Marko Lucić  

Dva brata od zanata

Vestern je filmski i književni žanr toliko raslojavan i toliko puta prevrednovan u svojih stotinu i kusur godina postojanja – i više, računamo li petparačke ili jednocentne romane suvremene Granici na Zapadu – da je bilo kakva koncepcija antivesterna teško održiva. Možda pravo služi jedino u najopćenitijem navođenju tendencija unutar žanra, poput one izokretanja slike američkog civilizacijskog optimizma i mitskih boraca za pravdu u turobni imaginarij besmisla i nasilja. S Cormacom McCarthyjem i njegovim romanom Krvavi meridijan ili Večernja rumen na Zapadu (Blood Meridian or the Evening Redness in the West, 1985.; Profil, 2011.), koji je upravo potonju tendenciju doveo do ekstrema, prijeđena je i posljednja granica: žanrovski doseg odmijenjen je sve sigurnijim položajem u novijem američkom književnom kanonu. Tomu je uvelike pridonio poznati čuvar kanona, književni kritičar i profesor s Yalea Harold Bloom. Uzgred, Bloom je priznao da je zbog mora krvi dotad rijetko viđenog u beletristici (a često u poštenim povijesnim knjigama koje pokrivaju ovaj period) Krvavi meridijan pročitao tek iz trećeg pokušaja.

Međutim, nasilje i ostala naličja romantičnih idealizacija američkog 19. stoljeća još uvijek ostavljaju prostor za inovacije u sitnijem tkanju tematskih i stilskih okosnica (anti)vestern romana. Ovo daje naslutiti i višestruko nagrađivani roman Braća Sisters (Sisters Brothers) kanadskog pisca Patricka deWitta. Ipak, ova osvježavajuća crnohumorna satira nije jednako uvjerljiva na višem značenjskom planu, koji zapravo nije trebala ni otvarati.

Nježni ubojica Eli Sisters U Oregonu 1851. godine dvojica profesionalnih ubojica Charlie i Eli Sisters dobivaju nalog od svog poslodavca, okrutnog kriminalnog tajkuna Komodora. Trebaju poći na dug put u San Francisco da bi tamo pronašli i ubili Hermanna Kermita Warma, odrpanog tragača za zlatom s interesom za znanost koji je navodno Komodoru ukrao “nešto”. U odredbi ugovora prema kojoj je Charlie glavni u operaciji i shodno tome dobiva veću plaću, zarana se postavlja asimetrični odnos između dvojice braće koji se nadalje razvija u pripovijedanju Elija Sistersa. Njegov karakter, za razliku od bratovog, nije srođen s nasiljem kojim roman obiluje pa se u toj napetosti krije zlatna žila inovativnosti ovog romana: takvih glavnih likova u vesternu je dosad bilo vrlo malo, ako uopće. Pretežno s crnohumornim učinkom, ali često isprepleteni s toplom nedistanciranošću autorske perspektive, Elijevi se unutarnji monolozi odbijaju o zidove zbilje za koju on nije sazdan. Ovdje i inače u romanu sasvim se odmičući od prodorne realističke potke koja je često ulijevala snagu izokretanjima starih klasika vesterna, deWitt je putem lika Elija ucijepio suvremenu senzibilnu svijest na Divlji zapad. Tako se Eli u ogledalu promatra s mješavinom znatiželje i samosažaljenja; gaji veliku ljubav prema svom jednookom konju Medi koji mu otežava putovanje; nastoji smršaviti odbijajući meso zbog komentara jedne služavke čija ga je bezazlena opaska o njegovoj kilaži pogodila; u glavi vrti filmove prethodnih rasprava i svađa mijenjajući završetke u svoju korist; sanja o mirnom životu trgovca odjećom i masturbira za smirenje u napadima bijesa po savjetu svoje “pametne i tužne” majke. Miran život kojemu se nada otkriva mu se u novostečenoj osvježavajućoj navici pranja zubi.

Elijevi djetinji prkos i pasivna agresija u raspravama s dominantnim bratom, ogrezlim u krvi do razine poslovne indiferentnosti, mame osmijeh na lice. Poseban pečat neprilagođenosti nježnog ubojice daje i njegov radoznao, čak empatičan odnos prema bizarnim likovima na koje nailazi, poput samoprozvanog zubara koji se hvali neuspjesima u baš svakom svom poslovnom pothvatu i bosonogog mislioca koji gladeći svoju kokoš lamentira o zlatnoj groznici i poludjelom San Franciscu.

