Željko Jerman  

Egotrip - Dva AJME tjedna

kolumna

Da vidim, kak će proteknut ta DVA AJME TJEDNA, od tripa do EGOtripa? Sklon dnevničarenju, jako zavidim kolumnistima koji mogu pisati IZ DANA U DAN, i još tome spuštat u istim novinama kajle zatucanim “kolegama”, ko npr. konkurentno, Radovan Stipetić Živku Kustiću, njegovoj jutarnjoj propovijedi i pameti, zbog koje ga je odavno trebalo smjestiti u starački dom, e, da, kada bi za POP/LAVA (svaki čas, ne, jedan rikne) – bio i odjel za psihoporemećene.

PRVI DAN; (samoupravno) kontroliram ujutro tripasti EGOtrip, i pošaljem LSD, prvu, drugu i treću ženu, tramvaje, ptice koje govore, psa i slona, tele (skoro zaboravio), popastog majmuna i, kaj ono još(?)... A – HA, Rončevića, Jakšića, pa fotku taubeka, Stare krovuljke, patkice, Kompu, pahuljice, svoj krevet – drito u redakciju. Tko zna jel stalo sve u onih par soba? Morti je slon ostao vani jer nije mogao ući ni u haustor, ali drugi i drugice valjda jesu; su, su, doznao to moj dobri stari Mobo – upali, u Točku / Zarez, il Dvotočku... kud sam ih ono poslal(?)... ma da, baš sam gospon Željko Tastatura a ne Jerman, ZMOTANA TIPKOVNICA, a ne samostalan (na “slobodu” mislim) umjetnik... poslal sam ih na adresu zarez@zg.htnet.hr.

DRUGI DAN (petak, 18. veljače) nema me u splitskoj Galeriji Ghetto, gdje artista-vrtlarista Pasko Burđelez performansom otvara niz nastupa radnog naziva TOLJEV IZBOR. Ne mogu prisustvovati svom veličanstvenom galerističkom potezu, neću vidjet kako Splićani časte jedinog im simpa purgera – malog Nikicu, ni posjetiti svoju omiljenu gostilnu 3 Volta. Očajan pišem i pišem, do zadnje kapi prisebnog mozga (nejdem ni na Rožatu Vlaste Žanić, ispod nosa u Gliptoteku). Sorry V.

3. DAN (za promjenu sam napisal številku) bio je tipičan za moj POSLJEDNJI PERIOD... AJME, jel to najava smrti(?), ma daj(!), Ja, kao i moje dijete, neki glavati kritičar u (za)kasnim, ili punoSEBEnjak Tadijanović u (pre)kasnim godinama, kao i svaki čovo i čovica – UMIREMO OD ROĐENJA, što će kaznuti da nam je još kao fetusima najavljena Smrt. Dakle nema panike i slijeduje TIPIČAN DAN: naručeno buđenje, črna kofeinka u neblacima nikotina, kupnja namirnica na Dolcu, pretvorba u nudističkog kuvara, po obedi pižolet (prevedeno s bodulskog na hrvatski = spavanje), malo muvanja da dojdem sebi & PRETVARANJE U TASTATURU... pišem o artisti – advokatisti Aldu Miroševiću, jednom od “zagubljenih faca”. SMS-om mu javim: “Na tebi sam”. Odgovori: “Jel me tučeš, il je to Iskorak, ili... “? ... “Tipkam te”.

ČETVRTI DAN (nedjelja, pička mu materina!), SVEISTO, samo ne tipkam nikog za knjigu nego pišem koncepciju, sinopsis i strukturu za film MARTIN GROB, kojim bi konačno Željko Janda i Ja završili (u vidu trilogije) tematiku smrti moje mame, te se riješili njenog duha. Stara mi se najme, udomaćila već i na njegovoj adresi; ušla mu u sve pore desetak kompjutera, na Web stranice koje je napravio ili radi, pjeva stare gradske pjesme dok on pokušava stvarati glazbu, ubacuje mu se kada montira videomaterijale itd., i tako bliže... Ma, dosta!

