Moglo bi se reći da iskustvo slušanja Last Dance – poput njegova prethodnika, Jasmine, objavljenog 2010. – prije nalikuje prisluškivanju samodostatne međuigre dvojice glazbenika koji se odavna besprijekorno razumiju, nego preslušavanju koncepcijski opterećenog albuma
Kenny Barron & Dave Holland, The Art of Conversation, Impulse, 2014.; Keith Jarrett & Charlie Haden, Last Dance, ECM, 2014.
U trenutku u kojem je džez (srećom) razbuđen stilskim ukrštavanjima i priljevima novog standardnog repertoara iz kanona pop-glazbe, postoji nešto zanimljivo u odluci da se snimi jedan sasvim reducirani, suzdržani album u duo postavi. Da je riječ o dvostruko znakovitoj odluci potvrđuje ne samo navedeni kontekst, nego i nove artikulacije duo formata u kojem se prepoznala mogućnost za otvorenije eksperimentiranje – vjerojatno najefektnije u slučaju suradnje Brada Mehldaua i Marka Guiliane na albumu Taming the Dragon. Kada je, pak, riječ o pijanističko-basističkom uparivanju, čini se da upravo ono predstavlja format u kojem se tradicionalniji repertoar oslobađa unutar vlastitog jezika. Referentnu točku u tom pogledu u posljednje su vrijeme činili Keith Jarrett i Charlie Haden koji je preminuo u srpnju prošle godine. No, iako njihova posljednja dva albuma spadaju u najprofinjenija recentna ostvarenja baladnoga džeza, pretežito fokusiranje na materijal u kojem Jarrett ponekad zvuči isuviše poznato traži i pokoji odmak. Onkraj takvog lirskog manirizma, ali s iste, tradicionalne strane džeza stoji The Art of Conversation pijanista Kennyja Barrona i basista Davea Hollanda.
Iako sâm naslov albuma kao da signalizira neki drukčiji tip manirizma – stilske vježbe iz glazbenoga dijaloga – u ovom je slučaju riječ o pažljivom izboru raznovrsnoga materijala koji se kreće od standarda do autorskih Barronovih i Hollandovih kompozicija čije su izvedbe zamišljene kao lekcija iz suptilnog zajedničkog muziciranja. To je očito ne samo na razini aranžmanâ ili, primjerice, načina na koji Barron i Holland zajedno uspostavljaju harmonijsku sliku u pojedinim izvedbama, nego i iz prepuštanja vodećih uloga svome sugovorniku kada se izvode nečije autorske kompozicije.
Sve navedeno je očito već u prvoj kompoziciji, delikatnom čitanju Hollandove The Oracle. Iako većini publike Hollandovo ime priziva eksperimentalniji izričaj, ovdje je njegova uloga podređena opreznom oblikovanju zavodljivog ostinato impulsa na kontrabasu. Osnovna fraza u šesterodobnoj mjeri pretvara implicirani latino ritam u ozbiljni, pomalo mračni ritmički impuls koji nepopustljivo drži izvedbu do posljednjeg Barronova akorda. Sve je u suptilnosti Hollandove pratnje: najčešće promjenom tek jedne note ili finim dinamičkim pomacima proizvodi upečatljive promjene u naglašavanju Barronove nadgradnje koja u lijevoj ruci uvijek ostaje u nenametljivom ocrtavanju progresije i ritma, prepuštajući Hollandovom punom zvuku i temeljnoj figuri da dođu do izražaja.
Solistički, od Barronova bi se muziciranja moglo napraviti lekciju iz rafiniranog dopunjavanja progresije koje, lišeno harmonijskih apstrakcija ili ritmičke razmetljivosti, uvijek zvuči melodijski inspirirano. Prijelazi između sola su organski, kao da se blago mijenja odnos slojeva, bez imalo osjećaja mehaničke smjene solističkih blokova, dok je kraj elegantno obilježen kratkom montuno figurom na klaviru i prijelazom u zajedničko tiho improviziranje do potpunog dinamičkog spuštanja.
Odmjerene solističke izmjene Istu koncepciju, samo s izmijenjenim ulogama, moguće je uočiti na snimci Barronove Rain, kojom ovaj duo uvjerljivo pokazuje da je na lirskom terenu sasvim ravnopravan Jarrettu i Hadenu. Izvedba je upečatljiva jer je lijepa baladna tema prepuštena bogatom Hollandovu tonu na kontrabasu, ali i zbog izuzetnih sola u kojima je vještina najpažljivije međusobne pratnje dovedena vrhunca: Barron i Holland sviraju kao jedan solist koji finim kretanjem između različitih registara interpretira harmonijsku osnovu u Barronovoj lijevoj ruci.
