Posljednji ispit na studiju
Izašli smo zajedno iz kabineta.
Ja sam bio sretan, a kolegica je plakala.
Jer dobila je, veli, lošu ocjenu koja joj kvari prosjek,
pa sad neće moći upisati postdiplomski.
I njoj je to bio posljednji ispit na studiju.
A tip ništa nije ni rekao ni pitao.
Samo je zapisao ocjene u indekse i pokazao nam vrata.
Smišljao sam kako da je utješim, što da joj kažem.
Možda da šta će joj ta zaludna hrvatska znanost,
kad u životu ima i puno normalnijih stvari.
I da bi je i tako za pet-šest godina šutnuli nogom.
Ili da bi, u suprotnom, na kraju postala ista kao i onaj (...) od maloprije.
I da se sudjelovati u tom cirkusu ne isplati uopće.
No, govorio sam ipak nešto drugo.
Da situacija možda i nije tako crna kakvom joj se čini,
I da se stvari, ako su tu negdje na granici, vjerojatno ipak mogu nekako srediti.
I da se te granice, kao i većina drugih, zasigurno mogu malo rastegnuti.
I da uvijek postoji puno načina da čovjek ostvari ono što je naumio.
Pa da prema tome nema razloga uzrujavati se zbog jedne loše ocjene.
No ona je plakala i dalje, sve vrijeme dok smo se spuštali prema središtu grada.
A onda sam još rekao da i toga čovjeka valja razumjeti.
Jer ipak, radi se ličnosti na funkciji, koja jednostavno nema vremena puno se s nama zamajavati.
Kao što i inače nema vremena baviti se poslom za koji je plaćena.
Naposljetku smo se razišli kod tramvajske stanice na Glavnom trgu.
Produžila je prema kolodvoru, a ja sam ostao čekati dvanaesticu...
Ona se kasnije dobro snašla u jednoj drugoj branši i brzo je napredovala u karijeri.
I tako je sve ispalo sasvim dobro.
A ja sam se i na tom primjeru uvjerio kako je nepotrebno brinuti se za sitnice
kao što su vlastita budućnost, struka, karijera, profesionalni i životni uspjeh.
Jer sve to i tako dođe samo od sebe kao rezultat stjecaja raznih okolnosti i slučajnosti.
I uvijek se stvari slože onako kako je to za nas najbolje.
Ili otprilike tako nekako.
Jedno je hrvatska znanost ostala zakinuta za njezin doprinos.
No, tko još mari za sporedne stvari.
(1993.-2013.)
Ćirilica
Ona je to tako napravila zbog svoje Milice.
Ustvrdila je srdito moja mama kada nje više nije bilo u blizini.
Ovo joj sigurno nikada nije rekla u lice.
Da jest, ponovno bi se zakvačile, možda još žešće nego onomad,
kad su dijelili svoju djedovinu.
Ja sam u to doba isto mislio da je ona to tako napravila zbog Milice.
No nije mi bilo jasno zašto bi ta ćirilica,
kojom je na nadgrobnom spomeniku ispisano porodično prezime i tri imena,
predstavljala nekakav problem.
Bio mi je to samo još jedan dokaz
kako ti ćaknuti Vukašinovići pretjeruju u svemu,
pa i u tom svom bezveznom hrvatovanju.
Osim, naravno, te njihove sestre, odnosno tetke,
koja se udala za Srbina.
Bio sam tada zapravo zgrožen što moja mama,
suočena s njihovom tragedijom, ispisanom na kamenu,
primjećuje samo ćirilicu.
A ne recimo okolnost da taj Branko
(Бранко, rođen, kako piše, 1930., a umro 1942.)
zbog jednog rata, počiva negdje drugdje.
Niti puno haje za slutnju da zbog onog sljedećeg,
njezina tetka neće biti pokopana ondje gdje je željela,
u rodnim Andrijevcima, uz svoga sina-jedinca.
Ili recimo za podatak da je umrla, kako će se kasnije ispostaviti,
točno 55 godina nakon njega.
Međutim, danas kontam na sličan način kao i moja mama.
Ne o ćirilici, nego o tim našim južnoslavenskim tragedijama
koje se, gledano iz perspektive 21. stoljeća, ne doimaju tako strašnim,
kakvima su se doimale nekada.
Posebno ako si uvjeren da ipak ima neke Božje ili ako baš hoćete kozmičke pravde,
koja sve ovo “poravnava”.
A k tomu, usput budi rečeno, smatram
i kako je besmisleno od tih tragedija stvarati nekakve “velike priče”,
pa čak i u slučaju kad iz takve rabote možeš izvlačiti masne honorare.
I sad mi se nekako čini (premda si možda umišljam),
da je moja Baka Lela to tako napravila iz jednog drugog razloga.
Iz istog onog razloga zbog kojega bi moj Dida Tetak,
da ju je nadživio (premda bi bilo krajnje nevjerojatno da rakijaš toga formata
i strastveni pušač kojega je još u vrijeme naših najranijih druženja gušila astma,
uspije nadživjeti jednu takvu ženu),
dao da se ta ista imena i obiteljsko prezime
u kameni spomenik na groblju u Inđiji
urežu latiničnim pismom.
Što bi o tome mislila Milica, isto nećakinja samo s njegove strane, ne znam.
A nije ni važno znati bi li se ona (iza njegovih leđa) srdila,
govoreći kako je on to tako napravio zbog svoje Dubravke.
Možda je važnije zapitati se:
Kako bi nam danas bilo da su svi ljudi u onoj zemlji ili barem većina njih,
taj razlog, koji spomenusmo, smatrali dovoljno dobrim.