Četiri dana
Sunce kroz prozorsko staklo bolnice bilo je nemilosrdno. Žmirila sam na desno oko. Povukla sam zelene zavjese, u sobi je nastao mrak. Bila sam zadovoljna, u mraku jasnije vidim i imam više vremena. Sunce me oslijepi i razmišljam samo kako ću ga maknuti sa sebe. Čekala sam vizitu, opet su kasnili. Liječnik je stigao s plavim nalazima u ruci i bacio oprezni pogled.
– Stigli su nalazi. Nažalost, stanje je lošije nego prošli put.
– Što to znači?
– Bliži se kraj. Imate još malo vremena.
– Koliko je to?
– Četiri dana.
Prvi dan
Ljudi u autobusu imaju spuštene usne put dolje, bulje u prazno ili kroz prozor. Stariji ljudi imaju besplatan prijevoz, gledam zgužvana lica s vrećicama svježe salate s pazara. Ne izgledaju preplašeno, a trebali bi biti. Brzo će umrijeti. Ne razmišljaju tako; deset ili dvadeset godina je dovoljno vremena, nema potrebe misliti na smrt. Puno je to vožnji autobusom i zelene salate koja odlično ide uz pečenu kokoš.
Često se vozim autobusom. Život se ocrtava u galami baba koje viču na djevojke. One sjede i uvijek gledaju kroz prozor jer ih ove živciraju, pušu im za vrat i stoje nad glavom.
Danas sam krenula na pazar u potrazi za životom. Kupit ću mrkvu, korabicu i dvije banane. Banane su na akciji oko podne. Baba pored mene igra ulogu života.
– Vidi je, ne bi se ta digla! – kreštava je bila baba u devetci.
Vozač je samo mirno podignuo desnu obrvu ne osvrćući se previše na babinu primjedbu. Ni prva ni zadnja baba što prigovara u autobusu. No, baba se nije dala smesti.
− Oš se ti dić ženi s ditetom? Kako te nije sram, prasice balava? Di su ti mater i ćaća bili kad te tribalo odgajat? Nu je, kako se zavalila priko sidala i ne mrda. A gospe blažena, šta je ovo došlo!
Djevojka se nije ni pomakla. Kao gleda kroz prozor. Ne čuje babu.
− Ostavite curu na miru, na mladima svit ostaje! – javio se gospodin s dvije vrećice blitve.
− Ma dobro da se neće da digne meni, al kako je nije sramota ne dić guzicu ženi?! Jel ona nosi dite u naramku?! Srami se, ima da se sramiš i crveniš!
Moja baba nije bila glasna. Tiho je uvijek ulazila u kuću nakon jutarnjeg obilaska stare kuće gdje se brinula o stoki. Kuća je ujutro bila topla i mirisala na kruh ispod peke kojeg bi prislonila na pećicu. Pekao se u zoru. Dok bih ja ustala, već bi se ohladio. Jela bih doručak dok bi baba sporo žvakala kruh od jučer. Da ne propadne. Stari ljudi jedu hranu od jučer. Stara kuća nije bila velika, ali imala je više prostorija u kojima sam se rado igrala i istraživala sve one posude za hranu i piće.
− U moje vrime mladi su poštivali starije, a posebito ženu s dicon. Sve je otišlo kvragu pa nije njoj ni zamirit. Nije ona jadna kriva u koje se vrime rodila i šta je nije ima ko naučit. Bidna dica ne znaju kad im luda mater i ćaća po cile dane rade i gone za lovon. To dolazi doma u pet popodne. Ni doručka ni večere – odjekivalo je busom.
U staroj kući baba bi boravila do deset sati. Ustajala je svako jutro u zoru i odlazila gore šetajući s rukama iza leđa. Tamo ih je nekako nezgrapno držala i značajno koračala naprijed prema živini. Nije imala previše životinja, a ona i njezina sestra su se brinule s osmijehom u lijevom kutu usne. One su im bile sve. Jutro, popodne i večer.
− Ma, šta ću više govorit, nema tu pomoći. Ima im ko reć – završila je monolog i sišla na sljedećoj stanici.
Sišla sam za babom i krenula put štanda s bananama.
