Zloglasni danski novinar i redatelj posjetio je Zagreb kako bi u Dokukinu KIC predstavio svoj novi film, kontroverzni dokumentarac Ambasador
Nakon Crvene kapele u kojoj nam je pružio uvid “iznutra” u način na koji funkcionira Sjeverna Koreja, Brügger je na crnom tržištu kupio titulu ambasadora Liberije, te se zaputio u Bangui, prijestolnicu Centralnoafričke Republike. Cilj mu je bio domoći se pristupa krvavim dijamantima, te kroz taj proces razotkriti očekivane ali uvijek iznova šokantne razmjere uhodane korupcije u CAR-u i na afričkom kontinentu općenito. Dobar dio filma snimio je skrivenim kamerama, a dobar dio i nimalo skrivenim Canonom 7D; što mu je pošlo za rukom zahvaljujući činjenici da su ljudi s kojima je interaktirao bili nesvjesni činjenice da se Canon 7D na licu mjesta nije nalazio u ulozi fotoaparata, već itekako funkcionalne kamere.
Uranio sam pola sata i tek sam sjeo u hotelski bar, kad se ni od kuda pojavio Brügger i u maniri čovjeka koji je uvijek korak ispred upitao jesam li ja novinar koji ga je došao intervjuirati. Izgledao je kao da je upravo pobjegao iz svog filma Ambasador (minus jahaće čizme). Nakon kave na terasi, brzog prelaska na “first name basis”, čavrljanja o jungovskim arhetipovima, američkom folku i vrstama mamurluka, bili smo spremni za prvo pitanje.
Mads, Crvenu kapelu ste snimali u Sjevernoj Koreji. Proučavali ste preostale ekstremne diktature u svijetu, i ta Vas je zemlja posebno zaintrigirala. Uspoređujete je s nacističkom Njemačkom; kažete da je možda i gora.
Većina ljudi ne zna koliko su Sjevernokorejci opsjednuti čistoćom krvi. To je jedna ekstremno rasistička i nacionalistička zemlja. Temeljna doktrina je da Sjevernokorejci imaju najčišću krv na svijetu, što ih čini nevinima i poput male djece. Stoga trebaju jako i autoritativno roditeljsko vodstvo. Naravno, zato je tu “Dragi vođa”. S druge strane, ako su nečiji roditelji surađivali s Japancima tijekom okupacije, njihova krv će zauvijek biti uprljana i nečista. Nikada neće imati pristup prijestolnici, mogućnost obrazovanja... Kontinuirano i sustavno muče i ubijaju ljude nečiste krvi. Amerikance prikazuju onako kako su nacisti prikazivali Židove: imaju dječje TV programe s crtićima u kojima se hrabri mali miševi bore protiv zlih štakora. Štakori su Amerikanci, naravno. To nije mnogo različito od načina na koji je Goebbels prikazivao Židove. Na ulicama svugdje nailazite na postere koji prikazuju Američkog špijuna, sivu kreaturu sablasnog izgleda, s velikim nosom. U Sjevernoj Koreji bijelce zovu “sivi duhovi”. Amerikanac je nabijen na bajonet i ispod piše, “Ubij špijuna!”. U nacističkoj Njemačkoj nije postojala stabilna organizacija, nije se stigla uspostaviti, ali ovaj režim traje vrlo dugo te se sustav represije uspio pretvoriti u nešto besprijekorno organizirano i stabilno, i sofisticirano. Sve je prešlo na jednu višu razinu. Daleko onkraj Orwellove vizije.
Atmosfera terora
Ljudi govore o Sjevernoj Koreji kao staljinističkoj državi. Američka propaganda ih naziva komunistima, ali to ne odgovara stvarnosti.
Ne, njih zapravo ne zanima komunizam. Njih zanima japanski kult cara. Režim se uvelike temelji na kultu Hirohita. Samo su ga preslikali. Preslikali su i način na koji je Japansko Carstvo prakticiralo nacionalizam. Sjeverna Koreja je jedno desničarsko, nacionalističko i rasističko društvo, opsjednuto krvlju, militarizmom i nasiljem. Naravno, da bismo shvatili kako se Sjeverna Koreja pretvorila u takvo društvo, moramo razumjeti što im se događalo za vrijeme japanske okupacije, i prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Japanci su im radili grozomorne stvari. Zatim je došao rat u Koreji. Amerikanci su Pjongjang pretvorili u prah i pepeo. Sve je to ostavilo trajni trag u kolektivnom nesvjesnom. Ali sada imaju “Dragog vođu”, snažnu roditeljsku figuru koji ih štiti od suočavanja s traumama prošlosti. Propaganda je zapravo vrlo sofisticirana. Kimovi istovremeno utjelovljuju i muško i žensko, i oca i majku. Na ulici smo viđali plakate Kim Jong-il-a kojem na prsima počiva glava anonimnog vojnika. Ispod piše: “Kako samo čeznem za grudima svojeg voljenog generala!”. Vođa je, dakle, i majka. To ima smisla, jer je teže pobuniti se protiv majke nego protiv oca. Teže je nositi se s autoritativnim majčinskim figurama.
