Ekološkom bajkom protiv urbanoga ekocida i kulturocida

U domaćoj selekciji, pored odlično ekološki osmišljena festivalskoga projekta Anno Domini 2005. – Od A do B, koji je subvertirao veličajne strategije nekih moćnika na vlasti da se Pula modificira, točnije – degradira u mediteranski Las Vegas, te sjajnih Krugova pulskoga Dr. INAT-a, na 11. PUF-u sudjelovao je i Studentski teatar Lero s poetičnom predstavom feminine tuge Leptirice noći. Iz Bosne i Hercegovine predstavila se Teatarska radionica Narodnoga pozorišta Tuzla s predstavom Dolno solan. Inače, Dolno S/solan jedan je od naziva za Tuzlu, grad koji je, kao što je dijagnosticirala dramaturginja Larisa Softić-Gasal, “umorna ptica nad beskrajnim oceanom praznine kao posljedicom iskopavanja soli”. Iako odlično simbolički provedena, nažalost, pomalo zamorna neverbalna predstava uprizorila je poetiku soli, vječne žeđi, rata i strašila povijesti u 27 scenoslijeda, od 1. scene “Zemljin porod” do posljednje, 27. scene “ODLUČI!”. Slovenska koreografkinja i plesačica Maja Delak izvela je dva plesna dueta: pored dueta HI-RES, u kojemu je suradnju ostvarila Mala Kline, predstavila se i s duetom Gina & Miovanni, u kojemu je sudjelovao izvrstan talijanski mimičar i glumac Andrea Ruberti, a zajedno su izvedbenim tehnikama nastojali prevesti poeziju Mine Loy u scenske znakove.

Tabu tema – post/ratni turizam i erotika

Tajvanska kiparica Yin Peet i mađarski umjetnik Viktor Lois iz dalekoga Tajvana uspjeli su “donijeti” zvučnu skulpturu Container Man koja kao svoj kostur i kožu koristi brodski kontejner, a dijelove industrijskih strojeva kao organe-muzičke instrumente, te u cjelini funkcionira kao ogroman elektronski orkestar-kontejner. Nažalost, publici je omogućena tek djelomična interakcija s kontejnerom-zvučnom skulpturom, dakle, samo prolaz kroz njegove unutrašnje muzičke organe, ali ne i mogućnost instrumentacije na instalacijskim elektronskim organima. Poljska kazališna trupa A PART izvela je performans Femina vol. 2 u dvorištu bivše vojarne Karlo Rojc na izduženoj podlozi, pisti između dviju metalnih konstrukcija. Riječ je o priči o elementarnim simbolima života: o stvaranju iz vodene masse confusa, nakon čega je uslijedilo dojmljivo rađanje krvava ženskoga tijela iz transparentne folije kao posteljice na metalnoj konstrukciji postavljenoj na lijevom kraju scene. Na kraju, heroina odjevena u vjenčanicu, koja je bila ispunjena ptičjim perjem, kroz Vrata Smrti (na desnom kraju scene) odlazi s figurom tužnoga klauna, Pierrotom na štulama (bijela nevina dječja figura kao ikonogram bijele uništavajuće Smrti), koji je iznjedrio nakon prekrasne scene pročišćavajuće, bukteće vatre koja je gorjela izduženom scenom, pistom. Nakon njihova prolaza kroz Vrata Smrti uslijedila je krvava kiša. Pored izvrsne i nezaboravne pirotehničke demonstracije Free International Radicals Etc – njihovih vatrenih orgulja (osim fantastičnih vatrenih orgulja nalik na didgeridoo, scenom su dominirale i još jedne manje vatrene orgulje čije su cijevi stršile vertikalno i pri svakom pritisku plina vatreni plamenovi proizvodili su nevjerojatne zvukove, glazbu efektnih plamenova različitih dimenzija) te španjolske predstave La divadivina y el hombre bala u izvedbi Sol Picó i grupe Los Deméndez, ovogodišnji PUF ugostio je i solo performans-monodramu Sex in the Warzone britanske performerice Kate Pendry (već nekoliko godina nastanjene u Oslu), u kojemu je odlično glasovnim modulacijama apokaliptički “dočarala” balkansku ratnu zonu mina, bombi i zalutalih metaka; primjerice, kao jednu od priča ratnoga apokaliptičnog Sarajeva iznosi svjedočenja nekih napaćenih Sarajlija kako su u vrijeme rata svi imali kratke kose kako bi bili što manja meta brdskim snajperistima. Performansom-monodramom Kate Pendry tematizira svoje nedavno putovanje u Sarajevo i Kosovo, progovarajući o tabu temi – o post/ratnom turizmu i erotici koju neki Zapadnjaci (među njima i ona) nastoje doživjeti u takvim situacijama, a navedeno je scensko putovanje okvirno (početno i završno) zaokružila Morrisonovom pjesmom The End kao i početnim zarezivanjem skalpelom (dva puta, ali, molim, vrlo nježno) o desnu podlakticu. I kao što je nježno zarezala, tako je krv i nježno i vrlo kratko kapala.