Bizarni likovi i začudni, kratki i nabijeni dijalozi zauzimaju važno mjesto u romanu, dajući povoda Odboru Nagrade Man Booker da u obrazloženju uvrštavanja Braće Sisters u uži izbor pohvalno usporede njihovu poetiku s onom braće Coen. Ne možemo ostaviti po strani gotovo nužno međuprožimanje filma i književnosti u vesternu. Opus gore spomenutog Cormaca McCarthyja je plastičan primjer upućenosti filma na književnost u tematiziranju devetnaestostoljetnog ili modernog, ne baš neusporedivo manje nasilnog američkog zapada (Svi lijepi konji, Nema zemlje za starce; godinama se šuška o R. Scottovoj adaptaciji Krvavog meridijana). Filmska prava na Braću Sisters otkupila je pak producentska kuća glumca nezaboravnog lica Johna C. Reillyja i tek treba vidjeti što će iz toga proizaći. U svakom slučaju, kako u čitanju i vrednovanju romana, tako i u pravljenju filma bila bi velika greška usmjeriti se samo na galeriju otkačenih likova i prizora jer ona malo znači odsječena od melankolične, tečne i ujednačene naracije koju je prijevod Dragana Koruge lijepo rekreirao. Dok je pripovijedanje tečno i ujednačeno, sam narativ je rascjepkan, kako i priliči satirama ili pikarskim romanima pa je deWitta mogao sasvim prepustiti živim detaljima pojedinih epizoda bez ustanovljavanja nekih globalnih značenjskih uporišta koja bi mu samo smetala.

Prizivanje klasičnog vesterna U rascjepkanom narativu Braće Sisters ipak je moguće prepoznati labave crvene niti, za koje bi u konačnici bilo bolje da su još labavije ili sasvim nepostojeće. Naime, kao i u mnogim drugim pričama o starom Zapadu i njihovim izvedenicama, nasilje i pohlepa u obliku apstraktnijih problema koje valja razriješiti imaju istaknutu ulogu i u ovoj priči. Nalazimo junaka koji se nastoji osloboditi začaranog kruga nasilja, opće mjesto u suvremenoj popularnoj kulturi, s tim da se neuspjeh u toj borbi često vezuje uz loše moralizirajuće poante (Nepomirljivi Clinta Eastwooda to su vješto izbjegli). Još jedno opće mjesto, nasilni otac koji je odgovoran za antisocijalno ponašanje potomaka ovdje zapravo i stvara bratsku ljubav, savezništvo u krvi oca kojeg je Charlie ubio da bi spasio majku. Susrećemo različite vrijednosne pozicije pripovjedača i ostalih likova spram nasilja: od Charliejeve indiferentnosti i latentnog užitka, preko Elijeva neželjenog bjesnila uslijed kojeg je već mrtvom protivniku čizmom zdrobio lubanju, do rastućeg zgražanja koje pokreće neizvjestan proces raskidanja s nasiljem, i to čak i u Charliejevom slučaju. Ovime je deWitt stupio na najskliskiji teren jer je bio primoran ponuditi uvjerljivog aktanta koji će pokrenuti transformaciju logike zbivanja dotad većinom zaključane u ubijanju, preživljavanju i zgrtanju novca. Upravo je u potonjemu potražio dostojan odgovor: Charliejeva pohlepa može biti zadovoljena tajnom alkemijskom formulom koju je otkrio moralno “najčišći” lik i Komodorova meta, Hermann Kermit Warm. Eli, fatalno opterećen svojim rijetkim, ali razornim napadima bijesa, osjeća oslobađajuće udivljenje prema Warmu dok ovaj priča o svojoj formuli (pravom Komodorovom cilju, za što je Eli tek kasnije saznao) i pritom rastreseno čizmom u pepeo drobi pougljenjene lubanje posljednjih ljudi na koje će Eli pucati. Kao da u toj sceni motiv nasilja, dotad privilegiran i strukturirajući, lagano blijedi.

