali isti materijal, pa preprodavali. Seljak je naplaćivao reparacije od svoje drage domovine..."

 

"Slušaj ti, filozofe – reče Danilo kroz zube. Ko si ti u stvari? Dosad si na mekoj fotelji polako zarađivao platu i hemoroide, a sad si došao da nam kažeš kako smo radili dok tebe nije bilo! Gdje si ti bio kad je trebalo čuvati patriotizam u dušama ljudi koji su primali samo šest kilograma kukuruza za cijelu porodicu, za čitav mjesec? Gdje si onda bio? Pisao referate o visokoj svijesti naših narodnih masa?... Gdje si bio kad su žene vukle lance i zaoravale prve brazde? Kad je trebalo previti rane nedoklanoj djeci? Kad je iz ničega trebalo stvoriti nešto? Kad se sela nisu mogla drukčije graditi nego sjekirom, a mašine postojale samo u planovima? Gdje si bio kad smo u otkupu otimali i posljednju pregršt žita, a na izborima sve glasalo za nas...?"

(Derviš Sušić: Ja Danilo)

 

 

Govorim o duhanu. Dok mi je tata bija u vojsci, austrougarskoj vojsci, radija san duhan kod kuće. Ja, dijete i stari dida. Jedna godine san oslobodija oca od austrougarske vojeske, jer oni koji su sadili duhan dobivali su dopust ako je njihova familija već sadila duhan. Austrougarskoj vojsci je trebalo duhana... Ja san bija najstariji od djece, sadija san taj duhan i tako san već ka’ dijete počeja sa tim duhanom. To su mi bili prvi počeci, kako bi reka’. Poslije san u duhanskoj stanici kao obični radnik dobija zadatak da se bavim čisto, kako bi reka’, jednom naučnom službom. Sadija san po nekoliko stotina strukova, raznih tipova duhana i gojija san te flance. Bra’ san flance pa niza’ i tako san već tu u duhanskoj stanici dobija nekog znanja. Radija san tamo devetnaest godina.

Što se radi u duhanskoj stanici?

Kontrahira se. Otkad postoji duhan postoji i kontrahiranje. Ako ste vi kandidat za sadnju duhana, doći ćete u duhansku stanicu i reći: molim vas, ja bi želio saditi duhan. Onda te pitaju iz kojeg si sela. Iz toga i toga. Koliko imaš površine? Takve i takve. Je li brdo, pribrdo, pripolje ili polje, koliko ovaca imaš ili koza? Sve to oni pišu jer ako imaš stoku za pođubrit’ površinu, odgojit ćeš bolji duhan. Tako je bilo. Đubriva nije bilo. Ko je u selu zna’ za ta umjetna đubriva? Ko je to zna’? E, ako vam dozvole saditi na osnovu svega što ste rekli, onda ste se obavezali da duhan prodate duhanskoj stanici gdje ste ga kontrahirali. Duhan je bilo zabranjeno saditi u polju jer je poljski duhan vrlo niske kvalitete, treće kategorije, pa čak i neupotrebljiv za fabrikaciju. To je ljuti, grubi crni duhan. Dali su vam u stanici i sjeme i vi ste bili obavezni posaditi sjeme koje ste dobili. Onda ste sjeme posijali, zemlju obradili i na kraju su došli iz duhanske stanice, išli od sela do sela i kod svakog seljaka prebrojili strukove. Tako je to bilo u duhanskim stanicama. 

A što je radio upravitelj?

On je rasporedio po sleima koliko će koje selo dobiti strukova. To je bio kao neki plan. Neko selo, na primjer, dobije recimo dvjesta hiljada strukova, ti se strukovi podijele među individualne proizvođače. Šef stanice je određiva’ osoblje koje će ići na teren. Bija je tamo jedan ili dva činovnika, ne kao sad triest i pet, nego jedan ili dva. Jedan, reka’ bi intendant i jedan računar. Bilo je tu poštenih ljudi, ne bi ni jaje ni krompir primio. A bilo je i takvih koji je držao po sedam radnika za svoju poslugu u kući. Bilo ih je i koji je ima’ radnike na spisku, a sadija je buhač, a novac stavija u svoj džep. Jednom su dva radnika otišla u Južnu Ameriku, a on ih je još dvije godine ima’ na platnom spisku... Nego, da ispričam do kraja. Kad je duhan sazorija, odvojija si ga, procijenija u zelenom stanju, onda je izašla neka uredba, pa si ga procijenija u suhom stanju, zna’ si koliko ima stabljika, odnosno lista gornjeg, srednjeg, prave sredine, donje sredine i donjeg lista i onda kad si kontrahira’ zna’ si otkupnu cijenu. Nije ti se isplatilo ako za kilo duhana nisi moga’ kupiti dva kila pšenice il’ tri kila kukuruza.

