Dva nova početka

Kroz svoju sad već desetogodišnju karijeru pod imenom i krinkom Cat Power, Chan Marshall je stekla čvrsti mitski status autorice koja nezavisne postulate iskrene krhkosti, ali i povučene sramežljivosti utjelovljuje toliko potpuno da u usporedbi s njom čak i takvi bardovi i princeze introspekcije kao što su Will Oldham, Rosie Thomas, Vic Chesnutt ili Hope Sandoval odaju dojam raskalašene bande pijanih cirkusanata. Poklonici spremni na probijanje kroz nekoliko slojeva gusto postavljene koprene na njenim su pločama uspijevali pronaći magnete i uporišta, ali se i prečesto znalo činiti kako joj ustrajanje na glazbenoj hermetičnosti i tekstualnom istjerivanju svih unutarnjih demona uvelike smanjuje potencijale ljepote i komunikativnosti skrivene duboko u njenim pjesmama. The Covers Record, doduše, obradama klasika Nine Simone, The Rolling Stonesa, The Velvet Underground ili Moby Grape jest pokazao kako Chan ne živi isključivo u svome unutarnjem svijetu, ali You Are Free ili Speaking For Trees svojom su hladnoćom i distanciranošću vrlo brzo priču vratili u dobro poznate vode.

Zbog svega toga, vjerujem da od Cat Power nitko, pa ni obožavatelji koji si utvaraju da je najbolje poznaju, nije očekivao album kakav je The Greatest, koji, da razjasnimo odmah, svoj naslov itekako zaslužuje nositi, iako je sasvim izvjesno kako autorica takvo što nije uopće imala na umu. Da će jednog dana isporučiti nepatvoreno remek-djelo Cat Power jest i previše puta dala natuknuti, ali da će ga ostvariti skoro potpunim preokretom autorskog i izvođačkog postupka baš i ne, iako su vijesti kako za suradnike ovaj put nije potražila nikoga od očekivane underground klike koja ju je do sada pratila (Warren Ellis, Steve Shelley, Matt Sweeney…), nego prekaljene i svim mastima premazane veličine memfiškog soula kao što su braća Hodges, mogle probuditi određene nade. Veterani Mabon Teenie Hodges i Leroy Flick Hodges najpoznatiji su po radu na legendarnim pločama Ala Greena u produkciji Willieja Mitchella, a toplina i ispunjenost zvuka koje su ih tada proslavile ostvarene su jednako dojmljivo i na The Greatest.

Preuzevši sve što joj snimanje u takvim uvjetima može pružiti, Cat Power ipak nije prešla u soul pjevačice, pa ako u pojedinim trenucima album i može podsjetiti na Dusty In Memphis, u drugim je Chanino alter-pop rodoslovlje jasno ocrtano asocijacijama na Big Star ili My Morning Jacket. Najtočnija paralela, međutim, ona je sa sad već klasikom Lambchopa, maestralnim albumom Nixon, jer je baš poput ekipe Kurta Wagnera, Cat Power na ovoj sjajnoj ploči pronašla dodirne točke soula i countryja, na kojima je odsvirala neke od najljepših pjesama koje će biti moguće čuti cijele godine. Od početnog šoka predivne naslovne otvaračice koja već na prvo slušanje zvuči kao neizostavni pripadnik svake poštene kompilacije najljepših ljubavnih klasika sedamdesetih, preko doo wopa promatranog kroz zamagljene naočale Toma Waitsa u Lived In Bars, pa sve do žestoke završne epopeje Love & Communication ostvarene u maniri Davida Paja, Cat Power sigurno demonstrira kako se konačno odvažila na novi početak, takav kakav bi joj osim šire publike definitivno trebao priskrbiti i sigurnost i slobodu koje su nužni preduvjeti za stvaranje novih velikih ploča. The Greatest joj je tek prva.

Jenny Lewis with The Watson Twins, Rabbir Fur Coat, Team Love Records, 2006.

