Noga filologa - Dvije slike iz najnovije povijesti fotografije

Promijenio se način na koji fotografiramo. Promijenile su se geste fotografiranja: digitalna se kamera ne drži prislonjena uz oko, već pristojno odmaknuta od glave, jer je sitnu ključanicu tražila zamijenio LCD ekran. Na istom tome LCD ekranu, pošto fotografiramo, odmah i pokazujemo snimljenu fotografiju (za mog šestogodišnjeg sina to je pokazivanje već integralan dio fotografiranja: nakon snimanja on trči do kamere da vidi rezultat, i iznenadi se kad - na analognom fotoaparatu - ne možemo odmah vidjeti snimku).

Pad barijera

Promijenila se količina fotografiranja. Fotograf po imenu Stephen Stone, jedan od pionira umjetničke kolor-fotografije, pripovijeda ovog rujna za PopPhoto.com kako je u sedamdesetima, kad je počinjao, jedna 8x10 kolor snimka koštala (uračunamo li troškove filma, razvijanja i izrade pozitiva) više od 15 dolara, tj. više od 75 kuna. U takvoj situaciji, iz jasnih ekonomskih razloga, i amateri i profesionalci snimali su rijetko, a pozitive izrađivali još rjeđe; usto, snimali su samo po jednu snimku pojedinog motiva. Ili, ekonomski je rizik razlikovao profesionalce od amatera: oni su prvi snimali puno.

Danas ta ekonomska barijera nestaje. Osim inicijalnog troška (ulaganje u kameru i memorijsku karticu), digitalna fotografija košta po snimku zanemarivo malo; isto vrijedi za (digitalno) umnožavanje te fotografije. Jedini ozbiljan izdatak može nastati kad poželimo fotografiju viđenu na ekranu kompjutera i otisnuti na papir - ali i tu, zahvaljujući ekranu kompjutera, imamo mnogo bolju kontrolu nad time što ćemo odabrati za tiskanje.

Promijenio se i alat fotografiranja. Do prije pet-šest godina fotografirali smo fotoaparatima; danas to više nije bezuvjetno pleonazam, jer možemo fotografirati telefonima, kompjuterima, video-kamerama. Dakako, profesionalac, ozbiljan fotograf, ne bi nikad snimao mobitelom. Ali za određene namjene - kvragu, za većinu amaterskih namjena - mobiteli su više nego OK.

Talismani protiv memorijske kartice

Donose li burne promjene kvalitete i kvantitete promjenu same stvari? Da tu nečeg ima, dokazuje simptom: nelagoda pred inflacijom digitalnih kamera i digitalnog fotografiranja. Odasvud nas zapljuskuje more snimatelja i snimaka, i već se pitamo postojimo li uopće ako ne fotografiramo, pretvara li nam se čitav život u turističko razgledavanje? Pritom je to more koje nas zapljuskuje dobrim dijelom more banalnosti, trivijalnosti, nezanimljivosti. Što je to novo što nastaje? “Čitavo se moje djetinjstvo svodi na nekoliko foto-albuma, u kojima su vrhunci - bilo uspjeha, bilo sramote - uhvaćeni u deset-dvadeset snimaka-talismana, danas izblijedjelih, s naklobučenim rubovima. Naša vlastita djeca, pak, odu na jedan školski izlet i vrate se sa stotinu slika na memorijskoj kartici. Hoće li to obogatiti ili zamutiti njihova kasnija sjećanja?” (tako piše Anthony Lane u - opet rujanskome - The New Yorkeru).

U fotografiji - kao i u tekstu, kao i u zvuku, kao i u informacijama - kompjuteri i internet donose nešto dramatično novo. To novo je obilje; mi, koji smo - ako smo rođeni u malo bolje stojećim dijelovima svijeta prije, recimo, 1984 - odrasli u društvu informacijske oskudice, sad naglo učimo kako živjeti u društvu informacijskog obilja. A ostali? Oni su u tom društvu i rođeni.

Slika druga: flickr

Na svome blogu igram jednu malu privatnu igru. Pokušavam sve što napišem ilustrirati digitalnim fotografijama - ali ne vlastitim (koliko god volio fotografiju, mizeran sam fotograf; moj šestogodišnji sin ima bolje oko od mene). Osim toga, trudim se da te ilustracije budu legalne - želim biti siguran da su mi njihovi autori dali prava za “objavljivanje” na blogu. Zahvaljujući istome onome zbog čega postoji i blog - zahvaljujući internetu - ta je privatna igrica beskrajno zabavna. Na raspolaganju mi je, naime, praktički neiscrpan izvor slobodno dostupnih fotografija na praktički svaku zamislivu temu. Taj je izvor mrežni servis za pohranu slika i druženje; u mom slučaju, taj se servis zove flickr, no njemu sličnih na mreži trenutačno postoji još barem desetak.