Teško se zarađivao taj kruh.

Teško. Još i kukuruz nije bija najbolji. To je bija onaj koji bi se zapalija po skladištima. Uprava monopola bi ga od nekih trgovaca, grosista, prekupila i dala duhanskim stanicama.

Može li čovjek i bez duhana? 

Znate, kad je izbio rat našli su me fašisti. Izubijali su me, tako da sam tričetvrt ure bija u nesvjesti. Kad san doša’ sebi čuja san kako mi žena govori: "Dajte mu prošeka". A prva riječ koju san ja progovorija bila je: "Dajte mi cigaretu". Teško je bez duhana. Pogotovo u ratu. Rat troši sve. Zato su seljaci i u ratu sadili duhan. 

A poslije rata?

Na početku duhansku industriju naši drugovi, osobito političari, nisu razumjeli. Oni su mislili da je to na štetu zdravlja naroda i da bi se trebalo boriti obratno, protiv proizvodnje duhana. Pa kako se nije posvećivalo pažnje preradi duhana, nije se posvećivala pažnja ni proizvodnji pa seljak nije ima’ interesa saditi duhan jer nije bija stimuliran. I proizvodnja je pala na minimum. Tako je to bilo kad san ja 1947. postavljen za direktora Tvornice duhana u Zagrebu. 

 

Prvo san ratova’, a onda me drug komandant Peko Dapčević pozva’ i veli: pročitaj i postupi! Kad ja pročitam, vidim da moram u Zadar uspostaviti kontakt u tvornici duhana. Bija je to težak posao. Otkopavali smo mašine iz ruševina. Krov nad glavom smo morali učiniti. Nije bilo struje, našli smo neke benzinske motore koji su mašine pokrećali, a za svakom mašinom stajala je žena s let-lampom i grijala peglu i s peglom sušila ljepak za papir. Ja san organizira’, rasporedija službe, lovija duhan okolo. Vuka’ san iz magazina još krvave bale. Borbe su se vodile po tim magazinima. Nije bilo lako, al’ san već nakon šest dana doša’ do prvih cigareta.

Je li to svijest pokretala ljude, što li?

Pa najmanje svijest, ja mislim. Više strah. Svaki je tamo u Zadar mora’ biti fašista da moga’ radit’ i živit’. Zadar je bija ka’ stol u sobi. Okolo Jugoslaveni, unutra Talijani. E, sad svi znaju da mi sve znamo. Svi su manje-više znali ko je šta. Bilo je tu zato malo straha od toga. A drugo, bojali su se da ih ne mobilizira vojska, još rat nije bio svršen i tako su ljudi radili u fabrici ka’ ludi. Iz ništa smo stvorili nešto. 75 milijuna pušačkih jedinica. Sve je to Armija trošila. A onda ja dobija rješenje da ostavim Zadar i odem u Skoplje. 

Kako je tamo bilo?

