Čušpajz ili metafizika kuhanja
Jutarnje ljetno sunce udarilo je jasan okvir svim oblicima, živim i neživim. Glave šćućurene duboko u ramena naokolo paraju zrak, a pogledi zuje kao muhe. Ja, nosorog, tutnjim naprijed kroz smrznuti dah vlastitih misli, a neka mi nevidljiva sila sjedi na zatiljku i ramena vuče prema gore. Svi kao da se bojimo da će nam dan nešto ukrasti. Sve u svemu – bujica tihih jadikovki i samoća u gomili.
Za uglom vedrija scena. Šarenilo povrća pod zubatim suncem ipak je ljepše od mene. Zakoračujem među štandove, vadim pogled iz kukavne kukuljice i promatram. Svaka hrpa, iako istog sadržaja, rasporedila je svoje plodove drugačije i time dobila na životu. Adute isturiše naprijed, a ove manje uspjele kvalitete ostaviše iza za podvaliti. Tu se već prisjećam svojeg cilja. Hrabro koračam i mačem nabadam od svakog po najbolje dok istovremeno štit držim čvrsto i uspravno, e da bih se obranio od usputnih podvala. Istovremeno maštam o vlastitom vrtu iz kojeg ću sve ubrati besplatno i gdje ću viteštvo zamijeniti požrtvovnošću. Pohod ne traje dugo, ali je intenzivan i razbuđuje kao rakija.
Sad već uzdignute glave koračam natrag s vrećom osvojenog blaga. Ohrabreno sunce je počelo i grijati, a nedjeljno zimsko jutro polagano obuzima scenu. Neki oko mene su se probudili, no većina još uvijek mjesečari.
Pristavljam vodu za kavu i dok je čekam vadim povrće, perem ga, čistim i raspoređujem na stol. Poriluk i mrkva sjaje na zraci svjetla koja otkriva plutajuće galaksije prašine. Raspršujem ih dimom cigarete i promatram. Kakvi lijepi uzorci šarenila! Bezbrižno se kupaju u suncu, zadnjem što će ga ikad vidjeti. Nepobjedivost i neustrašivost. Jedino što ih može povrijediti je da istrunu. Kao i čovjek, kad bi ih se ostavilo same za sebe usukali bi se, usmrdili i splasnuli. Ostala bi samo ljigava i opuštena ljuštura. No ja ću ih spasiti! U njihovom najvećem sjaju, u vrhuncu njihove zrelosti ubacit ću ih u kipući oganj. Prožet će se s ostalom braćom, pustiti miris, sok i hranjivost, dobit će svrhu, iz individualnog postajanja prekoračit će u život, a puštajući svoju bit preobrazit će se u nešto više. Postat će čušpajz! U deliriju rezuckam, upijam mirise i bacam ih na vruće ulje, od luka temeljca nadalje. Ozračje je postalo uzvišeno, ritual je u tijeku. Potežem gutljaj vina, dolijevam ga u lonac, zasipam sve crvenom paprikom, pričekam da ispari alkohol, poklapam i smanjujem vatru. Sjedam za stol, natočim si čašu i kontempliram. Zamišljam grčke orgije. Nije li i u njih simbolika ista kao i u kuhanja? U vrućini trenutka ljudska se tijela prožimaju, vriju, otpuštaju mirise i uzdižu se u više sfere. Predaju svoju bit na raspolaganje, žrtvuju se kao i povrće, a u isto vrijeme im je udahnut intenzivniji život. Paradoks? Ne, smisao življenja.
Vrijeme u loncu dobiva smisao. Ne prolazi, već djeluje.
Lagano omamljen skidam poklopac, ubacujem peršin, sol i papar. Kratko promiješam i kušam. Sve je otpustilo svoje sokove, okus je pun i slast je zajamčena. Sretan zbog uspjele čarolije postavljam stol. Prostor je napet i ispunjen, a ništa još nije ni počelo. Pa neću valjda jesti sam!
Što smo naučili od povrća primijenit ćemo sami na sebe u ritualu sličnom kuhanju i orgijama – zajedničkom hranjenju i pijenju. Omamljeni ispustit ćemo duh, skinuti maske i biti na raspolaganju. Zazveketat će misli i čaše, a vino će govoriti umjesto nas. Umrijet ćemo, a zaživjeti, žrtvovati se, a ispuniti. Jer nakon svega zrak je čišći, a misli su gole. Život kreće ispočetka.
Krotiteljica
Negdje u minulom vremenu i nekad u izgubljenoj zemlji izrasla je planina koja i dan danas para nebo i čije vrhove još uvijek i anđeli zaobilaze. Točno podno raja, tamo gdje Bog ruši proklete svece odolijevalo je njeno čelo svim bjesovima, a olujni vjetrovi i munje isklesale su vrh kojem se nitko živ još nije približio. Odviše demona, vila i nimfi opsjedalo je kukove prokletih stijena tapkajući po raslinju i plešući s vjetrom. Jedina koja joj je poznavala puteve i uspijevaka probiti stjenovite joj udove bijaše kristalna voda, koja se iz nepresušnog izvora iz srca kamena bijesno sručila niz padine i tako već tisućljećima tvorila zastrašujući sklop vodopada i slapova. Divljina i bijes poludjele rijeke mogla se naslutiti jer bi zbog nje planina vječito brujala, a i tlo se lagano treslo kad bi ju malo pažljivije osluhnuli prolazeći uz podnožje. Lišće, cvijeće i ledine treperili su u vječnom strahu.
No, naslutljivost je bila najviše što je pružala – sve dalje od toga bilo je previše za prostu ljudsku dušu.
“Čemu toliko života, otkud takav bijes i kome vodi sva ta nezaustavljivost i ludost?”, upitali bi se.
Na istočnoj strani padina se nakon strmoglavog urušavanja naglo smirivala i znatno prije morske razine rijeka je svoju divljinu krotila i nastavljala lagano kaskajući niz dolinu – dolinu između sumanute planine i oblog brdašca koje se protezalo u visinu otprilike upola manju od surovih vrhova. Naselje od tisuću kuća, odavno napuštenih, krasilo je plodne obronke koje je iz nekog misterioznog razloga uspjelo natjerati božji bijes da se umiri i podari mu mirnoću i plodnost. Napušteni grad, kao da je davao svrhu planini, a ova se bez riječi pokorila. Boje zadovoljnog cvijeća i miris vina optočili su svaki kutak prastarih ulica, a tišina je veselo pjevala provlačeći se kroz pukotine kamenih zidova.
U plićaku drevne vode još uvijek sjedi jedini preostali stanovnik. Široki bokovi ljeskaju joj se na suncu u sutonu koje se na zapadu nadvilo nad same snježne vrhove, spušta se i sve se više crveni od srama pred golotinjom ove vječno mlade djeve nepresušne ljepote. Legla je na leđa i bujna joj kosa pod vodom nježno leluja čineći joj oko glave đavolju aureolu boje sramežljiva sunca. Raširenih nogu igra se sa demonima i satirima koji neprestano doplovljuju u nastrano izrezbarenim, dugačkim čamcima. Kažu da se djevojka zaljubila u prokletu planinu, toliko žarko da joj je ova ljubav odlučila uzvratiti te joj vodenim putem šalje sve svoje čari.
Ljudi se olako čude i osuđuju. Tako su se čudili i prastanovnici napuštena grada, osuđujući djevu za ljubav prema mahnitoj planini. To je kao da se zaljubila u luđaka govorili su. No, oni su davno izumrli, a ona je tu, življa no ikad.