Nestalan junak, ali ipak leteći muškarac

Svakako, red je da navedemo i nagrađene ovogodišnjega PUF-a: naime, izuzetno marljiv žiri 11. PUF-a (Enes Kišević, Dubravka Lampalov i Bojan Munjin) dodijelio je nagrade Kazališnoga neba PUF-a koje, da ne zaboravimo, sadrži tri ravnopravne nagrade. Nagrada Oblak pripala je Krugovima (ideja i režija: Branko Sušac) Dr. INAT-a, Vjetar – NEZABORAVNOM pirotehničko-akustičkom kabaretu Free International Radicals Etc, a Kaplja – Šandoru Slackom za izvedbu u iznimnim Krugovima. Pritom je dodijeljena i posebna, specijalna nagrada koju su ravnopravno podijelile Maja Delak za plesni duet HI-RES i predstava La divadivina y el hombre bala Sol Picó – zanimljivo, plesne predstave koje govore o ljubavi. Ali dok je HI-RES uprizorio “efemernu kuću ljubavi”, španjolska trupa Sol Picó (koju vodi istoimena koreografkinja), a ovoga puta udružena snagama članova trupe Los Deméndez (podsjećam da je Sol Picó gostovala i na 6. PUF-u s nezaboravnim uličnim performansom Planet Smeća), izlaže kuću ljubavi na humorističan način. Riječ je o bajkovitoj priči o princezi koja dolazi iz nekog drugog svijeta (savršeno je pritom prikazan njezin ples na kranu dizalice u zraku, kojim je simulirano slijetanje na Zemlju) i koja na Zemlji nailazi na muškarca koji je nestalan junak, ali ipak leteći muškarac. Naime, doista, U Ime Ljubavi spreman je da ga katapultiraju iz topa, što je i scenski demonstrirao letom desetak metara nakon čega je na lakim krilima ljubavi sletio na trapezoidnu mrežu u dvorištu Karla Rojca. Navedena točka ljudske topovske kugle ili topovskoga mesa, inače, figurira kao jedna od najopasnijih i najstarijih cirkuskih točaka.

NE! mediteranskom Las Vegasu

Vratimo se ukratko festivalskom projektu koji je Mario Kovač osmislio kao predstavu-šetnicu urbanom mrežom pod simpatičnim nazivom Od A do B, a u koju je uključio glumce i autore iz Pule i drugih gradova Hrvatske kao i Slovenije, Srbije i Crne Gore te Bosne i Hercegovine. Za festivalski projekt Anno Domini 2005. – Od A do B Mario Kovač povezao se sa Zelenom Istrom, koja se bori, među ostalim, protiv lokalnih moćnika na vlasti koji, eto, nastoje po svaku cijenu modificirati Pulu u mediteranski Las Vegas, s obzirom na to da, doista, kako je naglasio Kovač u intervjuu za Feral Tribune (15. srpnja 2005.), “postoji projekt pretvaranja gradskog parka u poslovno-stambeni objekt s kockarnicom i hotelom za pomorce”. Pored navedenoga, Mario Kovač istaknuo je na letku festivalskoga projekta: “Čini mi se da je alternativna kultura (a samim time i alternativno kazalište) već polako počela tonuti u proces u kojem se utopila mainstream kultura: u svojevrsnu getoizaciju i samodovoljnost.” Upravo iz navedenoga razloga uvijek nepredvidljivi nekadašnji “šmrcovac” translocirao je festivalski projekt iz prostora bivše vojarne Karlo Rojc u javno, gradsko tkivo i, doista, spojem uličnoga kazališta i aktivizma uspio je oblikovati sjajnu predstavu-šetnicu kroz sedam postaja u urbanoj jezgri, koja je započela narativnom matricom Bajke o ribaru i ribici i koja je modificirana u situacionističku farsu o političkim transakcijama urbanih zelenih površina Grada Pule. Naime, prva postaja predstave-šetnice odvijala se pokraj fontane na glavnoj gradskoj tržnici (Od A…) gdje jedan apstraktni istarski ribar (odlična izvedba Davida Belasa), iskoristivši prostor fontane, lovi ribu te bajkovito i sasvim iznenada susreće tri debeljuškaste ribice (kako su se sâme predstavile). Nakon navedene postaje Mario Kovač kao konferansje, čičerone, turistički anti-vodič kroz urbanističke devastacije Pule vodio je mnoštvo, cijenjeno pučanstvo (a koje, nažalost, nikada nije spremno na puč kada su u pitanju brojni ekocidi i kulturocidi lijepom našom) kroz nekoliko postaja do posljednje, sedme postaje – na Rivi (…do B) gdje je upozoreno kako se upravo na tom mjestu Grada Pule u more ulijevaju fekalije iz 42 kanalizacijskih cijevi (!), što objašnjava realan smrad i crnilo morske vode. Pritom je upriličena i borba između endemske vrste, primjerka jadranske naftne sipe, koja umjesto crnila ispušta organsku naftu, i poludjeloga istarskoga ribara (iz prve scene s gradske tržnice), koji je oboružan metalnim kolicima iz supermarketa izazvao naftnu sipu na dvoboj. Ujedno, na posljednjoj postaji bila je prozvana i Družba Adria, a demonstracijski natpisi koji su se mogli vidjeti prilikom spomenutoga dvoboja nosili su slogane s ubojitom političkom i ekološkom ironijom, kao npr. “Nafta – heroj, a ne zločinac”. Suradnja sa Zelenom Istrom demonstrirana je i sudjelovanjem (na posljednjoj postaji) i talijanskoga eko-broda najveće talijanske organizacije za zaštitu okoliša Legambinete (naime, jedan od njihovih brodova, Goletta verde tijekom ljeta obilazi talijansku obalu, a posljednjih nekoliko godina i obalu Istre, te bilježi pozitivne i negativne aspekte gospodarenja morem i priobaljem), čiji su volonteri zajedno s volonterima Zelene Istre dijelili promotivne i upozoravajuće letke o, nažalost, brojnim ekocidima na Jadranu. Ukratko, riječ je o odličnoj translaciji Bajke o ribaru i ribici u ekološku i političku bajku – situacionističku farsu.