DAN PETI je ponedjeljak, 21. veljače 0:5 izgubljene utakmice s vremenom, radni dan kog “normalni” radiše i radišice najviše mrze, a meni je u tom AJME DVOTJEDNIKU sasvim svejedno... nemam ništa protiv njega, kao ni protiv gospođe Nedjelje. Tek ovoga tjedna se i sinac Janac priključuje u jutarnju smjenu Jedinoj (profesorici Švertasek), pak imam dodatnu zadaću – prošetati Moku. AJOJ, predivno! To ti je Kompa moj bio čisti PODrealizam; sve naizgled uobičajeno i stvarno, no djeluje nestvarno! Spet na trenutke pre – tvorba! Padaju tone i tone pahuljica, a mokasto pofarbana tamna kujica veselo se valja po bjelini snijega. Osjetih se mlađahno ko da sam u Jankovim letima (uskoro će moja “beba” imati petnaest godina!), u Mokici vidim Floru, moje najposlušnije i najodanije pseto u pesoljubačkoj karijeri! No bolovi u nogama vrate me iz nadREALA u Barcelonu, odnosno realnu stvarnost.

Naveče ponovno se uflešam u back, pišući o starom frendu Zlatku Kutnjaku. Nasmijali se herr Kompann i ja nekim njegovim sjećanjima. Da ih objavimo par mjeseci prije nego budu u knjizi? Kumpjuter se slaže, veli da to može biti samo dobar reklamni potez, a Ja njemu (jer sam za te cake truba) sve vjerujem, pa evo! “Kasnije je fakinario na vjeronauku: “A pop, glupan jedan, imao je šibu kojom nas je kažnjavao” – kaže Zlatko. Ali njega nikada nije dohvatio, uvijek je na vrijeme pobjegao iz crkve, no “pizda popovska” ga tužila mami, pa je od nje dobio batina metlom...( itd., ima toga)”!

DAN BROJ ŠEST! Počela je Liga prvaka!!! Kaj me tak bedasto gledate, gospon Putar? Ta i novo Vam dobro došel prijatel Julije je loptoman! Nisam jedini! Evo, tu Dol mam Faktora na primer, skim, kad smo skupa gledam tekme, SMS dijalozima ih komentiram, ne, kad nismo cuzamen, i sl... a i vama Gor bi isto dobro došlo da se malo opustite od stalnog pisanja i pogledate kašni prenos! Sput, veleštovani Putar, kolko vam je Gorgonaša več prihajalo? Mislim, da ih je več tam neg tu! Ziher se spet sastajete! A, i Dado navrne! Baš mi je drago. I Sus? Super! A jel Špana Knifer nogač? Ne? Kak to? Rekel je da bu!

Bog je rekao SEDMI DAN – odmor! Mogu i Ja!

8. DAN... Kurac, a ne odmoriška! Uz svakodnevne obiteljske obveze, sinoć sam obradio tekst (koja “komparativna književnost”!) o Tanji Dabo... i dobio skoro NERVNI SLOM. Daklem, onaj portir u Jutarnjaku, klem mu sve po spisku(!), totalno mi je masakrirao originalan tekst(!), svaku riječ koja miriše po ćevapima, pljeskavici il kajmaku, tip je mijenjao za Lijepu našu, kratio mi rečenice JEBEM MU BOGA, Božice, Svece i Svetice (zagrebačke i druge), tako da se ponegdje POTPUNO MIJENJA SMISAO napisanog. Da, Ljubičiću, blago tebi; nikada ti nitko od novinskih i editorskih vratara nije drkao po tekstu, jerbo nisi nikaj napisal, a kamoli da si štogod objavio u novinama, pa morao usporedbom izašlog i svog autografa ispisati stranice za knjigu. I biš Čo ča, nemam vremena se dodatno zajebavat s pokojnim “neshvaćenim” piscima!

