Donosimo ulomak iz monografije Naša priča: ATTACK!-ovih petnaest godina (1997.-2012.). Tekst koji slijedi za ovu je priliku prilagođen uvodnik knjige koja uskoro izlazi iz tiska
Prije svega valja reći da je knjiga koju ćete uskoro imati pred sobom Attackovih ruku djelo. U njezinoj izradi sudjelovali su bivši i sadašnji atakovci i atakovke, kao i naši mnogobrojni prijatelji. O kakvoj se knjizi radi? Najkraći odgovor bio bi: prigodnoj, hibridnoj i kolažnoj. Prigodnoj, jer je povod za sastavljanje ove zbirke petnaesta obljetnica pokretanja Attacka. Hibridnoj, zato jer se knjiga sastoji od različitih tipova tekstova koje su napisale/napisali (vrlo) različite autorice i autori – tu ima dijaloga, intervjua, socioloških i etnografskih osvrta, osobnih svjedočanstava – ali i zato jer, osim priče o Attacku, knjiga nudi i dio povijesti hrvatskog društva u proteklih 15 godina, bar kako je ona izgledala iz rubne pozicije zagrebačke alternativne kulture. Knjiga je kolažna, jer smo se u njezinoj izradi prilično slobodno koristili svim arhivskim i drugim materijalom koji nam se činio korisnim za priču o desetljeću i pol Attackove povijesti. Iz navedenog bi se dalo zaključiti da se radi o ambicioznom, sociološko-etnografsko-historiografskom projektu. Ali unutar tako postavljenoga okvira nalazi se sadržaj koji se kreće od idealizma Attackovih radikalnih političkih zahtjeva i akcija (npr. Inicijativa protiv ekonomske globalizacije, Knjige za zatvorenike) do banalnosti svakodnevnih problema i aktivnosti (nepostojanja WC-a u prostoru, organiziranje dvodnevnog programa pod nazivom Velika fešta za opijanje). Ovako neobično širok raspon heterogenih praksi gotovo da predstavlja Attackov zaštitni znak.
ATTACKOVA POVIJEST Dok smo prikupljali građu za knjigu, često smo razgovarali o ljudima koji bi nam mogli pomoći da je sklepamo. Za one osobe koje bi za ovaj projekt pokazale veći interes ili bi nam dale dobar savjet, znali smo reći: “On/a zna priču”. To je značilo da ta osoba zna odakle je Attack potekao, kako je nastajao, i što je iskusio. Također smo uvidjeli da takvih ljudi, pogotovo među generacijom današnjih atakovaca/ki i drugih posjetitelja Attackovog kluba, nema mnogo. Namjera ove knjige je, između ostalog, priču o Attacku učiniti dostupnijom i na taj način ponovno potaknuti ideje oko kojih je Attack nastao: ideje uradi-sam (DIY) etike, kritike nacionalizma, kapitalizma, fašizma, rasizma, seksizma, homofobije i svih oblika diskriminacije i nejednakosti. Mislimo da su ove ideje i danas bitne, a njihovo širenje uvijek potrebno.
Jednim dijelom, ovo je pokušaj da se priča o Attacku ispriča sama, odnosno da se kroz događaje koje je Attack pokrenuo ili u njima sudjelovao pokaže što je Attack i kako se mijenjao. Naravno, događaji uključeni u kronologiju koja čini okosnicu knjige predstavljaju samo izbor iz daleko opširnijih kronologija Attacka kojima smo se služili. To znači da je bilo neizbježno iz knjige ispustiti stvari koje su možda nekome posebno značajne – ovaj rizik preuzeli smo svjesno, i sasvim sigurno dugujemo mnogo isprika svima onima koji u knjizi nisu dobili onoliko prostora koliko zaslužuju.
