Djelo koje je važan doprinos u hrvatskoj znanosti i koje će pomoći zainteresiranoj “publici’’ u upoznavanju duhovnosti paleolita
Raskorak između različitih religijskih uvjerenja, kao i njihovo različito prakticiranje koje danas sve više dobiva dojam neke vrste larpurlartizma, naveli su me da prelistam knjigu Ivora Karavanića, poznatog stručnjaka za paleolit i doznam kakvi su bili prapočeci onoga što danas nazivamo religijom.
U uvodu autor rezimira poimanje religije, odnosno duhovnosti u okvirima suvremene znanosti te ukazuje na probleme s kojima se susreće istraživač kada početke čovjekove duhovnosti intepretira na osnovi materijalnih izvora, kao jedine mu dostupne građe o spomenutoj tematici. Nakon uvodnog dijela knjiga je podijeljena na osam poglavlja uz dodatak literature i kazala. Redosljed poglavlja kronološki prati razvoj duhovnosti tijekom starijeg kamenog doba.
Prvo poglavlje nosi naziv Arheologija i religija (11-19) i u njemu autor najprije daje sažeti prikaz povijesti arheoloških istraživanja paleolita, stavljajući naglasak na najbitnije elemente tog razvoja. Slijedi razmatranje odnosa između religije i znanosti, koji se kreće u relacijama od ekstremne netrpeljivosti do dijaloga i u kojem se mogu uočiti dva načina viđenja čovjekova razvoja, jedan koji se brine za biološki i kulturni razvoj i drugi koji se koncentrira na čovjekovu dušu. Poglavlje završava razmatranjem naglog razvoja kognitivne arheologije, njezinih prednosti i ograničenja (npr. nemogućnosti razlikovanja magije od religije u paleolitu koje su unatoč sličnostima vrlo različite po svojoj prirodi).
Razlozi prelaska na dvonožni hod U drugom poglavlju pod naslovom Od dvonožnosti do prvih alatki (19-26) donesene su nove znanstvene spoznaje o usvajanju bipedalizma, a prema kojima se dvonoštvo može pratiti i prije australopiteka. Kao glavni razlog prelaska na dvonožni hod autor navodi promjenu klime, a time i okoliša. Neosporno je da se čovjek prilagođava okolišu, no upitno je: je li u konkretnom slučaju riječ samo o prilagodbama promjenjenim uvjetima života. O uzrocima prelaska na dvonožni hod zapravo više je hipoteza i nema jedinstvenog i točnog odgovora; postoje manje ili više prihvatljive teorije, od kojih je meni osobito zanimljiva ona koja kaže da je do promjena u načinu hoda možda došlo zahvaljujući činjenici da se dvonožnim hodom, za razliku od četveronožnog, uspijeva sačuvati određena količina energije koja se potom preusmjerava u druge aktivnosti (vjerojatno u prvi plan dolaze egzistencijalne aktivnosti poput seksualnih, nužnih za opstanak vrste).1 Smatram da je hipoteza o bipedalizmu kao odgovoru na klimatske promjene i s njima povezanim promjenama okoliša u konkretnom primjeru nedostatna jer su čovjekovi preci u kojih je evidentno došlo do promjena u građi tijela živjeli u različitim prilikama pa dok su jedni živjeli u okolnostima prorijeđenih šuma (npr. Australopithecus anamensis) i imali razloga za prilagodbu novonastalim uvjetima, drugi su nastavili živjeti u šumama (npr. Ardipithecus ramidus) te nisu imali očitih razloga za anatomske promjene do kojih je unatoč tomu došlo.2
Eksperiment s čimpanzom Kenzi U razmatranju početaka razvoja upotrebe oruđa Karavanić naglašava potrebu za razlikovanjem upotrebe od proizvodnje oruđa. Naime, nije isto je li neki objekt iz prirode korišten samo kao oruđe ili je pak riječ o proizvedenom predmetu koji treba ‘’vršiti’’ tu funkciju jer je razina kognitivnih sposobnosti potrebnih za ove aktivnosti bitno drugačija. U skladu s novim spoznajama, naglašeno je da se počeci izrade oruđa mogu nazrijeti i prije pojave Homo habilisa, odnosno prije 2,5 milijuna godina. Slijedi kratki opis pokušaja suvremenih znanstvenika da rekonstruiraju razinu kognitivnih sposobnosti pračovjeka pri čemu se spominje eksperiment sa čimpanzom Kenzi koja je pokazala manju inteligenciju od čovjekovih predaka. Začudilo me da ovdje nije spomenut važan podatak o orangutanu Chanteku koji je ukazao na to da su njegove sposobnosti bile najsličnije čovjekovim precima jer ne samo da je on uspio izrađivati oruđe na određeni način, već je i pokazao sposobnost simboličnog razmišljanja.3 U ostatku teksta razmatra se pojava prvih kultura u povijesti čovječanstva koje su s obzirom na to da još nema umjetnosti niti sigurnih tragova simbolike zapravo više tehnike negoli kulture.