Sve iznova. Skupija san krpe, a nisam ima’ što skupiti od onoga na sebi i to vojničko. Ima’ san jedno civilno odijelo što ga žena kroz rat nije prodala i neke cipele strašno špičaste i žute. I ‘adje u Skoplje. Ja Dalmatinac. Iz Dalmacije se nisam maka’ osim za rata kroz Bosnu i Liku. Ni hrvatski ne govorim dobro, miješam. Osobito san u Zadru miješa’ talijanski. A u Skoplju makedonski jezik i ćirilica. Idem ja u fabriku. Bila je to već neka fabrika. Na čelu te fabrike staja’ je neki direktor, agronom. Ima’ je kancelariju u prvom katu. Bila je još jedna činovnica koja je obračunavala plaće i jedan ekonom. I nitko drugi. U svakom spratu na vrh štenga po jedna kancelarija. U jednoj je sidila ona što je davala plaće, a u drugoj ekonom. Od inventara bija je samo neki stari kancelarijski stol od pliša, na spomen, a sve ladice od miša pojedene. I prva stvar koju san učinija bila je da san ovi stol bacija na dvorište, polija ga benzinom i zapalija. Bija je tamo još jedan što je čuva’ telefon, što ja znam. Odmah sam tražio da mi dadu stručnjake iz Zadra, iz Zagreba. I onda naravno sve nanovo. U početku niti su oni razumjeli meni niti ja njih. A osim toga ni jedne pisaće mašine. I sad oni sve pišu rukom na makedonskom jeziku. Nije bilo druge nego da mi jedan drug čita i prevodi. Sve one referate, isusa boga, što ja znam, brojke su iste, prvo slovo, ono veliko isto, ali sve drugo nije. I tako je počelo, a na kraju kad san odlazija pozovu mene drugovi iz Komiteta na miting. Kad dođem tamo stave me na pozornicu. Ja sâm na pozornici. A oni govoru kako san učinija ovo, ono, ovamo, tamo za Makedoniju, za makedonski narod, za cijelu Jugoslaviju, pitaj gospu. I dadu mi neku kuvertu. Je l’ tu neko odlikovanje, mislim kao pohvala ili što? Zahvalim se i spustim doli. Poslije pogledam u kuvertu i vidi: puf! nagrada 40.000 dinara. Tako san moga’ poplatiti dugove što san učinija kad san iša’ iz Zadra da mi žena i dica imaju od čega živit. I tako dođem u Zagreb. Stanem tu na ugao Klaićeve. Već je bilo pola deset. Gledam tvornicu i mislim ako bude potrebno da te priskočim i preskočit ću te, majku ti božju. I uđem unutra. Tu san i spava’. Sutradan nastavim raditi i tako do 21. maja 1947.

Kako ste radili? 

Radija san kako sam zna’. Reka’ san već da niko nije polaga’ važnosti duhanskoj industriji. Sve dok nije došla u ćorsokak, kako to kažu. Ostala je visit, kako bi reka’. A pošto je postojala neka direkcija za prehrambene artikle, pozove mene tamo načelnik. Kad mu ja ispričam o proizvodnji, preradi, trgovini, koliko se prerađuje, gdje se prodaje, onda on meni govori da se otpremim i da idem na teren radi proizvodnje duhana.

Poznavali ste taj teren?

Da. Poznava’ san ta sela, osobito u srednjoj Dalmaciji jer san i prije rata iša’ u ta sela u procjenu duhana. A i kroz borbu san bija tamo i komesar komande mjesta u Trogiru... Obiša’ san teren, obiša’ seljaka proizvođača preko brda i polja. Kad san ispita’ cijelu situaciju, otiša’ san opet načelniku i reka’: gotovi smo. Nitko neće saditi, nije stimuliran. Bila je onda znate ona mobilizacija radne snage i slanje na radilišta. Dođem ja u Imotski. Nema nikoga. Ne samo u polju nego ni doma, osim ženskih i djece. "Što je, majku ti božju?", upitam se. A eto šta je. Pokupili su ih svih pa ih potjerali kamionima u Split na neka gradilišta, a oni svi pobjegli pa se vratili doma. Opet ih lovili i slali doli, a oni opet bježali natrag. I sad nije više niko doma stanova’ niti je radija u polju. Živjeli su uokolo, ponijeli sobom i hranu od kuće.

Neka socijalistička ilegalnost? 

E. Onda ja reko: "Jeste li vi ljudi ludi?" Bilo je tamo i nekih od mojih. Jeste li vi ludi, reko’, sad niste ni simo ni tamo. Dajte da bar obrađujemo polje kad nećemo na radilišta. Ovako će i polja propasti.

I što je bilo onda?

Bogami, oni mene pozovu u Kotarski komitet na odgovornost.

Zbog izjave?