Problem koji smo imali pred sobom – što uključiti u Attackovu povijest – povezan je s problemom definiranja granica samoga Attacka. Zbog fluidne (ili kolokvijalno: “kaotične”) organizacijske strukture i načina djelovanja Attacka, ponekad je vrlo teško jasno razlučiti događaje koji “pripadaju” Attacku od onih koje je Attack na razne načine podržao, ili u kojima su sudjelovali/e pojedini/e atakovci/ke bez posebnog konsenzusa čitave grupa. U Attackovoj kronologiji nalaze se zato različite vrste događaja. Neke od njih Attack je organizirao, u nekima sudjelovao kao organizacija, u nekima samo kroz pojedine članove/ice, a neke smo uključili jer su nam se činili bitnima za ono što se događalo Attacku, bilo na način da je imalo posljedice na Attackovu budućnost ili predstavljalo važan simptom društvene situacije u kojoj je Attack djelovao. Ti su događaji, jednostavno, također dio Attackove povijesti.
“PROFILIRANJE NARODNOOSLOBODILAČKE FRONTE” Jedan od primjera za potonje je kampanja Glas 99. Nije nužno samorazumljivo zašto bi se Glas 99 morao spominjati u knjizi o Attacku. Attack nikada nije podržao kampanju za izlazak na izbore 1999. godine. Međutim, mnogi atakovci/ke su vrlo aktivno sudjelovali/e u kampanji individualno ili kao članovi/ce drugih organizacija. Drugi su pak otvoreno kritizirali samu ideju izbora, kao i neke principe funkcioniranja nevladinih udruga. Glas 99 je osim toga u velikoj mjeri doprinio političkoj promjeni koja je (uz ostalo) utjecala na način funkcioniranja nevladinih organizacija u RH pa tako, makar i indirektno, i Attacka. O tome u najopsežnijem tekstu u knjizi piše Suzana Kunac. Činilo nam se da je kontekst političkih promjena nakon 2000. godine bilo bitno opisati i zbog toga što je period nakon pada HDZ-a bio za Attack period krize, i to iz više razloga. Jedan od njih je svakako bio i gubitak aktivističkog fokusa povezan s fragmentiranjem i profesionaliziranjem nevladine scene nakon “demokratizacije” i “detuđmanizacije” hrvatskoga društva. Marko Zdravković je u jednom razgovoru, u polušali, ovaj proces nazvao “profiliranjem narodnooslobodilačke fronte”.
Moglo bi se reći da je negdje u to vrijeme Attack eksplodirao, tj. razletio se na više manjih samostalnih grupa i projekata. To ne vidimo kao razlog za nostalgično žaljenje za “boljim vremenima”. Grupe, projekti i pojedinci proizašli iz Attacka i dalje su ostali u komunikaciji i, što je još važnije, nastavili su djelovati u skladu s idejama i praksama naučenim u Attacku. Iz iskustava sudionica/ka čija smo svjedočanstva prikupili vidljivo je da je ono što gotovo svi doživljavaju kao najveću vrijednost Attacka upravo njegova sposobnost da stvori uvjete, ponudi prostor, inkubira i zatim pošalje u svijet najraznovrsnije ideje i organizacije. Međutim, ta je ista sposobnost, nesumnjivo povezana s labavom organizacijskom strukturom grupe, predstavljala konstantnu prijetnju za Attackovu koheziju i kakvu-takvu homogenost.
Knjigu otvara dijalog između Vesne Janković i Marka Strpića, koji pričaju o vlastitom iskustvu pokretanja Autonomne tvornice kulture – ATTACK! Taj tekst nudi i kratak pregled dobrog dijela Attackove povijesti koja je zatim pomnije opisana kroz kronološki prikaz koji slijedi. Kronologija Attacka je proširena arhivskim materijalom o pojedinim događanjima, izjavama sudionika, kao i opširnijim tekstovima o nekim problemima ili događajima. Osim većeg Suzaninog teksta o Glasu 99, promjenama i liberalizaciji nakon 2000., donosimo i tekst Marka Vukovića originalno objavljen 2001. godine u mađarskom webzineu Subsol. Tekst smo ovdje naslovili Pogled unatrag jer predstavlja osvrt na stanje u Attacku u trenutku kada udruga prolazi kroz vjerojatno najozbiljniju krizu u svojoj povijesti i kada se budućnost čini potpuno neizvjesna. Teško je ne primijetiti ironiju: “raspad” Attacka na dvije udruge dogodio se (2001. godine) – u Jedinstvu. U knjizi smo ovo razdvajanje pokušali objasniti činjenicom da se u tom času grupa našla pod različitim vrstama pritisaka. Razlozi za Attackov “raspad” bi tako uključivali: neadekvatan prostor, ZAMP-ove tužbe, organizacijske probleme i koncepcijske sukobe, šire društvene promjene nakon 2000. te smjenu generacija.