Okrenemo li se dijelu repertoara u kojem se razgovor proširuje trećom točkom –upućivanjem na tradiciju džeza – naići ćemo na muziciranje koje podjednako respektira izvorni materijal, stavljajući se u službu promišljene razrade njegovih glazbenih ideja. Uočljivo je to i u Barronovoj The Only One u kojoj se dijalog ne odvija samo između Barrona i Hollanda, nego i između obojice muzičara s vokabularom Theloniousa Monka kojem je ova kompozicija evidentno posvećena, zasnivajući se na elementima koji podsjećaju na njegove standarde Hackensack (tema) ili Epistrophy (suptilni citati). Ovdje je, pak, riječ u dobroj mjeri prepuštena Hollandovoj improvizaciji koja zauzima središnji dio izvedbe te prelazi u odmjerene solističke izmjene s Barronom, pažljivo držeći swing ritam cijelo vrijeme u podlozi.
Interpretacije standarda izvrsno pokazuju na koji se način i bez aranžmanskih ili harmonijskih atrakcija može uspješno očuvati temeljna ideja kompozicije, bez zapadanja u sviračke manirizme. In Walked Bud profitira od daleko odmjerenijeg Barronova muziciranja nego što su to iščašeni Monkovi klavirski udari, iako i Barron ovdje pokazuje iznimno uho za duhovite solističke fraze, koristeći ih nenametljivo u svojoj profinjenoj izvedbi. Na sličnom je tragu i Parkerova Segment čija tema, svirana unisono kao ovdje, dobiva pomalo latino prizvuk, a elegantni swing koji čini osnovni dio snimke dokazuje kako i ostanak na najkonvencionalnijem terenu džeza može zvučati ritmički zanimljivo kada je riječ o ovako pažljivoj pratnji dvaju sjajnih muzičara.
Ogoljujući harmonijski i melodijski jezik „tradicionalnog“ džeza do njegova delikatnog središta, Holland i Barron pokazali su koliko se dojmljivi glazbeni rezultati još uvijek mogu ostvariti pažljivim muziciranjem u njegovu vokabularu. Ljepši povratak klasici teško da bi se pronašao u ovom trenutku.
Emocionalna bremenitost Pisanje o albumu Last Dance Keitha Jarretta i Charlieja Hadena uvijek će biti opterećeno izvanglazbenim razlozima. Tužnu, možda i svjesno naznačenu mogućnost iz njegova naslova brojni su kritičari isticali i prije nego što se ona, nažalost, i ostvarila: u srpnju 2014., mjesec dana nakon njegova objavljivanja, nakon nekoliko godina trpljenja post-polio sindroma – rijetkoga, teškog stanja koje se može pojaviti desetljećima nakon što je osoba preboljela dječju paralizu – mirni kontrabasistički velikan Charlie Haden je preminuo, jedva mogavši tijekom posljednjih mjeseci života primiti instrument u ruke.
Teškoća, međutim, ne proizlazi samo iz emocionalne bremenitosti kojom je album obilježen, nego i iz povijesti njegova nastanka: riječ nije o unaprijed koncipiranom albumu, nego o drugom objavljenom zapisu razmjerno spontanih izvedbi u Jarretovu kućnom studiju u kojem su se dugotrajni prijatelji našli da bi po prvi puta nakon dvadeset i osam godina (snimanje se odvijalo 2007.) zabilježili zajedničko sviranje. Stoga bi se moglo reći da iskustvo slušanja Last Dance – poput njegova prethodnika, Jasmine, objavljenog 2010. – prije nalikuje prisluškivanju samodostatne međuigre dvojice glazbenika koji se odavna besprijekorno razumiju, nego preslušavanju koncepcijski opterećenog albuma. To također znači da između Last Dance i Jasmine nećemo naići na značajne muzičke razlike – dapače, činilo bi se najlogičnijim da su ta dva zapisa objavljena kao jedan album. Međutim, uza svu zatvorenost i stilsko ponavljanje, Last Dance je više od dekorativne zbirke elegantno odsviranih standarda, iako se ponekad čini da dio Jarrettove publike ni ne traži više od toga u njegovoj glazbi.
