Eksperimentalna i urbana zona kazališnih intervencija

Nova sezona, i to eksperimentalne orijentacije Teatra &TD, za razliku od one &TD-ovske u prošlih sedamnaest godina (zaustavimo se do početka devedesetih), a kako se sada obično diferencira novi mandat novoga umjetničkoga ravnatelja Marina Blaževića, otvorena je predstavom The Lastmaker čikaške trupe Goat Island, što je potvrda kako Zagreb konačno dobiva trajan izvedbeni prostor za eksperimentalne teatralije. Čitavu tu teatarsku eksperimentalu vodit će, kao što je poznato, Marin Blažević, koji je &TD-u tako pridao i podnaziv Centar istraživanja izvedbenih umjetnosti. Naime, kako mi se čini, odustajući od kazališnoga delectare, Blažević se, pod motom pojma odgovornosti iz Gavelline studije Zagrebačke kazališne perspektive, posvećuje njegovu ozbiljnom naličju, dakle, kazališnom educare, u okviru čega je i naglasio kako za razliku od Dramskog kazališta Gavella Teatar &TD neće tražiti od gledatelja da se u kazalištu osjećaju kao kod kuće, nego upravo kao u kazalištu, dakle, na prostoru ponekad teško misleće i prohodne eksperimentalne zone, za koji je, kao što znamo, potrebno poznavati osobni simbolički rječnik autora/ica.

&TD-ovski moduli

Da Marin Blažević doista misli ozbiljno pokazuje i osnivanje prve specijalizirane kazališne knjižare u Hrvatskoj, koja je, nevjerojatno zvuči, na ovom, u mentalnom smislu, “suvišnom” prostoru jedina te vrste. Inače, prigodom objave umjetničkoga ravnateljstva apostrofirao je kako će Teatar &TD djelovati u okviru tri modula, što je dokazom kako Blažević dolazi iz profesorske domene, prenoseći tako odlučno Bolonjski, sveučilišni koncept u kazalište. Dakle, &TD će djelovati u okviru edukacijskog, laboratorijskog i produkcijskog/koprodukcijskog modula, a sezona je otvorena svjetskom premijerom predstave The Lastmaker, ujedno na žalost i posljednjom predstavom trupe Goat Island kojom će se nakon dvadeset godina zajedničkoga rada kreativno samoukinuti. Naravno, tom posljednjom predstavom gostovat će na brojnim festivalima za izvedbene umjetnosti, pa tako npr. i u Glasgowu na New Territories početkom ožujka 2008.

I dok se Marin Blažević na otvorenju &TD-ovske knjižare zadovoljno i potpuno opravdano smješkao uz nazočnost svojih bivših profesora – Nikole Batušića i Vjerana Zuppe, Nikola Batušić lijepo je glagoljio na koje je načine pribavljao pojedine raritete te kako je npr. nabavio Krležin Pečat. Dakle, nakon obrane doktorata, Vjeran Zuppa je priredio proslavu u svome stanu i velikodušno pozvao Nikolu Batušića u okrilje vlastite kućne biblioteke, rekavši mu da može slobodno birati knjižni poklon. I Nikola Batušić skromno je odabrao ni manje ni više nego Krležin Pečat. I dok se Batušić zaustavio na činjenici kako se teatrološka, kazališnoteorijska i dramska literatura u nekim zagrebačkim knjižarama nalazi na nevidljivim mjestima, te kako će ova knjižara omogućiti da teatralije ipak postanu vidljive, Vjeran Zuppa, kao upravitelj i dramaturg &TD-a u njegovo “zlatno doba” od 1966. do 1977. godine, kako je istaknuto na pozivnici za otvorenje ili – kako ga je odredio Batušić – “krstitke”, ipak je morao podsjetiti da je Teatar &TD već imao takvu knjižaru, i to za vrijeme njegova ravnateljstva, te je pogled upro na one rotirajuće ormariće koji se nalaze tik uz ulaz u veliku dvoranu &TD-a.

Cijelo je to vrijeme poput smiješećega lijepoga kipa “djeve u nevolji”, one, recimo, iz Marinkovićeve Glorije, Anica Tomić nepomično stajala na postamentu kao živa skulptura Frljićeva performansa, točnije, happeninga, koji je netom uslijedio, a kao parafraza performansa Cut Piece Yoko Ono iz 1964. Naime, dok je Yoko Ono klečala u poziciji koja je tipična za ženski položaj u japanskoj tradiciji i dok joj je publika prilazila i škarama odsijecala komad po komad odjeće, Oliver Frljić se doista na originalan način dosjetio transponirati navedeni performans u ironijski performans otvorenja u okviru kojega je Vjeranu Zuppi pripala čast da škarama presiječe, točnije, raspolovi prednji dio suknje Anice Tomić, a pritom se i zastro tom bijelom suknjom s crnim točkama kao kazališnim zastorom, i naposljetku (vjerojatno zbog koncepta delectare zbog brojnih nazočnih) neočekivano izveo i pad na pozornici, točnije, pad u foajeu Teatra &TD. Pritom je zanimljivo da je sam performans na pozivnici označen kao prigodan performans, što znači kako se performans unatoč svojoj anarhičnoj definiciji, a kojoj je sklona, recimo, RoseLee Goldberg, ipak uvukao i u formu prigode, dakle, u kategoriju delectare, ali s naznakom kako je pritom uvijek nepredvidljivi Oliver Frljić s uvijek iznimnom Anicom Tomić doista uspio ironijski transponirati performans Cut Piece Yoko Ono (koji se pritom i projicirao na video ekranu iznad ulaza u veliku dvoranu &TD-a) u prigodno okružje rezanja vrpci. Time je otvorena prva specijalizirana kazališna knjižara u Hrvatskoj koja je smještena u dijelu garderobe za publiku koja je modificirana u tu svrhu.