Tekst Olivera Sertića govori o razvojnom smjeru koji je nakon spomenute krize prevladao, odnosno o periodu kada se Attack počinje ozbiljnije okretati klupskoj aktivnosti. Tu je i tekst Borisa Koromana, bez čijeg bi opširnijeg temeljnog istraživanja o Attacku rad na ovoj knjizi bio nezamisliv. U osvrtu na legendarni DIY spektakl iz 2003., Neurosong, Boris piše o tom događaju kao primjeru Attackove prakse stvaranja autentične popularne kulture na principima uradi-sam etike, samoorganiziranja i neprofitnosti. Ovakvu je praksu posebno važno sagledati u kontekstu zakonskog reguliranja autorskih prava i djelovanja HDS-ZAMP-a, koji – Attackovo iskustvo to zorno pokazuje – guše upravo pokušaje stvaranja grassroots popularne kulture. Neurosong je na određeni način obilježio vrhunac i kraj Attackovog boravka u Jedinstvu: ovaj period završava gubitkom prostora pred kraj 2003. godine.
AUTONOMNI KULTURNI CENTAR MEDIKA Na kraju knjige su dva teksta koja na različite načine govore o problemu prostora, s kojim je konstantno suočena nezavisna kultura u Zagrebu: tekst Sanje Burlović o Attackovom dugom beskućništvu nakon Jedinstva i ulasku u prostor bivše tvornice Medika, i tekst Jere Kuzmanića o odnosima između grupa koje danas nastanjuju Autonomni kulturni centar Medika. Priča koja ovim osvrtima prethodi jasno pokazuje da je Attack svoju teoriju o načinu borbe za prostor kontinuirano prakticirao od svojih početaka. Attack je ideju privremenih autonomnih zona shvatio ozbiljno, i to pokazao i kroz svoje ulične intervencije i akcije skvotiranja u kojima je sudjelovao. Ironično je da je privremenost Attackovih zona uvijek bila podjednako rezultat aktivnog stvaranja oaza alternativnog kulturnog izraza u javnom prostoru (u slučaju uličnih intervencija) i rezultat pasivnosti gradskih vlasti i njihove nesposobnosti da shvate da je Attacku stalni prostor iz kojega bi javno djelovao i želja i potreba.
Tekst Sanje Burlović govori o pet godina (2004.-2008.) koje je Attack proveo na ulici i aktivnostima vezanim za dobivanje prostora poduzetim u tom periodu. Ove su se aktivnosti kretale od sudjelovanja u procesu javnog zagovaranja zajedno s drugim akterima zagrebačke nezavisne kulture do ilegalnog i privremenog zauzimanje slobodnih gradskih prostora. Tekst također govori o očaju koji je dugotrajni nedostatak prostora, izazvan prvenstveno ignoriranjem ovog problema od strane gradskih vlasti, proizveo u Attacku. Sanja priča o tome kako je, nakon okupacije Medike, Attack pregovore s Gradom o legalizaciji vodio spreman na ozbiljne ustupke, samo da prostor napokon dobije. Uvjeti Attackovog ugovora za prostor u Mediki tome svjedoče. (Recimo, ugovor traje “do početka rušenja zgrade radi izgradnje Kongresnog centra Zagreb”, a otkazni rok od strane Grada je 15 dana.)