Treće poglavlje nosi naziv Početci simbolike (26-35), a razdijeljeno je na dva podpoglavlja. U prvom se razmatraju tehnička dostignuća starijega (donjega) paleolita karakteristična za ašelejensku i levaloašku kulturu. Uz prikaz razvoja izrade alatki unutar spomenutih kultura autor paralelno daje i prikaz razvoja čovjekovih predaka od Homo erectusa (prema nekima i Homo eregastera) do arhaičnog Homo sapiensa. Očito je da se kroz razvoj alatki može nazrijeti razvoj kognitivnih sposobnosti naših predaka, a koje pokazuju da je fizički razvoj bio popraćen i snažnim mentalnim promjenama što je u cjelini omogućilo daljnju kulturnu adaptaciju i razvoj. Ovdje se jednostavno ne može ne primijetiti da autor prilikom navođenja najstarijih europskih lokaliteta donjeg paleolita, na kojima su nađeni ostaci najstarijih oruđa, dakle oruđa među kojim još nema šačnika, ne spominje hrvatski lokalitet Šandalju 1 kraj Pule gdje je nađeno jedno od najstarijih oruđa na teritoriju Europe.
U daljnjem tekstu naglašava se da su naši preci u starijem (donjem) paleolitu obrađivali kamenu i drvenu građu, kao i to da su u tom periodu ovladali vatrom. Prema meni dostupnim podacima najstariji pokazatelji upotrebe vatre vezuju se uz Tajland i datiraju u period prije otprilike 700 000 godina (W. A. Haviland, 1999., 75-76). Ovaj je podatak Karavaniću nepoznat ili ga pak on iz nekog razloga ne smatra relevantnim jer ga ne spominje i samo oprezno kazuje da je upotreba vatre vjerojatno znatno starija od 250 000 godina prije sadašnjosti. U nastavku poglavlja autor se ukratko dotiče izrade prvih nastambi u Europi koje se datiraju u razdoblje ašelejenske kulture.4 Na kraju ovog poglavlja Karavanić ističe da se u ovom najstarijem razdoblju paleolita naziru tragovi simboličnog ponašanja vidljivi u ukrašavanju, razvoju govora i određenom umjetničkom oblikovanju, no da s obzirom na njihovu često dvojbenu interpretaciju još uvijek nije sigurno treba li početke simbolike vezivati uz stariji (donji) ili pak uz srednji paleolit.
Neosporna kreativnost neandertalca Slijedi četvrto poglavlje pod nazivom Prvi tragovi religioznosti koje je ujedno i najopširnije poglavlje u cijeloj knjizi (35-74). Karavanić se ovdje bavi neandertalskom populacijom koja nastanjuje euro-azijska prostranstva tijekom srednjeg paleolita i uz koju se veže musterijenska kultura koja je dobila ime po eponimnom lokalitetu Le Moustier u Francuskoj. O njihovom simboličnom i kreativnom ponašanju potvrdu daju brojni nalazi koji pokazuju da je on prvi u ljudskoj prošlosti sigurno pokapao svoje mrtve i da je izrađivao primjerice elaborirane nastambe. Ovdje je najviše pozornosti poklonjeno ukopima unutar kojih se razmatraju nenamjerni i namjerni ukopi, a koji pokazuju da namjeran ukop još uvijek sam po sebi nije pokazatelj religioznosti i da može upućivati na čistu praktičnost (npr. zaštita tijela od zvijeri). Na isti način pokazano je da nepostojanje ukopa nije siguran pokazatelj da čovjekov predak nije razvio određene oblike duhovnosti, već da o istima nije ostavio materijalan trag. Upravo je ovdje autor najbolje predočio probleme s kojima se susreće istraživač daleke prošlosti koji u svom istraživanju raspolaže tek oskudnim materijalnim ostacima.
