Igor Stojaković  

Dva pesa iz Nantesa

Dva psa lajala su pod mojim prozorom već treću noć, lajala su na francuskom:

"Ouah, ouah!"

Bijahu to bretonski radni psi, ali nisu lajali na bretonskom (što samo po sebi govori o problemu malogovorenih, izumirućih jezika). Radni psi, dakle. S obzirom na ekonomsku situaciju u svijetu tih godina ostali su, jadni, bez posla i krenuli u potragu za istim. Tako su se, bit će, našli pod mojim prozorom.

Purgeraj

Stanovala sam tada još u podrumskom stanu u užem centru Zagreba – kom ne smeta miris vlage, za purgeraj ima snage! – tako da mi rečeni psi faktički nisu lajali pod prozorom nego u prozor. Kada bih otvorila, taj isti prozor, dva pesa iz Nantesa gurnula bi njuške u moj podrumski stan i nastavila lajati; ponekad bi gurnuli i cijele glave, a čitav je slučaj izgubio na aktualnosti kad se jedan od nevoljnih pasa suviše nagnuo, zagrcnuo se lajući, što li, pao mi u stan, i to ravno u lonac kipuće vode. (Ne, nisam se spremala kuhati veš niti neko veliko varivo. Jednostavno sam, boraveći u stanu, stekla naviku držati na ringli veliki lonac vode koju bih pustila da zakipi, potom da kipi i dalje, sve dok već kipućoj vodi stvarno ne dokipi. Bio je to moj mali ritual, prečica do domaćeg štiha, predmnijevam.)

Sve to skupa bijaše davno. Poslije, u doba bližih davnina, udala sam se i iz podrumskog stana preselila u novogradnju na Vrbanima. Ovoga puta u prizemni stan. Prizemlje, nedovoljno visoko. Već par mjeseci nakon doseljenja, opet me probudio lavež, ovoga puta na indonežanskom:

"Guk, guk!"

Bila su to, i opet dva, sulavezijska svilena rajska psa specijalizirana za draganje – dlake toliko meke da izaziva ovisnost u poglađivača-ice. Otvorila sam prozor i pokušala to dvoje razbojnika, ta dva pesa s Celebesa, otjerati divljim urlicima tipa:

"Otiđite drugamo, nevoljnici!"

Začudo, otišli su. Odahnula sam. Nakratko.

Uljp! Uljp!

Dobivši djecu, suprug i ja odlučili smo se na kuću, i kupili smo tu kuću, ne preveliku, u jednom zagrebačkom kvartu koji ovdje ne bih željela imenovati. (Nije Pantovčak.) Uznjegovali smo, zajedničkim snagama, skladnu obiteljsku zajednicu. Potpisali ugovore na neodređeno, a djecu upisali u bolje škole, učenje im je, hvala bozima, išlo. (Da, bogovi imaju nešto s tim.)

Godine su prošle, a ja sam, duboko u sebi – kad bih sebe uopće poimala i kad bi to poimanje imalo kakvu-takvu dubinu – znala da me čeka ono isto, ono što se već ponavljalo samo zato da bi mi dalo do znanja da će se ponoviti opet: dva psa, vjesnika proljeća crnog, proljeća decembarskog, proljevčeta dosadnog…

I doista, u decembru bješe kasno, u svojoj sam radnoj sobi proučavala zaostale fakture i toliko sam se udubila u njih da sam smetnula s uma što faktura kao takva uopće jest. Iskočila sam dakle iz tračnica Reality Expressa. Stoga me nije iznenadilo kad me dvojni lavež pod prozorima naše kuće, kad me i opet iznenadio. Samo što je sad pak pasji dvojac zalajao na tečnome idiomu mog rodnog kraja:

"Uljp! uljp!"

Slušala sam taj lavež cijelu noć. Rodni idiom učila sam davno, kao fakultativni predmet u jaslicama (prilikom prvog, neuspjelog pokušaja uvođenja osamnaestogodišnjeg obveznog školovanja i pripadajućeg doškololovavanja) i malo toga mi je ostalo u sjećanju – premda je gotovo izvjesno da smo se prilikom učenja barem jednom očešali o deklinacije animalnih onomatopejizama. Prepoznala sam, dakle, zemljački mi lavež, ali ništa od izlajanog nisam razumjela. Nisam se usuđivala pogledati kroz prozor. I zbog ovog psa iz mog kraja (ili pak iz moje glave lude), i zbog svih drugih pasa što mi pod prozorom lajahu. Jer ako su se psi izjezičavili u toj mjeri prpošno… ako sam cijeli svoj život podredila prijavcima nepoznatih, upravo opskurnih pasa… ako… hoću reći, gdje tome kraj?