U sljedećem tekstu, Jere nudi tezu o svojevrsnom paradoksu Attackove prostorne problematike: unatoč tome što oduvijek traži stalni prostor, Attack je obično produktivniji u stvaranju privremenih autonomnih zona kada svoj prostor nema, ili kada prostor shvaća tek kao privremenu, taktičku poziciju za stvaranje slobode. S ovom problematikom Jere povezuje dva principa Attackovog djelovanja, onaj “anarhistički” (uradi sam/DIY), koji teži autonomiji od struktura vlasti, i onaj “civilno-udrugaški” (NVO), koji smješta Attack unutar pregovaračke mreže institucija vlasti. Vesnin i Markov (S.), Suzanin i Sanjin tekst izravno govore, a ostatak knjige neizravno pokazuje da je napetost ili kompromis između “DIY” i “NVO” principa – ili između težnje za autonomijom i potrebe za uključivanjem u šire društvene i institucionalne tokove – rezultat Attackovog taktičkog oslanjanja na ova dva načina djelovanja, ovisno o konkretnoj situaciji i problemima s kojima je suočen. Tako nedogmatsko oslanjanje na različite principe djelovanja nerijetko dovodi do toga da vlast Attack percipira kao “anarhiste” i “skvotere”, dok ga anarhisti i skvoteri optužuju za nepotrebnu birokratizaciju ili isključivu orijentiranost “samo na zabavu”. Naznake takve napetosti vidljive su već u priči o skvotiranju Taxi Remonta, a eskaliraju s legalizacijom prostora koji je Attack zauzeo u Mediki, o kojoj piše Sanja. Višnja Rogošić ustupila nam je tekst o Attackovom najdugovječnijem projektu, Festivalu alternativnog kazališnog izričaja. Ovaj tekst sumira priču o FAKI-ju koja se proteže kroz cijelu knjigu.
POKRETI OTPORA Posljednji tekst, Zašto knjiga o Attacku?, Katarine Peović Vuković, mogući je odgovor na pitanje s kojim smo stalno bili suočeni i koje su nam mnogi postavili. Zanimljivo je da su veliku dozu skepse ili čak odbojnosti prema ideji sastavljanja knjige o Attacku često pokazivali baš oni ljudi koji su u Attacku bili izuzetno aktivni i bitno utjecali na njegovo djelovanje. Razloga za takvo odbijanje sigurno ima mnogo. Jedan od njih je nesumnjivo i činjenica da je raditi u Attacku značilo morati se nositi s frustriranim očekivanjima, neispunjenim obećanjima, osobnim sukobima i nemogućim radnim uvjetima. Jedno je sigurno: nikome tko je bio aktivan u Attacku ne pada na pamet da Attack idealizira. Izjave atakovki i atakovaca koje donosimo na kraju dobro govore o ambivalentnom i kritičnom odnosu koji su sudionici/e imali/e (i još uvijek imaju) prema vlastitom iskustvu djelovanja unutar Attacka.
Dodajmo da je ovo “naporno iskustvo” bilo povezano i s kompleksnom prirodom rada u kolektivu koji je raznolik i teži nehijerarhijskoj organizaciji; rada u timu koji se sastoji od ljudi iz različitih sredina, različitih životnih priča, ali i koji djeluje bez šefova i sa zajedničkom odgovornošću za sve što se događa. Takav rad ujedno predstavlja proces učenja o toleranciji i zajedničkom ispunjavanje ciljeva unatoč razlikama. (Možda nije naodmet spomenuti neke od gradova iz kojih dolaze atakovci/ke: Zagreb, Sisak, Rijeka, Kutina, Požega, Osijek, Slavonski Brod, Beograd, Split, Šibenik, Zadar, Pula, Poreč, Varaždin, Čakovec, Travnik, Gradačac, Orahovica, Velika Mlaka, Križevci...). Katarinin tekst također upućuje na mogućnost stavljanja Attacka, kao dijela šireg civilnog pokreta iz devedesetih, u odnos prema današnjim primjerima anti-sistemskog organiziranja, posebno onima koji su se konkretizirali nakon studentskih blokada 2009. Ova knjiga ne želi sugerirati da je Attackovo djelovanje predstavljalo nekakvu prethodnicu bez koje današnji “pokreti otpora” ne bi bili mogući. Ipak, mislimo da materijal koji smo sakupili može poslužiti kao građa za jedno drugo, opširnije i ozbiljnije istraživanje koje bi se pozabavilo kontinuitetima i diskontinuitetima u hrvatskim društvenim pokretima. Arhivski posao koji smo odradili zato je imao težište na manje dostupnom materijalu s kraja devedesetih i početka dvijetisućitih.