DEVETI DAN moram datumirati, inače ću biti IZGUBLJEN U VREMENU (i prostoru, naravno)... 25. 2. petak. Od jučer, kako je izašao Zarez, Mob je postao moj glasnogovornik. Nekolicina mrtvih i živih znanaca i nepoznanaca pita: “Zbilja tako malo spava”? ... (valjda čitali trip). “Ma vraga, to je bilo 2 – 3 noći, starudija otada nemre sebi doći. Sad je genug prije polnoćke. Piše – čisti MRAK, te ... “. Isključim lajavca. Onda sam napišem: “Zbilja vjeruj(e)te da ptice govore”?!

DESETDANKA! “Idu dani...” – pjevajte ko cigani! Ne samo meni, već i LIEPOJ NAŠOJ KIFLI! Zidić kuha pravopisnu kašu, da je posluži s hrvatskim proizvodom perecom (u svojoj krčmi Balkan-express), poSLUGOM JEZIKOSLOVACA, HAZU / kuharima i konobarima s nogom i pol u grobu. “Stižu dani”... (PJEVAJTE CIGANI!) koje smo zaslužili kao TOTALNO LUD NAROD! Jedinstveni Ante Tomić (književnik, ne ono Dinamovsko nogosmetalo) jedinstveno (jedini) otvoreno ukazuje Arvatima na tako poznate činjenice, da je naprosto smiješno kako ih ne žele čuti, znati i prihvatiti. Ante KEŠ je bio u francuskoj Legiji stranaca... u nju ulazi najveća OLOŠ skupljena sa svih kifli i ostalih peciva svijeta. OLOŠAR ne mijenja ćud, nego uniformu! Naredničku za generalsku!!! Blesav puk sveudilj podržava tu ŠPORKU KUKAVICU, i čak od te KRIMINALNE BIJEDE stvara heroja! Ikonu! “ADIO EU”... pjevajmo uz sir kucajući se vrhnjem, dok ne padnemo pod stol!!!

JEDANAESTI DAN mi pada u tzv. “NE – DjELjU”, koja se u ovom slučaju pretvorbirala u ZALUDJELJU PRAZNODJELJU. Da “DRŽAVU TREBA JEBAT” znao sam i prije Martekove poruke; da živim u LUDNICI a ne REPUBLICI – također; da luđaci zaslužuju i luđu vlast od ove, jasno je i mojim ptičekima... aber, ali, ampak(!): nisam mogao vjerovati da je ijedan “UM” u stanju sastaviti tako zamršene i nejasne porezne obrasce! Da, da... da popizdiš, pošandrkaš u gubljenju svojih dragocjenih sati, nebi li ispunio silne nebuloze. Umjesto šrajb – portreta risao sam GOVNA ZA POREZNIKE!!!

12. DAN; ponedjeljak, 28. tjerače, na HT-u je prikazan film “Fojbače” veleštovanih prekomorskih susjeda, zbog kog mi se javio nonić Vinko:

“Šporkeri digićki! Da mi je čapat tog scenaristu oli redatelja, ma očerupal bi ih ka zaklane kokoši! Lažovi, trubila, seronje, i nemam već reči... ne dohajaju mi od muke... Čo – gamad romanska, kade su bili poklem se ispovedat?! Od vazda sam ih mrzil, nu zad ovega filma... to ti ne morem opisat...

Kraj 1. dela je neč negledano! Toga nema ni va vesternima. Jedan ušljivi digićki ljigo, sjebe valjda celu satniju Slavena! Lažu fašisti kad zinu, kako se ono veli, a, da – kadar. Veruješ svom nonotu. Ča nisu snimali onput kad su pokupili moje divojke, nonu i mene, spalili nam kuću, odveli nam krave, svinje, i moga dragog bika Tomu, a nas strpali va logor u Italiju!?! Ča nisu prikazali ‘hrabri i jaki’ Talijani, kako sam tamo nokautiral trojicu čuvara, da bi me deset njih jedva svladalo, pokle me vezali i satima mlatili, nu sam spet jednom uspel čepu opalit. Onput sam dobil duplu porciju, tako da sam imel posle rata sto bolesti i su me pokopali malo pred nego si se ti rodil. A leh tebe sam htel videt!”