Međutim, ovdje zamjenski djelatni princip ne postaje tek zadovoljenje pohlepe i prateći užitak, nego jedno više etičko i metafizičko vrednovanje slobodnog i snažnog pojedinca koji umije ostvariti svoje ciljeve, a u profanim preokupacijama nalazi samo materijal za svoje snove i njihovu potvrdu. Taj sadržaj nagoviještene, iako još neaktualizirane spoznaje neodoljivo podsjeća na ideologiju klasičnog vesterna koja je čitavo prethodno vrijeme (nasreću) bila miljama udaljena od obzora. U jednom trenutku novopronađene odlučnosti dotad plahi i pasivni Eli pomisli: “Dosta mi je plača odraslih muškaraca”. Njegove prethodno pasivno tužne misli pri susretu s likovima za koje je bio siguran da neće preživjeti surovu divljinu ljudske i prirodne okoline prometnule su se u neku vjeru u svoju i općenito ljudsku sposobnost napredovanja i samostvaranja, vjeru potaknutu susretom s ćaknutim i simpatičnim izumiteljem Warmom. Očito naličje tog misaonog univerzuma nalazimo u Komodorovom govoru u kadi za sebe i Elija koji ga vreba iza zastora: “Velik je čovjek onaj koji može prepoznati prazninu u materijalnom svijetu te u taj prazni prostor udahnuti svoju bit! Velik je čovjek onaj koji može stvoriti dobru sreću na mjestu gdje prije nije bilo ničega, i to pukom snagom volje! Velik je čovjek, dakle, onaj koji može napraviti nešto ni iz čega! A svijet oko vas, okupljena gospodo, vjerujte mi kad vam kažem, baš je to – ništa!” Kao da se kroz Komodorove riječi čuje neki bezazleniji odjek Suca Holdena, demona u ljudskom obličju s proklamiranim i do srži življenim iskrivljenim ničeanstvom iz Krvavog meridijana. Elijeva namjera da ubije Komodora može se iščitati samo kao prihvaćanje ideje konačnog čina pravednog nasilja i znak njegovog moralnog ozdravljenja, što sve pada iz neba pa u rebra s obzirom na način i sadržaj prethodno pripovijedanog.

Sumnjive transformacije DeWitt je ovdje, nažalost, kompromitirao sve dobro što je napravio, jer je priču o sumnjivim moralnim i spoznajnim transformacijama likova umiješao u satiru koja nije niti najmanje tražila takvo što, nego je dotad čvrsto, sigurno i natenane otkrivala začudnost tipičnih ljudskih motiva koja se najbolje vidi i osjeća u detaljima. I dok bi žuđeni objekt, alkemijska formula, u tu satiru mogao pristajati kao saliven po naravi svoje blesavosti, promjene koje on pokreće zalaze u registar naporno ozbiljnoga s nemoćnom otklonjenošću od osnovne humoristične potke romana, koja je dobra i vrijedna. Zlokobna atmosfera i tamni tonovi pripovjedačeva raspoloženja nisu toj potki ni najmanje smetali, dapače - čak su umjesto kontrapunkta činili nerazlučivu komponentu satire, jer njezin učinak ovdje nije rableovsko razgaljujuće veselje, nego erazmovska razotkrivajuća, nasmiješena i pomirena tugaljivost koja na istu, trijeznu mjeru svodi ludost svakodnevnog i ludost “uzvišenog”. Uostalom, nije zaludu jedna od zajedničkih karakteristika satira, pikarskih romana i sličnih vrsta ta da se njihovi glavni junaci ne mijenjaju. Mijenja se samo okolina oko njih, i to u smjeru sve većeg apsurda koji zahvaća sve veće dijelove prihvaćenih istina i uobičajenih ideja. Sugerirano smirenje Elijevog i Charliejevog grešnog i groznog životnog puta u nekoj dozlaboga razblaženoj slici američkog sna nikako ne odgovara tom opisu. Da je to smirenje samo oponašano izvanjskim obilježjima, uz očuvanje Elijevih i Charliejevih temeljnih obrazaca bivanja u svijetu, krug satire lijepo bi se zatvorio. Ozbiljenje metafore u pojmu galgenhumor (humor vješala), bliskoznačnici crnog humora, također bi pružilo lijepu priliku njegovoj logici, k tome još i blisku običajima podneblja i razdoblja. Ovako, motivirajuće poruke izvezene na jastučićima u sobi lake djevojke čijoj se ljubavi Eli nadao prelaze iz domene komičnih prizora u ključ interpretacije, tajnu formulu s negativnim učinkom na inače dobar roman.