Najbolji uvid u suptilnosti ovoga albuma pruža svijest o aranžmanskim potrebama duo sastava. Tada jasnijima postaju promjene u Jarretovu pijanističkom pristupu, ali i najvažniji element koji ovaj album drži onkraj lirske dekorativnosti: Hadenova profinjena, intuitivna pratnja, puni dokaz njegove nenametljive glazbene veličine. Za primjer kako najfinije razumijevanje strukture jednog isluženog standarda uvijek može uroditi zanimljivom interpretacijom poslužit će Hadenova svirka na My Old Flame. Potreban je dojmljiv osjećaj za glazbenu cjelinu da bi se izvedbu takvog materijala moglo rastegnuti na preko deset minuta u duo formatu, a da se zadrži suvisao kompozicijski tijek. Haden otvara svoju pratnju naglašavajući neparne udare u prvom krugu, nudeći jasnu ekspoziciju harmonijske građe, no kompenzirajući ritmičku jednostavnost promišljenim harmonijskim odabirima. Kako izvedba odmiče, njegova se svirka usložnjava, pretvarajući se iz pratnje u sve slobodniju ritmičku i harmonijsku interpretaciju osnovnog materijala, replicirajući Jarrettovoj standardno besprijekornoj improvizaciji, ali i konstantno nudeći novi okvir za razvoj klavirske nadgradnje. Ipak, kroz čitavu se izvedbu Haden vraća temeljima, stabilizira ritam u pokojem swing fragmentu, da bi potom opet odabrao slobodnije naglaske, ponekad se zadržavajući na jednom tonu ili oktavama koje efektno grade napetost u Jarrettovu solu. Time se i građa ovog standarda, poput ritmičkih promjena u melodijskoj liniji ili modulacije u B dijelu, razotkriva kao poticajna, kao da ispod površinske jednostavnosti dozvoljava dovoljno slobode za duboko promišljeno muziciranje.
Pronicljiv kontrast Hadenova sposobnost da u suradnji s Jarrettom otkriva različite aspekte najpoznatijih kompozicija naglašena je u izvedbi Monkove ‘Round Midnight. Čitav aranžman zamišljen je kao ispitivanje, iz kruga u krug, drukčijih varijacija melodije i progresije, odgađajući izvođenje čuvene teme tek za kraj nakon Hadenova pažljivog sola, kao svojevrstan muzički zaključak. Ritmički, pratnja na kontrabasu jest pretežito reducirana na osnovne naglaske, uz tek pokoju suptilnu inverziju, no prava snaga je u Hadenovu osjećaju za izgradnju akorda s klavirom, umjesto u pukom signaliziranju promjena.
Od preostalih kompozicija – pretežito swing standarda i balada, od kojih osobito potonje mogu zazvučati repetitivno, pogotovo u kontekstu Jarrettove diskografije od početka ‘80-ih naovamo – značajno odskače najsnažnija stilska iznimka, izvedba Dance of the Infidels Buda Powella. Jarrettova zastrašujuća tehnika s lakoćom se nosi s virtuoznim solističkim vokabularom bebopa u tempu koji je čak nešto brži od originalne Powellove snimke, dok Hadenova strpljiva solo dionica funkcionira kao pronicljiv, primirujući kontrast u inače konvencionalnom aranžmanu.
Ipak, bilo bi nezamislivo da se baladni dio albuma ovakvih dvaju muzičara u potpunosti gubi u predobro poznatim figurama. Pogotovo to demantira iznimno pažljiva izvedba Porterove Ev’ry Time We Say Goodbye. Upola kraća od gotovo svih ostalih snimki, aranžmanom je savršeno prilagođena glazbenoj ideji kompozicije, dok se Jarrettova lijepa interpretacija poznate teme i u desnoj ruci povremeno koristi akordima da bi joj dala zanimljiviji naglasak. Također, efektna tonalna ambivalencija prije posljednjega akorda pridaje smislu pjesme nešto tjeskobniji prizvuk od očekivanog.
Lirski manirizmi i stilska konzervativnost već su duže vrijeme Jarrettova obilježja, a potonja bi se nesumnjivo mogla pripisati i Hadenu. Unatoč tome, zbog svoje dojmljive glazbene mirnoće i dubokog razumijevanja kompozicija, Last Dance je prikladan oproštaj jednog od najsuptilnijih kontrabasističkih velikana tijekom posljednjih pedesetak godina