13. DAN obilježe mi: ulazak u završnicu rada na knjizi; riječi Mirjane Vodopija: “Volim svoj život, vidim, čujem i osjećam... zadovoljna sam. Slobodna sam... Život je tako dobar da ne mogu šutjeti, vrištala bih... čarobno je... imam predivne prijatelje i volim ih, i sebe isto, jupiiii”!; moja zavidnost; kisela repa s suhim rebricama koju sam kuhao uz TIP, tip... tipkovnicu; dva luda popa... Sudija i Jutarnji; prst i nokat Božji (prvi najme njima slika i urezuje si na čelo križ, a drugi, da malo za promjenu deabortira & zaboravi na umjetnu oplodnju, otom potom piša); te kos na prozoru priznanjem da nije moj otac, ali je reinkarniran onaj kosko koji je, dok sam bio dječak, iz naše krletke odlepršao u Egipat. “Špijuniraš me”? – pitao sam ga. “Ma kakvi – odgovorio je KOS KAOS – došao sam gledati, kako će završiti tvoja... upravo tvoja krenula ti, upala tvoja mozga,, hahaha... se bojiš više sijepila ili slijepila ili smrti, slijepila”... ??

Trinaesti dan je ne petak, ne nesretan, izgleda kos al nije kaos, upala kreće iz unutrašnjosti uha ka mozgu, kmiči mi se, mozgu, vrti mi se, ka kosu, boli, pišem, kos se pita, hoću li izdržazi dovršiti knjigu, vrtikos, prevarant, cinkaroš, vrtiptić, odaje starcima moje tajne, odaje, pada mi se, sudar – vrata, gnoji se smrdljivo uho, jebe mi se, ne doktor, neću reć ne ću, pada mi se, zid, zidić, ZIDić... protuhrvatski gnoji mi se, kos uživajući fučka, poje mu se, javlja starcima da neću ne ću izdržati, ZID, dugo još, VRATA, tunel i mozak i bljesak, sve je ok. neću bol, BOL je na Braču, Puko, kako vrti kos glava udara, Zidić boli H, bolnica H, smrdi, smrad, uho, padam... padam, skoro gotovo, kos kosko... NW, nema mora, križ, kraž... fučka, fučka, zviždi... IDEM grem spat.

ČETRNAESTI zadnji dan AJME dvosedmice (jel zadnja riječ protuHRvatski element Igore, direktore četrdesetak potpisnika HR kulturnog kruga: “KMICA”?) i nije tako strašan. Odspavao Ja, vidio da me čera drmnul LSD UMOR, odlučio sve ostaviti kako je bilo napisano, pozdravio ptice na fensteru, pio smireno prve gutljaje kofeina, kad me Jedina Bojana upozori: “Na prozoru je SMRZNUTI MIŠ, jadan, tako mi ga je žao. Zbilja... stradao je radi komadića špeka. Ušao u mišolovku, nije (naravno) mogao izaći van, a niti dočekati jutro da ga spasimo”. “Pa zakaj si metnula tu mišolovku, nego da se riješimo dosadnog miša”? “Ali zaboravili smo na nju – kuka B. – već mjesecima stoji na prozoru”! Ode ona na posao, a ja si mislim; ma tko jebe zaleđenog mišonju! Koliko ljudi svakodnevno stradava, pa nikom NIŠ... plačemo kaj se smrznul MIŠ!

Kamo ono treba poslati tekst? Aha, mozak još nije spržen na CD! Znam!

zarez@zg.htnet.hr.