Proučavanje osteološke građe neandertalske populacije ukazuje na to da su neke zajednice njegovale svoje bolesne članove što se tumači kao mogući pokazatelj osobitog položaja pojedinca u zajednici, što može biti posve točno, ali i ne mora i može ukazivati samo na vrlo različito ponašanje neandertalskih zajednica koje su živjele na velikom prostoru i, kako se čini, bile međusobno slabo povezane. Od posmrtnih rituala koji se vežu uz paleolit autor obrađuje sekundarni ukop, kanibalizam, kult lubanje i kult medvjeda. Najviše pozornosti poklanja kanibalizmu pri čemu se stječe dojam da taj čin jedenja tijela pripadnika svoje vrste uvijek mora opravdati stresom ili iznimnom gladi, što su razlozi koji definitivno mogu biti uzrokom kanibalizma, ali postoje i vrlo prizemni i potvrđeni razlozi za isti čin, poput relativno jednostavnog načina dolaska do obilne i kalorične hrane, a što potvrđuju istraživanja nespecijaliziranih zajednica koje su sve do nedavno prakticirale kanibalizam i kod kojih u podlozi takvog ponašanja nije bilo stresa, gladi ili ritualnih uzroka. Na kraju ovog poglavlja navedeni su različiti pokazatelji (nakit, ptičja pera i moguća glazbala) nedvojbene kreativnosti neandertalaca.
Razdoblje srednjeg paleolita autor završava poglavljem pod nazivom Sudbina neandertalaca i razvoj modernog ponašanja (75-78). Kako sam naslov ovog poglavlja kazuje ovdje se razmatra sudbina neandertalca u susretu s modernim Homo sapiensom, pri čemu su izložena tri različita modela njihove sudbine. Karavanić podržava umjereni model asimilacije prema kojem su neandertalski geni asmilirani, odnosno ugrađeni u gene modernih ljudi, a čemu bi u prilog išla i novija genetska istraživanja. Čini se da je način prijelaz iz srednjeg u mlađi (gornji) paleolit podijelio znanstvenike na dvije glavne struje, na one koji u njemu vide revolucionarnu promjenu u smislu nasilne uspostave dominacije modernih ljudi i na one koji smatraju da je proces transformacije bio znatno sporiji.
Umjetnost paleolita Novo razdoblje predstavljeno je u poglavlju pod nazivom Širenje simbolike i religija gornjeg paleolitika (79-121). Karavanić ukazuje na to da je bitno obilježje mlađega (gornjeg) paleolita veća kreativnost koja se ogleda, osim u sve raznovrsnijoj i složenijoj izradi oruđa i oružja, u naprednijoj gradnji kuća (navodi primjere kuća u Češkoj i Ukrajini izrađenih od kostiju i kljova mamuta) i umjetničkom stvaralaštvu. Umjetnost ovog razdbolja se jednostavno dijeli na pokretnu i nepokretnu, a zanimljivo je da je ona neprenosiva češće prisutna u zapadnoj Europi negoli na ostalom području. U knjizi je podjednaka pozornost dana objema umjetničkim vrstama. U podpoglavlju posvećenom nepokretnoj umjetnosti obrađen je veći broj tema poput povijesti istraživanja iste vrste umjetnosti, njezinih najpoznatijih lokaliteta,5 moguće kronologije, teorije značenja i drugog. Iz razmatranja prenosive umjetnosti jasno je da je ona bila raznolikija i bogatija negoli se to obično misli. Ta različitost dobro dolazi do izražaja u ženskim figuricama koje pokazuju da uz dominantne statične prikaze postoje i figurice koje prikazuju pokret, a, nadodala bih da iste zorno svjedoče da se ideali ljepote razlikuju već u prapovijesnom periodu iako u globalu prevladavaju, kada su ženske figurice u pitanju, kipići ‘’punašnih’’ žena. Spomenuta umjetnost zorno pokazuje da je čovjek u gornjem paleolitu upoznao već i keramiku koju je prvotno koristio za izradu figurica, što znači da ova tehnika u početku nije imala utilitarnu namjenu. To nešto govori i o samim figurama i njihovoj očitoj važnosti. Tumačenje istih je vrlo različito i autor često poseže za analogijama pa tako daje etnološku usporedbu prema kojoj je možda dominacija ženskih prikaza komparativna pojavama u Eskima i nekih skupina na Sibiru gdje se javlja lik Gospodarice životinja koja donosi na ovaj svijet plijen lovca, kao način osiguravanja egzistencije. Nadodala bih da je Gospodarca životinja zapravo široko rasprostranjen fenomen prisutan u većem broju različitih zajednica (npr. Etruščani) koji već i svojom rasprostranjenošću možda može objasniti svoju učestaliju prisutnost u mlađem (gornjem) paleolitu. U skladu sa spomenutim u knjizi je istaknut i problem s kojim se arheolozi i povjesničari zapravo često susreću, a to je subjektivnost interpretacija uvjetovanih suvremenim okruženjem i poimanjem svijeta koju je teško osvijestiti jer smo svi u većoj ili manjoj mjeri produkt svog okruženja.