Drugi dan
Prije dvadeset godina u ovoj zgradi sam čekala život. Imala sam dvadeset i sedam godina i dvadeset kila više. Nervozna sestra u plavom me vodila istim hodnicima kao i u četvrtak do sobe specijalista. Bili su svijetlozeleni, odlično su odgovarali boji mog lica obojenog u sivo. Strah se ukopao u obraze, a očima sam tražila izlaz iz tog odvratnog mjesta. Samo nekoliko sati poslije bol u sobi broj 10 postala je Kiklop i borila se sa mnom satima bez milosti. Bila sam hrabra. Kad je sve završilo, više nije bila važna sestra u plavom, a strah je umro skupa sa sivom nijansom. Držala sam svijet u šaci. Zapravo, stane cijeli u dvije ruke. Sve stane.
Uzela sam život u naručje i odvela ga preko vrata. Šetali smo gradom u podne, nije mi smetala bol u preponama ni miris brze hrane od koje mi se dizao želudac. Svjetlo je tražilo da hodam, ubrzam hod i onda stanem. Mogla sam stati kad poželim, ograničenja više nisu postojala. Ona su već umrla. Njih sam pokopala prve. Ispred izloga nisam tražila sniženja ni malu crnu haljinicu. Buljila sam kroz njih, a poglede iza pulta sam bacala iza sebe. Uostalom, to radim svaki dan.
Nije bilo razloga da to ne radim i danas. Oči tih žena su prazne i u njih ne vidim više od izvolite. Izvolite mrzim. Užasavam se trenutka kad ona ustane s pulta, krene prema meni i izusti tu riječ. Možda je i vježba pred ogledalom baš kao ja svoje pjesme. Moje su pjesme uzvišene, njezino izvolite u mom svijetu ne postoji.
Napisat ću danas pjesmu o prodavačicama, izlozima i brzoj hrani. Naručit ću kavu s toplim mlijekom, a kroasan s marmeladom ću ostaviti na stolu s novinama. Onaj poslije mene bit će sretan. Gledat ću konobara u oči. Pustit ću ženu s kolicima prvu. Hodat ću iza nekog visokog i neće me nervirati što ne vidim cestu. Poljubit ću muža na ulasku u stan.
Moram se vratiti, vrijeme je posjeta.
Treći dan
Doručak u bolničkom krevetu je bljutav, kruh je od jučer, a maslo s marmeladom jedva stane do pola šnite. Vizita je jutros bila ranije, pročitala sam sedam glupih novina. Prema najnovijim istraživanjima žene žive duže od muškaraca, ali muškarci žive smirenije i kvalitetnije. Opušteniji su i ne provedu pola života brišući pod i ruke o krpu. Možda zato.
Moj muškarac bio je snažan. Ipak ne dovoljno da me skupi s poda kad padnem nakon brisanja. Kad kričim nakon poroda ili pogrešno upisanog pina treći put zaredom. Plačem, žurim ili samo previše govorim.
Onog dana on je previše govorio. Gledala sam zdjelu na stolu. Jabuka je bila gotovo pa mrtva. Sivozelena boja umjesto žarkozelene, pogrbljena peteljka umjesto prpošne pored koje je nekad tako dobro uroniti zubalo. Kruška je zvala na ugriz. Onaj zvonki šta drugome daje na slinu i zavist.
Naš dnevni boravak je bio ogroman. Nisam razumjela što će nekome toliko stvari u jednoj prostoriji. Čemu toliko tih ispraznih ukrasa koji stvaraju tjeskobu? Dobro, možda je to samo meni jer sam godinama već neurotična. Živčana. Svjetiljka na podu je bila prekrasna. Moderni dizajn koji odaje profinjen i uglađen mozak. Onaj koji želi pokazati da ima i u tome svjesno uživa.
Njegov glas sam savršeno ubacila u drugi plan. Odzvanjao je i šetao mi po ušima, ali dozvolila sam mu to. Dozvolila sam da šeta, skita i da ga uopće ne čujem. Sad je bio negdje oko vikenda i dana preko tjedna. Ma što ti vikendi uopće znače? Malo više vremena za eventualno oprati prozore. Vidiš, nisam ih odavno ni dotakla. Nema veze, ne vidi se previše.
Gledala sam ona dva cvijeta na prozoru koja su izdržala ovu sibirsku zimu u Splitu. On je pričao nešto o stanu i mojoj sebičnosti. “Split spada u gradove koji su na svijetu jedini svoje vrste. Ovaj grad ima takvu boju duše da je o njoj opasno i govoriti.”
