7.4.2005.

Marko Grdešić  

Eklektičan glazbeni svijet

Leslie Feist, podrijetlom iz Calgaryja, grada poznatog uglavnom po snijegu i zimskoj olimpijadi iz osamdesetih, nedavno je oduševila glazbenu kritiku svojim novim, drugim albumom, Let It Die. Njezin prvijenac iz godine 1999., Monarch, prošao je uglavnom nezapaženo, a do danas je već utonuo u zaborav. U međuvremenu je Feist vrijeme provodila u kanadskoj indie grupi Broken Social Scene, pa se i njezin doprinos, ponajprije vokalni, može mjestimice čuti na njihovu i više nego hvaljenom albumu You Forgot It In People. Let It Die je, pak, mnogo drukčiji od toga, ali i od svega ostalog u današnjoj glazbenoj produkciji. Doista, taj je album iznimno teško klasificirati, ponajviše zbog toga što je vrlo heterogen.

Prvi dio albuma čine pjesme koje je napisala sama Feist, a drugi dio su obrade pjesama raznih izvođača iz raznih žanrova, pa se moglo i očekivati da će se izgubiti ponešto na homogenosti. No, ono što veže sve te pjesme je sjajan glas Leslie Feist, glas kakav se iznimno rijetko može čuti. A moglo je biti mnogo drukčije. Dok je bila mlađa, Feist je zaradila nezgodnu ozljedu glasnica (vjerojatno zbog toga što je u to doba bila članicom punk benda By Divine Right), zbog koje je neko vrijeme morala prestati pjevati. Tada je naučila svirati gitaru i snimala podrumske demo pjesme te razvila skladateljski dar. Šteta je što Feist uopće puni svoje albume obradama, kada su njezine pjesme i bolje od obrađenih, a sama ima reći i više i zanimljivije od drugih.

Album otvara Gatekeeper, sjetna gitarska balada o izmjenama godišnjih doba i o tome kako se ljubav i prijateljstvo često mijenjaju istim ritmom. Uskoro slijedi i Let It Die, pjesma prema kojoj je cijeli album zasluženo dobio ime. Također je riječ o sporoj i melankoličnoj pjesmi, ponovo ljubavnih motiva. Refrenom te pjesme Feist pogađa u sridu: “The saddest part of a broken heart isn’t the ending so much as the start”. No, uskoro se vjetar okreće i Feist prelazi na seksi opis nekog hotela ili apartmana u Leisure Suite. Tu vas prvi put zaskoče i zgodni sintesajzeri umjesto dotad dominantnih gitara. Uskoro vam postaje jasno koliko je eklektičan glazbeni svijet Leslie Feist, a ni jedan od elemenata ne prijeti narušiti pažljivo stvorenu ravnotežu. Let It Die jednako dobro funkcionira kao album za večernje opuštanje, za subotnju zabavu ili kao soundtrack za epizodu kratkotrajne melankolije. Veseliju stranu albuma nose obrade Rona Sexmitha Secret Heart i Bee Geesa Inside & Out. Nakon toga slijedi Tout Doucement, zabavan brodvejski pjesmuljak izveden na francuskom (ne treba zaboraviti da je riječ o Kanađanki koja danas živi u Francuskoj!). Album prikladno zatvara klavirska balada – jazz klasik Dicka Haymesa Now At Last.

Feist je i više nego poznata fanovima Kings Of Convenience, čiji je posljednji album počastila svojim vokalnim sudjelovanjem. No, iako tom albumu i lijepom pjevanju dvojice Norvežana i nije trebala vanjska pomoć da snime izvrsne pjesme, njezino pjevanje pomalo je posramilo ono Erlenda ?yea (što nije mala stvar!). Feist je tako očito nadarena i karizmatična pjevačica da nitko ne bi trebao dijeliti mikrofon s njom. Nadajmo se da neće ponovo napraviti petogodišnju stanku među albumima! Ali ako tako nešto moramo pretrpjeti kako bismo opet uživali u ovako dobrim pjesmama, onda samo treba reći da će čekanje biti teško, ali opravdano!