Autor se na kraju poglavlja dotiče i ukopa iz istog perioda te upozorava na to da je sahranjivanje, unatoč solidnom broju evidentiranih ukopa iz ovog razdoblja, još uvijek rijetka pojava koja ukazuje na visok društveni položaj ili religijsku ulogu ukopane osobe pri čemu upozorava na to da ukop u skladu s duhovnom namjenom ne mora uvijek odražavati realan društveni status, zbog čega treba biti oprezan u izvođenju zaključaka.
Vrijeme u kojem se može detektirati kultno ponašanje Predzadnje poglavlje nosi naziv Razvoj paleolitičke simbolike i duhovnosti (122-125) i u njemu autor ukratko rezimira ranije rečeno kazujući da određeni dokazi za kultno ponašanje postoje već u starijem (donjem) paleolitu, ali da su oni po svojoj naravi dvojbeni zbog čega se u znanosti smatra da je srednji paleolit vrijeme u kojem se sigurno može detektirati duhovnost. Pojava simbolike i tzv. modernog ponašanja ima više tumačenja, a najprihvatljivijim se čini teorija koja kaže da su različite vrste ljudi razvile simboliku i duhovnost na različitim mjestima i vremenima, čime zapravo autor prihvaća teoriju o postupnom razvoju duhovnosti bez naglih prekida i promjena.
Optimističan pogled na daljnja istraživanja Zadnje poglavlje nosi naziv Homo religiosus – otkad i zašto? (126-129); u njemu autor razmatra ključna pitanja postavljena u samom naslovu poglavlja, a gdje ujedno ukazuje na to da su naša tumačenja daleke prošlosti često svedena na pretpostavke i nagađanja, kao i na to da se u objašnjavanju pradavnog ponašanja služimo različitim interdisciplinarnim modelima kako bismo ga bolje razumjeli. Unatoč poteškoćama autor s optimizmom završava svoju knjigu naglašavajući da novi metodološki pristupi u arheologiji omogućavaju ‘’iskorak prema naprijed’’ i daljnji napredak u upoznavanju vjerovanja i obreda iz dalekih razdoblja prošlosti.
Na koncu slijedi Literatura (130-149) koja ukazuje na to da autor prati suvremenu višejezičnu znanstvenu i stručnu produkciju, te korisno Kazalo (150-153).
Knjiga je bogato ilustrirana što doprinosi njezinoj atraktivnosti, no njezina je prava vrijednost u zanimljivoj tematici i jednostavnom izrazu autora koji stvari ne komplicira, već ih iznosi na razumljiv načina. Karavanić se služi interdisciplinarnim pristupom i zalazi često u antropološka i etnološka istraživanja u pokušaju objašnjavanja čovjekova ponašanja kroz prošlost što doprinosti zanimljivosti djela. Moja je zamjerka što u pojedinim primjerima zanemaruje neke važnije spoznaje i što ponekad pod dojmom vlastitih prosudbi zanemaruje i moguća drugačija viđenja određenih pojava, no takvi su slučajevi rijetki, a svi smo mi zapravo ograničeni osobnom subjektivnom perspektivom. Zanemarimo li to, pred sobom imamo djelo koje je važan doprinost u hrvatskoj znanosti i koje će, kao takvo, pomoći studentima, i ostaloj zainteresiranoj ‘’publici’’ u upoznavanju duhovnosti paleolita pri čemu će se ista moći služiti materinjim, hrvatskim jezikom, što je rijetkost kada je ova tematika u pitanju.