***
Ljepota je zbilja besmislena
ima nešto lijepo u oblacima
dok ljudi šume na vjetru
naglo svelog lišća
sjetnim maglenim pogledima
koji stanu
u
peć
u tim ustima tankim
tamna i teška gorka
poput dima
crijeva poju
laku
noć
Ljubavna
dan odmiče
u idejnoj sadržini nježne strukture soli
isto jutro
iste oči
ista tišina –
ista misao
isto klanjanje
istome bogu –
isti kurac
isto sranje
ista istost –
slika
razliježući se po sićušnome pijesku ekstaze
nagomilane larve u mozgu insuficijentne mule
obnavljaju svijet
nebosklonih krošanja u idili prizora osakaćivanja
iskaz ljubavi ponekad razbolijeva
pa se kihne
skoreni spermij smrznuta je zmija
zbilja
usta punih ljusaka
ona je sanjala
kormorane potkresanih krila –
***
zvoniš
zvoniš i nikako da
odzvoniš
i zvonićeš još dugo
onima pod sobom
zvonima podlim
zvoneći
zvonko
zvon
zvon
…
Snoviđenje
Duša ≠ bijeli konj
duša jeste crni gusan
je ono što nije)
Titraji njeni poput namreškane površine rijeke
zatalasane prelaskom krda krava
uz sjetne ruske zvuke harmonike
Tamo gdje nestaje
krajolik ostaje činjenica:
odraz u oku duševno devastiranog
oduševljenog
bića
***
da su proleteri pisali automatskim pismom
da su proleteri
i da su komunisti prihvatili nadrealizam kao nadgradnju
i kao ideologiju
eh da su komunisti
danas bismo živjeli blagostanje
stanje blagovanja čovjeka ljubavi
čovjeka strasti
čovjeka ludosti
čovjeka zaigranosti
čovjeka otvorenosti
čovjeka
itd.
itd.
da su proleteri samo mislili nadrealistički
eh da su
proleteri mislili
da su samo mislili
eh da su
samo mislili
proleteri
nadrealistički!