Urbana “slijepa crijeva”

Krenimo na drugi performans koji se “odigrao” (da, možemo doslovno reći – odigrao) istoga tjedna. Naime, u subotu, 20. listopada, Centar za kulturu Trešnjevka organizirao je performans/radionicu pod nazivom Oblik – prostor – kretanje, i to u trajanju od 11 do 14 sati u trešnjevačkom parku koji začudo nema ime. Naime, riječ je o parku pokraj Mihovljanske i Zorkovečke ulice, odnosno kako su organizatori opisivali mogućim namjernicima, radi se o parku pokraj trešnjevačkoga vrtića Bajka. U uvodnome dijelu radionice, koja je bila strukturirana kao prostorna intervencija i happening, sudjelovali su učenici koji su oblikovanjem promjenjive slike-mozaika na dnu bazena njegovo sivo betonsko dno preoblikovali u okvir za sliku, čime se nastajalo, eto, barem za ta tri subotnja sata, animirati potpuno zaboravljeni bazen u tom, ponovimo još jednom, neimenovanom trešnjevačkom parku. U drugome dijelu radionice likovna umjetnica i performerica Vesna Šantak, inače i autorica projekta, izvela je plesni performans pod nazivom Voda kojim je plesno animirala taj zaboravljeni betonski, pridodajmo i ružan, bazenski blok, uz glazbenu pratnju Dubravka Lapainea na didgeridoou, koji je zvukovno ilustrirao akvatičku temu.

Navedenim projektom, performansom/radionicom proželo se likovno izražavanje, odnosno likovna intervencija onih najmlađih, plesni pokret i glazbena ilustracija, a smještanjem takve jedne izvedbe u prostor nekadašnjega otvorenog bazena (dakako, bez osnovne funkcije) u parku, željelo se ukazati, kako ističu organizatori, “na potrebu preispitivanja značenja i potrebu redizajna pojedinih lokacija Grada Zagreba”. Odnosno, kao što je istaknula Saša Martinović Kunović, voditeljica Galerije Modulor, riječ je o prvom događanju u okviru navedenoga projekta punktiranja takvih mjesta koja su postala svojevrsna prostorna slijepa crijeva, kako bi se, nadajmo, ostvarila i kvalitativna promjena što se tiče njihove namjene.

Urbocid

U isto vrijeme u Galeriji Modulor do 10. do 26. listopada održavala se izložba fotografija Zlatka Dermičeka pod nazivom Trešnjevka koja nestaje, a na samom mjestu izvedbe navedenoga projekta zatekli smo, među ostalim, i gospodina Fedora Kritovca. Među brojnim projektima koje je spomenuti urbani sociolog tematski posvetio Trešnjevci, spomenimo da je Fedor Kritovac zajedno s arhitektom Radovanom Delalleom autor izložbe Stara Trešnjevka na kraju stoljeća, što smo je u spomenutoj galeriji mogli vidjeti 2000. Pridodajmo i da je Galerija Modulor 2004. godine pokrenula akciju/projekt Zaboravljeni trešnjevački parkovi, u okviru kojega je iniciran i prijedlog da se navedenome parku nadjene i ime.

Zadržimo se još ukratko na navedenome urbanom punktu smještenom u naselju Prve hrvatske štedionice i podsjetimo, kao što je upozorila Saša Martinović Kunović, da je to naselje krajem tridesetih godina prošloga stoljeća projektirao arhitekt Zdenko Strižić kao radničko stambeno naselje Prve hrvatske štedionice, čime je tih godina započela organizirana izgradnja Trešnjevke, koja je danas daleko od bilo kakve uzornosti urbane est/etike. Riječ je o nizovima obiteljskih jednokatnica, koje su se gradile nekoliko metara uvučene od pješačkog pločnika (urbani ideal koji je danas nezamisliv npr. u novosagrađenim dijelovima zagrebačke Dubrave, pogotovo u onima nagrđenima u okviru nacionalnog zamaha urbocida od 1991.), s malim vrtom ispred i nešto većim zelenim prostorom iza kuća, što je danas gotov nemoguće vidjeti, zateći, kako hoćete, u novoizgrađenim obiteljsko-prodajnim kućama u zagrebačkoj Dubravi ili pak nekih tajkunara podno Medvednice, gdje je i svaki mali pedalj zemlje vrlo dobro zabetoniran, zacementiran – “sačuvaj Bože” da ne proklije trava ili pak samoniklo grmlje i cvijeće. Uostalom, tih davnih godina navedeni je bazen funkcionirao kao mjesto kreativne dječje igre, koje je danas potpuno zameteno, i doista je začudno da se ama baš nitko od gradskih poglavara, glavešina i pozornika i inih nositelja i nositeljica tih novopečenih hrvatskih naziva i nazivnika nije dosjetio da je moguće vratiti davno izgubljenu funkciju navedenoga bazena, pogotovo stoga kada njegovi temelji ionako postoje. Ipak, postao je zona izvedbe i prostorne intervencije, a nadajmo se uskoro i građanske samoinicijative tipa Pravo na grad. Uostalom, možda i nije slučajno – baš te su subote aktivisti Prava na grad i Zelene akcije preimenovali Trg Petra Preradovića u Trg žrtava Milana Bandića.