Iako su na njihov konačan prelazak u mainstream ili barem manje opskurno nezavisno okružje tipovali svi ugledniji svjetski glazbeni mediji, Rilo Kiley su prošlu godinu završili tamo gdje su bili i na njenom početku – ni tu ni tamo, prevelikih ambicija i diskografske logistike da bi i dalje bili tek šarmantan indie bend, a i dalje preoriginalni i teško ukalupljivi za lakšu probavu kod šire publike. Samim članovima toga odličnoga guitar-pop benda, čini se, takav razvoj situacije uopće nije teško pao, s obzirom na to da su očekivanja ipak pripadala ljudima sa strane, a izgledno je i da će do svoga prvoga pravog remek-djela, kakvo sigurno imaju u sebi, Rilo Kiley prije doći izvan napornih i potencijalno opasnih sfera velikoga glazbenog biznisa. Još jedan korak bliže tome ostvarenju napravila je pjevačica i glavna autorica benda Jenny Lewis nedavnim objavljivanjem svoga samostalnog debija Rabbit Fur Coat.

Jenny Lewis je 8. siječnja ove godine napunila točno 30 godina, pa je album objavljen tek koji tjedan kasnije najlakše promatrati kao njen rođendanski poklon samoj sebi, utjelovljenje tihog obrta kojem se prepuštala u pauzama rada matičnog benda, ali ujedno i oproštaj s produženom pop-punk mladošću, stepenicu više ka životnoj i autorskoj zrelosti. Skladan pretežno na akustičnoj gitari, Rabbit Fur Coat je album koji iskričavi power-pop segment posljednjeg Rilo Kileyjeva albuma More Adventurous ostavlja za buduće projekte benda, a nastavlja se na na njemu premijerno predstavljene country-soul elemente, u kojima se Jenny pokazala skladateljicom rijetke sposobnosti nijansiranja različitih emotivnih stanja.

Jedanaest originalnih kompozicija koje sačinjavaju ovaj odličan album spajaju u sebi još izvornije zvuke američkoga gospel i bluegrass nasljeđa sa slobodnijim kantautorskim interpretacijama folka i popa nalik onima Laure Nyro, Joni Mitchell ili čak Rickie Lee Jones. Ako je jasno da su kantautorske silnice rezultat iznimnih Jennynih autorskih kapaciteta, pomalo mističnu, gotičku atmosferu albumu osiguravaju bezgrešne gospel harmonije blizanki Watson, koje su svojim nevelikim, ali efektnim sudjelovanjem apsolutno zaslužile credit izvođača, i kojima će Jenny vratiti uslugu na njihovu albumu, najavljenom za ovu godinu.

No, koliko god posebne pjesme poput singla Rise Up With Fists ili poskakujuće The Charging Sky, a posebno prekrasne ispovijesti You Are What You Love zapravo bile, vrhunac albuma ipak čini dvanaesta pjesma na, fantastična i prilično vjerna obrada Handle With Care legendarne supergrupe The Traveling Wilburys. Preuzevši na sebe vodeću ulogu Georgea Harrisona, Jenny je u prijateljsku pomoć pozvala Bena Gibbarda iz Death Cab For Cutie za dužnosti Roya Orbisona, srodnu dušu M. Warda za dijelove Jeffa Lynnea, te svoga najvećeg obožavatelja i čovjeka na čijoj je etiketi album i objavila, Conora Obersta iz Bright Eyesa, kako bi i na konkretan način pokazao da jedini zaslužuje nositi status Boba Dylana naše generacije. Čuti Obersta kako na kraju sezone u kojoj je autorski i statusom potpuno eksplodirao, pjeva stihove “I’ve been uptight and made a mess, I’d clean it up myself I guess, Oh the sweet smell of success” zaista je poseban trenutak, koji nimalo ne smeta autorskom kontinuitetu ovoga krasnog albuma.