Sad je bio negdje oko njegove mame i da ona sigurno nije kriva što ja ne znam živjeti normalno. Što je uopće normalno? Završiti fakultet, zaposliti, imati djecu i mazati paštetu na kruh nožem umjesto lizati prstom? Da, vjerojatno je to normalno. Dobro, nema problema. Bit ću normalna i peglat ću redovito. Nisam dobro očistila onaj pregib iznad kauča. Ostalo je tamnije na jednom mjestu. Nekad sam bila življa. Trčala s djetetom u kolicima i znala s njim u ruci ispraviti grešku na zidu. Sama. U jednom trenutku učinilo mi se da mu je glas naglo zadrhtao, uspravio se ponosno i obratio mom kozjem pogledu:
− Izvoli, tu su papiri. Čut ćemo se ovih dana.
Baš su mu glupo zazvučale te rečenice. Pogledala sam prvi papir, drugi i treći. Zaustavila sam pogled na prvom na kojem je jasno tamnim podebljanim slovima pisalo: zahtjev za razvod. Spremila sam papire u policu, zapalila cigaretu i nazvala mamu.
Četvrti dan
– Halo?
– Ej, dušo.
– Možeš li, molim te, sutra doći ujutro? Popodne budem umorna i ne da mi se razgovarati.
– Može, može. Doći ću ja oko deset pa možemo malo prošetati. Bit će sunce.
– Sunce?
– Da, šetnja će ti dobro doći.
– Vidimo se.
– Odmori se.
Poklopila sam slušalicu. Svjetlo je postalo predivlje. Povukla sam zelene zavjese. U sobi je nastao mrak.
21. stoljeće
Sunce je bilo na pola. Sjedila sam na klupi u parku. Luka je trčao oko mene. Djeca su se derala, živcirala neispavane i histerične majke, vukla ih za noge, kose, udove. Vrućina je uradila svoje. Bila sam nervozna, prva kava me još tresla.
Djeca nose ovaj grad u sitnim ručicama. Donose sunce u parkove, a život prodaju natmurenim licima odraslih. Oni još imaju duha, raširene ruke i velike oči. Njihove ruke nije pojelo novo doba, one su mekane, nježne i glatke. Mirišu na najnoviju kremu iz velikog šoping centra.
Njihove mame, očevi i revne bakice nemaju vremena zastati na tren. Pogledi su im umorni i ne gledaju ih nikad ravno u oči. Spuštenih obrva čekaju novi tjedan koji donosi isto. Iscrpljenih umova i praznih novčanika odradit će i ovaj ponedjeljak. Utorak koji trči do petka. Tiho i bez glasa pobune.
Tišina je ubila grad Split. Zavukla se u mozgove ispaćenih pokornika koji misle da moraju živjeti s devetnaest kuna u džepu. Moraju sjediti prekriženih nogu i pričati tiho na mobitel o računu struje. Moraju kupovati na akcijama i disati na kredit s najvećom kamatom na život na svijetu.
U parku je bilo puno žena s djecom i sedam muškaraca. Pored mene je sjeo stariji gospodin, a ispred nas uskoro se stvorila i kovrčava unuka.
– Slobodno?
– Da, da, izvolite.
Mrzim kad sam super fina.
– Često dolazite tu?
Mrzim kurtoaziju.
– Da, moj sin voli ovo mjesto.
Mršava figura stranca koji mi dosađuje. Imao je na sebi dugačak kaput, čizme i veliki šešir. Sigurno mu je vruće.
– Želite jednu? – okrenuo se licem prema meni i izvadio kutiju jeftinih cigareta.
– Ne, hvala. Ne pušim.
Koga briga pušiš li, glupačo.
Pogledao me u oči. Imao je mršavo lice, puno sitnih bora, smeđi ten bez traga mladosti, tanke usne i velike oči. Poviše desnog oka imao je oteklinu. Veliku, ružnu, odvratnu oteklinu koja je zauzela čitavu gornju polovicu lica. Izgledao je čudno, pomalo poput čudovišta.
– Buljite u moje oko?
– Da, oprostite.
– Probudio sam se takav. Vjerojatno prehlada. Jučer sam nešto popravljao pred kućom pa me uhvatio propuh.
– Bit će, da. Proći će.
Sunce je postalo ogromno. Buka u parku bivala je sve glasnija. Pretvorila se u diva. Ima figuru gigantskog čovjeka koji korača žurno prema meni, histerično se ceri i zove me da mu se pridružim. Ne, neću. Želim pobjeći.