U kolovozu 2007.?broj slika pohranjenih na flickru bližio se milijardi. Sam je servis pokrenut u veljači 2004; zamislili su ga kao uslužni servis za jednu mrežnu igru. Godinu dana kasnije - u ožujku 2005.?- flickr je već bio dovoljno privlačan da i njega i kanadsku tvrtku koja ga je razvila (Ludicorp) kupi američka korporacija Yahoo!Inc - Googleov glavni rival među internetskim tražilicama i servisima.

Škvadronomija

Flickr je mjesto na koje možete stavljati svoje fotografije; možete to raditi besplatno (kao pretplatnik imate nešto više prostora i više opcija, ali i besplatna je usluga sasvim prihvatljiva); možete sami odlučiti želite li slike pokazivati drugima ili ne. Većina korisnika pristaje na pokazivanje: flickr je mjesto za izlaganje slika. Zbog toga je on i mjesto za druženje; korisnici se, po vlastitom izboru, pridružuju različitim grupama, sklapaju prijateljstva, komentiraju tuđe fotografije, uče i poučavaju.

Kao svima otvorena izložba, flickr je i ogromna, nepregledna gomila slika. Da bismo se u toj gomili snašli, flickr omogućava označavanje, pregledavanje i pretraživanje fotografija. Fotografije nisu označene po nekom strogom sustavu, već načelom koje se u informatici naziva folksonomy. U šaljivoj opreci prema taxonomy, taksonomija, pseudogrecizam folksonomy - možda bismo ga mogli prevesti kao “škvadronomija” - označava spontano stvorenu nakupinu ključnih riječi kojima sami korisnici i potrošači opisuju sadržaje. Stručnjaci, poput bibliotekara, svakako će predmet opisati sustavnije, bolje, preciznije, jednoznačnije - ali njihovi su opisi fiksni, i.?e.\ nedovoljno fleksibilni, a često i nedovoljno samorazumljivi.

Kako djeluje škvadronomija u flickrovoj izvedbi opisuje Jennifer Woodard Maderazo, s Mediashifta (kolovoz 2007): “Flickrov dizajn olakšava otkrivanje novih slika i novih ljudi i čini to zabavnim. Klik na oznaku koju su korisnici postavili uz fotku vodi do daljnjih slučajnih susreta; kliknite na pizza i očekuje vas put oko svijeta kroz više od 70.000 fotografija. Oznake vam pokazuju kako drugi ljudi vide nešto vama poznato: i iznenađuju, i fasciniraju.”

Digitalni arhipelag

I tako, kad (igrajući svoju igru) trebam ilustraciju za zapis na blogu, u flickrovu tražilicu upišem riječ koja - po trenutnom autorskom hiru - najbolje opisuje bit zapisa (riječ je u načelu na engleskom, no katkad i na hrvatskom i srodnim jezicima). Potom pregledavam rezultate. Odaberem ono što mi se sviđa, i adresu te slike dodam kao poveznicu u zapis na blogu (slika ne mora biti fizički pohranjena na prostoru mog bloga). Vrlo često ono što mi se sviđa nađem vrlo brzo; vrlo često, nalazim prizore ljudi, mjesta, stvari, motiva, perspektiva - koje u životu ne bih zamislio, možda ni uočio, makar kraj njih prolazio svaki dan. Pritom, podsjećam vas, biram samo iz dijela flickra - biram samo među fotografijama objavljenima pod tzv.?Creative Commons javnom licencom.

Teoretski, flickr je noćna mora. Nema ničeg dosadnijeg od gomile obiteljskih foto-albuma nepoznatih osoba (osobito ako ta gomila nije stara barem pedeset godina). Flickr, međutim, ne pohranjuje nužno samo obiteljske foto-albume. Sjetite se: više ne moramo slikati samo obiteljske fotografije - sad možemo slikati sve, svaki trenutak svoga života, svaki prizor svoje okoline. I to možemo činiti svi. Zbog toga je flickr, osim foto-albuma, i portfolio, i bilježnica, i tajna kolekcija, i oglasna ploča, i arhiv i još svašta nešto. Flickr je posljedica mijene koju donosi digitalna fotografija - on je križanac digitalne fotografije i interneta - i, mimo svih očekivanja, meni i milijunima drugih redovno otkriva slike koje našim ukusima i potrebama odgovaraju u dlaku jednako kao slike glasovitih umjetničkih fotografa. Ako ne i bolje.

Listanje flickra bolje od ijedne proklamacije, bolje od statističkog izračuna, potvrđuje da u moru banalnosti i trivijalnosti postoje golemi arhipelazi talenta i oštrovidnosti; da se iz inflacije rađa nova vrijednost; i da je tu vrijednost, barem što se fotografije tiče, zapanjujuće lako pronaći.