Kraj početka "Ako ne kraj", rekla sam svojoj ne baš sjajnoj poznanici Lili Lunare dok smo čekale probu, "onda barem kraj početka. Znaš kako je to išlo: ‘ovo nije kraj, ovo nije početak kraja. Ali, usuđujem se reći, ovo je kraj početka.’ Churchill je to rekao, Winston, u vezi nekih specifičnih zbivanja za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Za tu je izjavu, držim, i dobio onu svoju Nobelovu nagradu!"

Lina Lunare i ja sjedile smo na podestu, čekale početak probe na koju smo, neplanirano a neovisno jedna o drugoj, stigle dobrih dvae’s minuta ranije i na koju, kako se sad već činilo, nitko drugi od naših i nema namjeru doći. Ja sam još uvijek bila u posvemašnjem šoku od onih, gore opisanih straobalija s višejezičnim psima; zato sam se valjda i odlučila da nakon dosta vremena jednom i ja dođem na probu (stvarno me dugo nije bilo).

"Početak kraja?", reče Lina Lunare, "Churchill?"

"Da, Churchill!"

"U redu. Nego reci, je li Churchill to izjavio u više prilika ili samo jednom?"

"Samo jednom. Prije smrti."

"Kako? Prilično sam uvjerena, a i sama si rekla, da je on to izjavio za vrijeme Drugog svjetskog rata, a ja znam da za vrijeme tog istog rata nije niti umro niti poginuo. Doživio je dugovječnost, još jednom se našao na čelu Velike Britanije i napustio ovaj svijet tamo negdje u dubokoj, dubokoj starosti."

"Ni govora. U Drugom svjetskom ratu je poginulo jako puno ljudi, najviše civila. Bilo je pedeset milijuna mrtvih, možda i više. Glupo je i pretpostaviti da Churchill nije bio jedan od njih."

"Bilo je puno stradalih, to stoji, ali više je ljudi preživjelo taj rat nego što ih je u njemu poginulo. Uostalom, Churchill je povijesna ličnost, za njega se točno zna gdje, kada i što!"

"Ništa se ne zna sigurno. A ako ti znaš, onda izvoli reći u kojoj je to prilici Churchill izjavio: ‘Ovo nije kraj, ovo nije početak kraja. Ali, usuđujem se reći, ovo je kraj početka.’"

"Naravno da znam. Rekao je to kada mu je jedna od njegovih cigara pala na nogu i oštetila tetivu, zbog čega je izostao s Teheranske konferencije 1943. godine. Ili kad je, uoči operacije Ugriz anđela, ležao na samrti…"

"Aha! Priznaješ, ipak, da je Churchill umro za vrijeme rata!"

"Priznajem da je bio na samrti za vrijeme rata, ali ne i da je umro. Umro je, kako sam već objasnila, desetljećima poslije. A na samrti je bio svaki drugi dan, samirao je ponekad i po tri puta dnevno, a sve uslijed nezdravog načina života. Po tome se, uostalom, ne razlikuje od većine suvremenika mu. I suvremenica. I budućnika, kao i prošlovremaca!"

Svesvjetski razglas

"Prošlovremaca!?", zaletjela se Lina Lunare u pravi pravcati usklik, kad odjednom uđe biljeter.

Vrata pritom zaškripješe, poput mijauka kakve kvazi-egzotične mačke. Šutke prođe, biljeter, pokraj Line Lunare i mene, kao da se cijela stvar njega ni najmanje ne tiče.

"Ej, stari", obratila sam mu se drsko. "Hoće li biti ta proba ili neće?"

"Jel’ generalna?"

"Da, generalna."

"Neće, generalna neće. Javila je još jutros Elbina."

I ode, biljeter. Lina Lunare i ja ponovno smo ostale same.

"Još jutros javila Elbina…", reče Lina Lunare. "A nama nitko ništa nije javio. Kao da su nas zaboravili."

"Možda su nas namjerno zaboravili. Možda generalnu probu održavaju upravo sada, negdje drugdje."

"Ma ne, pa sjeti se: generalna proba odvija se posvuda simultano. Jedini je problem, baš tako je rekla Elbina prošli put, osigurati svesvjetski razglas koji će ponavljati svakih osam sekundi: ‘Ovo nije vježba! Ovo nije vježba¨!’"

"Svejedno. Ja odustajem."

"I ja. Ovo je…"

"…početak kraja."

"Ne, ovo je…", zaustila sam reći ali me preduhitrio zvuk niotkuda:

"Huargghghghghghghg! Huarghghghghghghg!"