Ustala sam se s klupe i uzela Luku za ruku. Put do vrtića je uvijek posao. Luka vrišti, ljuti se i mrzi hodati. Moja leđa imaju stotinu kilograma dok ga nosim, ne mogu izdržati svu tu težinu, ubrzano dišem, šizim, psujem, ali hodam.
Koraci nakon toga su lagani, koračam lakše od svog ovog smeća kojeg nosi dalmatinski vjetar. Noge su same išle put hrane. Masno lisnato tijesto idealno je za početak tjedna, od sutra prelazim na banane. Tražila sam nešto sa sirom, a prodavačica me gledala nestrpljivo, drmajući desnom nogom na mjestu.
– Izvolite?
Koja iritantna riječ.
Digla sam pogled sa stakla s buhtlama i krafnama. Čudno, imala je nešto na oku. Oteklinu baš poput gospodina iz parka. Njena je bila tamnija, veća i zurila je u mene. Bit će i ona nije pazila na vjetar dok je radila u vrtu. Izgleda kao da bi mogla imati vrt.
Poželjela sam kavu i čokoladu. Stala sam pored novina na kiosku i čula ono izvolite. Bio je to opet ženski glas. Obratila sam joj se brzo jer mi je u nosu već bio miris kave. Žena na kiosku izgledala je jezivo. Desno oko bilo je modro i ljubičasto, a kapak veličine oraha. Svrbilo ju je, nervozno je rukom grebala po njoj i gledala me ravno u oči. Stajala sam ravno oči u oči s oteklinom broj tri. Srce mi se uzlupalo. Ruke su se pretvorile u hladni znoj. Uzela sam čokoladu i nestala.
Hodala sam poput duha. Možda haluciniram, slučajnost je sad već sumnjiva. Ako su halucinacije, znači da ludim. Ne, ne. Nije to, ne ludim. Ništa ne čujem u glavi, ništa mi ne šumi. Kažu da prvo počne šuštati u uhu. Možda žena s kioska ima upalu oka ili je muž tuče. Ma sigurno je muž mlati.
Dok šetam po gradu, nikad ne gledam ljude. Dosadni su mi, svi su isti i svi jednako žure. Žure na poslove koje mrze, sastanke na koje ne smiju kasniti ili kuhati ručak kojeg neće stići pojesti. Bojala sam se otekline broj četiri. Jedino sam o njoj mislila, iza kojeg ugla će me sresti. I našla me je. Mladić od nekih dvadesetak godina šetao je oteklinu broj četiri. Majka s djetetom teglila je oteklinu broj pet. Debela baba imala je sljedeći broj.
Panika. Počela sam zastajati pored ljudi kako bi im dobro vidjela onaj dio oka poviše kapka, tako da mi koja slučajno ne promakne. Noge su me izdale. Odskakale su od asfalta, htjele su otići što dalje od ovog mjesta, od ovog grada i jezivih ljudi. Uopće nisu izgledali zabrinuto, žurili su i dalje na svoje sastanke, poslove i ručkove. Sve je u redu. Sve je u najboljem redu.
Odjednom je cijela ulica postala uska. Činilo mi se da se sudaram sa svim tim nakazama, a njihove oči prodorno su tražile moje. Samo da ne ugledam opet. Samo da ne ugledam još koju. Zgužvanih lica, natečenih očiju i zamagljenih pogleda lutali su ulicama grada. Oni su opasnost. Ljudi su opasnost.
Ne razumijem kako uspiju vidjeti cestu od tih oteklina na očima. Nemoguće da im ne smeta. Pogledala sam malo bolje. Svi oni zapinju dok žure, magli im se asfalt pred očima i slijepo gaze naprijed. Oni ne vide ništa. Oni su slijepi.
Obuzeo me veliki strah. Doveo me do vrata ordinacije moje liječnice. Sjela sam zadihano, ispričala joj horor film s upitnikom iznad glave.
– Nisi slušala vijesti sinoć? – upitala me s maskom na licu.
Bit će ima puno gripe.
– Ne, zašto?
– Sve si mogla čuti na vijestima. Riječ je o virusu. Zove se 21. stoljeće, izrazito je zarazan i smrtonosan. Prenosi se kapljično, a u devedeset posto slučajeva završava smrću. Prvi simptom su crvene i natečene oči, kasnije se virus širi na mozak što izaziva sljepoću i u konačnici smrt.
Umjesto hvala izvukla sam malo ogledalce iz crne torbice.