Altternativna politička kultura U vremenu u kojem je Attack počeo djelovati, njegove su prakse pa i one inspirirane modelima izvana (privremene autonomne zone, Reclaim the Streets, Food Not Bombs, Kritična masa...), dolazile s margine i bile simbolične, ali su također bile javni primjer otpora dominantnim načinima razmišljanja i djelovanja. Attackova je kulturna proizvodnja uvijek bila politična, a to prvenstveno znači da je kritički promišljala uvjete u kojima nastaje. Istovremeno, kroz organizacijska načela kojima se vodio i kroz političke akcije u kojima je sudjelovao, Attack je stvarao i alternativnu političku kulturu. Moglo bi se zaista reći da je ovo međusobno ispreplitanje politike i kulture rezultiralo u “otporu kroz rituale”, kroz kulturne prakse. Nakon rada na ovoj knjizi, čini nam se da rituali imaju stanovitu moć oblikovanja stvarnosti. Međutim, istina je i da će se većina složiti da je Attackovo djelovanje danas manje politično, a rad udruge javnosti uglavnom vidljiv samo kroz aktivnost kluba u Mediki. Stoga se logično nameće pitanje: je li ono što se danas zove Attack jednako onome što je nastalo u jesen 1997.? Na ovo pitanje teško je dati jednoznačan odgovor. S jedne strane, Attack se u odnosu na svoje početke bitno promijenio, jednostavno zato jer današnji Attack funkcionira u društvu koje nije isto kao ono prije petnaest godina i zato jer Attack danas čine većinom drugi ljudi. S druge strane, određeni kontinuitet postoji. Attack i dalje nastoji djelovati u skladu s egalitarnim principima i slobodarskim idealima koji su upisani u njegove temelje i nastavlja otvarati prostor za djelovanje različitim projektima i pojedincima.
Otkad postoji Attack se mijenjao. Ono što je iz dostupnog arhivskog materijala vidljivo je da je Attack od početka bio projekt koji je stalno razmišljao o vlastitom djelovanju, bilo putem Newslettera, izjava za javnost, medijskih analiza, press clippinga ili rasprava na mailing listi. Ova samosvijest organizacije kao da je u jednom času splasnula, ili je postala manje bitna, budući da se udruga s vremenom ipak udomaćila u javnom prostoru Zagreba, iako nikad u potpunosti. O tome možda govori i nestanak ovakve vrste samopromišljajućeg sadržaja iz naše kronologije, najočitije u periodu nakon Jedinstva (od 2003. nadalje). Pitanje je da li je gubitak refleksije o vlastitom djelovanju povezan s “depolitizacijom” Attacka danas, i ako jest, u kojoj mjeri. Kako bilo, čini se da u današnjem Attacku definitivno postoji potreba za preosmišljavanjem strategija za angažiranu alternativnu kulturu. To je potencijalni zadatak za one koji/e čine Attack danas.
Kao svojevrsni zaključak ove priče moglo bi se ponuditi nekoliko načela Attackove ne samo simboličke paradigme otpora. Ovu “kulturalnu borbu” tako određuju:
Borba za neposredno zajedničko stvaranje, užitak i razmjenu iskustva stvaranja
Otpor prema konceptu autorstva
Uradi sam poetika i politika
Borba za javne prostore
Sve njih povezuje sveobuhvatnija i praktičnija borba za uvjete stvaranja kulture koju će ljudi proizvoditi sami za sebe, borba za “običnost” i “svakodnevnost” takve kulture, kao i za bitan element otpora spram dominacije koji ona sadrži.