E. Oni mislili da san ja sad neki betlehem jugoslavenske radničke klase i socijalizma što san to reka’. I ništa, otiša’ ja natrag u Zagreb. Tamo više nije bilo onog načelnika. Već su se oni izrotirali. Otiša’ ja u neki centar za izobrazbu kadrova. Potle san i ja iša’ tamo na neku psihologiju. E taj drugi načelnik, zna’ san ga ja iz borbe, uporan je i galamdžija ka’ ja. I kažem ja njemu da doli neće niko da radi oko duhana ni oko bilo čega. Odbili smo ljude od rada na bilo koji način, odbili ga da obrađuje vlastitu zemlju, duhan ne sadi... Poznava’ san u selu Sitno Gornje nekog Klanara. Bija je znate najbolji proizvođač, najbolji seljak, najsređenija kuća seljačka. Nije proizvodio samo za sebe nego i za tržište. Čak i žito. Otkupili mu tri, pa pet, pa deset ovaca, pa jednog vola, drugog vola, pa jednu kravu, drugu kravu i onda je čovik doša’ i reka’: nema se smisla mučit’ i otiša’ radit’ u neku šibensku tvornicu. Brat mu i svi napustili tako imanje i svi otišli raditi u fabriku... Isto sam poznava’ ženu kod koje san ja ima’ punkt – kuću za vrijeme rata. Žena ima četiri ovce, a odbornik traži da mu da 6 kila vune. Te ovce takve da ih od žalosti ne možeš gledati kakve su. A žena je imala, mislim, dvoje djece, bez muža. I jednog djevera je imala, mislim da je bija neoženjen, star. Bija je već groblje dok smo mi ka’ partizani bili tamo kod njih. A recimo drugom seljaku taj odbornik odredi 4 kila vune, a seljak ima može biti i dva’est pet ovaca. Ali recimo odbornik otkupljuje bajame pa ih proda u Zagrebu.

Za svoj džep?

Valjda ne za moj! E vidit’ sve šta su seljaci govorili, sve ja napiso. Sedamdeset i nekoliko stranica. Jednu kopiju dam ministru Cetiniću, jednu Sindikatu Hrvatske, drugu CK Hrvatske, pa Predsjedništvu vlade Hrvatske, onda u CK KPJ, Sindikatu Jugoslavije i tako dalje da ljudi upoznaju stanje na terenu. I konačno dobijem sto vagona pšenice za područje sadnje duhana, a posle još i sto vagona kukuruza. I tako je počelo.

A u tvornici kako je bilo? 

Sve planski i distributivno. Niste za ništa brigali, samo za konkretnu proizvodnju. Kasnije kad se fabrikama počelo prepuštati više inicijative znali smo istjerati na strojevima i do 220 milijuna. Bilo je to komplicirano. Jer nismo mogli naručivati rezervne dijelove a kamoli nove mašine. Jedanput uspije, deset puta ne. Najteže je bilo naći vrstu materijala za te dijelove. Nismo imali nikakvih podataka, a to su strašno precizne mašine. Ljudi su se mučili da prave dijelove i drž, drž, pomoću nastojanja i pomoću ljudi s vremenom smo tačno pogodili koje vrste materijala su potrebne za dijelove. 

A kasnije?

Kasnije je nastala hiperprodukcija cigareta i trebalo je prodati. Trebalo je obilaziti prodajnu mrežu, ne samo od direktora do direktora nego od radnog mjesta do radnog mjesta. Trebalo je proći kolima i kroz selo i kroz grad, stati kod trafike i vidit’ kako ide. Neprekidno je trablo kontaktirat’, ne samo s tim direktorima ili komercijalnim nego do posljednjeg nosioca prodaje. To je ovaj prodavač artikla. Jer ako ja samo naredim kao neki general: vi to morate napraviti, i ovako i onako a možete i manevrisati kako vas volja, a ja moram vjerovat’ da je tako. Zato treba stalno imati kontrolu, jedan pritisak na teren. I znate jednom kad sam se vratija sa zajedničke nabavke duhana iz Bugarske i Turske, naša’ san baš u vezi prodaje situaciju koju nisam treba’ naći. I razljutija san se.

Naljutili ste se?

E. I nakon par dana na jednom sastanku ja sam zaključija, zapravo naljutija se i reka’: idem u penziju. Neću više raditi i čekam smjenu. To je bilo 1962. Rodija san se u Trogiru i sad opet živim u Trogiru