Njoj, kaže, predstavljam čitav svijet, a svoj sve slabije osjećam pod nogama
Nasuprot meni, čovjek kojeg plaćam da bi mi potvrdio valjanost vlastitih misli ili logiku donesenih zaključaka, ispisuje recept:
– Zoloft – to ćeš uzimati, neko vrijeme, jednom dnevno – kaže, nakratko podižući pogled s papira. – Malo će te opustiti. Ništa strašno, kao kad uvečer popiješ čašu vina.
Zatim ispisuje još jednu stavku koju iz ustupljenog kožnog naslonjača za pacijente, ne uspijevam pročitati.
– Ove druge, uzet ćeš samo u slučaju panike, odnosno pojačane napetosti. One su nešto jače, recimo kao da popiješ jednu butelju…
– S takvim djelovanjem, koji mi onda kurac nije prepisao bačvu vina, umjesto tog svog silnog otrova? – razmišljam si.
Utisnuvši recept u stražnji džep traperica, izlazim na ulicu. Ne skrećem lijevo, prema apoteci. Idem do Nobileove, tamo će me čekati Ona da popijemo pred trgovinom koje pivo. Ništa sluteći o mom iskrenom neslaganju s iskvarenim svijetom.
02. 08. 2012.
Priznanje Kad već ona nije imala hrabrosti priznati meni da se viđa s drugim, priznao sam barem ja njoj da znam za njega. Već neko vrijeme. Smireno, zrelo, nakon nekoliko dana od provjere primljene informacije, dobro odvagavši što tim priznanjem gubim, a što dobivam. Potpuno trijezan.
Da ne idem s njom u London, priznao sam joj, također. Kako ne bi bilo zabune. Iako se to nekako podrazumijevalo samim priznanjem. Usprkos kupljenim kartama i razrađenom planu tjednog odmora. Putovanje iz snova ne mora propasti! Na put može povesti njega. Meni, s trideset i tri na pomolu, nekako najzad odgovara jedan godišnji ispucati pred televizorom. Ispijajući crni čaj. Ili promatrajući ljude koji tih jutara nisu imali nenadjebivu sreću, poput mene, gledati besciljno u gaćicama niz ulicu, s petog kata podstanarskog stana. Njoj je dvadeset i osam, stoga ima još par godina fore. Jedino može on predstavljati problem – ne znam trebaju li današnji dvadeset jednogodišnjaci, za internacionalna pitanja, prethodno ishoditi suglasnost roditelja?
03. 11. 2011.
Pakiranje Imaginarnom poprečnom linijom, stan je podijeljen na dva fizička djela. S njenog teritorija, visoko uzdignuta barikada od žutih najlonskih vreća za smeće, prijeti obrušavanjem. U njima se nalazi ženska odjeća i pokoja podeblja knjiga koja bi se, u slučaju nužde, još i mogla upotrijebiti kao oružje. Na mom, preostalom dijelu, traje primirje: kućanski aparati, ništa ne sluteći, izležavaju se na uobičajenim radnim plohama; posuđe drijema u mračnim dodijeljenim pretincima. Čajnik se ne puši od ljutnje, pegla nikome ne busa o prsa. Pridodamo li nabrojenom keramičke lončanice s balkonskim cvijećem, shvatit ćete koliko je teže biti žensko u vezi, kada je riječ o selidbi, naročito ako ste još i muško.
Stvari podijeljene između nas dvoje, nastavile su voditi priču ondje gdje smo mi stali. Konkretno, bez imalo zamuckivanja.
21. 06. 2012.
Džezva od sedam žalibože godina Nakon sedam godina suživota teško se priviknuti na samotan život. Doduše ne i nemoguće. Ipak, treba proći neko vrijeme, kao za sve u životu.
Meni je nekako najteže palo to dijeljenje zajedničkih stvari. Mislim, kad te osoba s kojom si proveo toliko intimnog vremena prije odlaska pita:
– Mogu ja uzeti džezvu? – umjesto npr:
– Hoćeš moći nadalje sam plaćati podstanarstvo? – ili barem:
– Hoćeš da pričekam dok si ne nađeš manji, jeftiniji stan? – definitivno zaključiš da si, unatoč onih nekoliko lijepo provedenih zajedničkih trenutaka, protratio previše vremena s potpuno krivom osobom.
– Jebala te džezva – pomislih. – Ta stara zagarena džezva. Zabij si je u dupe pa ćeš dobiti ekspres-lonac.
Obzirom kakva sranja zna zakuhati, još bi joj mogao i dobro doći.
18. 12. 2011.
Otpakirat ću najprije kompjuter Nakon što je konačno napustila zajednički stan, ostao sam još mjesec dana u pustom prostoru sabirati misli. Onda sam i ja spakirao ostatak stvari kojih je, za divno čudo, bilo puno više negoli njenih. Vražje kutije težile su čitavu muku koju sam proklinjao spuštajući ih niz stepenice s petog kata zgrade bez lifta.
– Što ćeš sada? – upitao me Andrej kad smo otišli pred trgovinu na pivo.
– Otpakirat ću najprije kompjuter – zaključio sam, ignorirajući upriličenu znatiželju. – Potom ću o svemu tome napisati knjigu.
Kao što vidiš, dragi čitatelju, tako je i bilo.
12. 12. 2011.