Kako je na Vas utjecalo to cijelo iskustvo, psihološki gledano?
O Sjevernoj Koreji razmišljam gotovo svakodnevno. Usadila je u mene neku vrstu melankolije koja ne jenjava. Mamurluci u Sjevernoj Koreji su gotovo najgora stvar koja se može dogoditi ljudskom biću. Osjećaš se krajnje depresivno, očajno i tužno, jer za vrijeme mamurluka puno bolje upijaš ambijent, atmosferu Pjongjanga. A to je atmosfera terora.
Barbie i zvuk kitova
Nakon Sjeverne Koreje odlučili ste se na izlet u Centralnoafričku republiku. Čuo sam da ste imali izvjesne odijevne strategije prilikom snimanja “Ambasadora”. Možete li nam reći nešto više o tome?
O, da, itekako. Uzmite za primjer Karadžića i njegovu strategiju skrivanja bez skrivanja. Čovjek se cijelo vrijeme skrivao pred nosom javnosti. To funkcionira vrlo dobro. Radi se o principu skrivanja kroz bivanje vrlo upadljivim. Kad se trudiš uklopiti to te čini sumnjivim, ali ako odeš u drugi ekstrem i “stršiš” što je više moguće, ljudi ništa neće posumnjati. Film se dijelom bavi i fantazijama: mojim bjelačkim fantazijama o ljudima crne kože, ali i crnačkim fantazijama o bijelcima. Ja sam se transformirao u hologram ultimativne crnačke fantazije o bijelim diplomatima, počevši od odijevanja. Vrijednost rekvizita se ne može precijeniti. Jahaće čizme koje nosim u filmu sam tražio mjesecima, sve dok nisam našao “one prave”. Morao sam preći na crveni Dunhill, jer je to cigareta koju preferiraju bijeli diplomati u CAR-u...
Mene u tom kontekstu posebno zanima Vaš upaljač koji ‘privlači sociopate’.
Radi se o upaljaču marke Dupong. Vrlo su skupi, i poznati po specifičnom zvuku koji proizvode pri otvaranju. Taj zvuk privlači sociopate. Kad si u baru i otvoriš Dupong, za nekoliko minuta će pored tebe sjediti sociopat, pričajući o tome kako je i on nekada imao takav upaljač. Naravno, njegov motiv će biti da ukrade tvoj Dupong. To je sjajan način za upoznavanje sociopata; dobar način upoznavanja vrlo mračnih likova.
Kad su u pitanju mračni likovi i opasne situacije, možete li izdvojiti neki poseban događaj koji Vas je, za vrijeme snimanja “Ambasadora”, potaknuo da se zapitate što Vam je bilo kad ste se odlučili zaputiti u CAR?
Svakako! Jedne noći smo se ekipa i ja vraćali s diplomatskog tuluma, kad nas je neočekivano zaustavila vojna policija. Mislili su da smo plaćenici. Odveli su nas u policijsku postaju zastrašujućeg izgleda; izgledala je kao arhitektonski projekt doktora Frankensteina. Policajac koji nas je ispitivao bio je drogiran, oči su mu ispadale iz duplji. Imao je intrigantu tehniku ispitivanja. Pitanja je postavljao vičući, a čim bismo otvorili usta kako bismo dali odgovor, poklopio bi nas sa “Shut the fuck up!”, što je razgovor činilo prilično stresnim. Istovremeno je s njegovog tranzistora cijelo vrijeme treštala pjesma I’m a Barbie Girl danske pop grupe Aqua, što je za mene stvar činilo dodatno neprijatnom. U jednom trenutku je počeo govoriti o mogućnosti da nas prebaci u Centralni državni zatvor u Banguiju, a to nije mjesto u kojem se želite zateći. Imao sam broj mobitela jednog od ministara s kojima sam poslovao, i uspio sam ga nazvati. Srećom, iz nekog razloga te noći nije bio pijan. Došao je i izvukao nas.
Jedna od zanimljivijih scena u filmu je ona u kojoj pozovete Alberta i Bernarda (vaše pigmejske suradnike) u svoj ured, i pustite im zvukove koje proizvodi ‘veliko morsko čudovište’. Kako ste došli na tu ideju?
U to vrijeme u mojim postupcima nije bilo neke naročite logike. Puno sam pio i malo spavao. Provodio sam dosta vremena sa svojim pigmejskim asistentima Albertom i Bernardom. Nismo imali puno tema za razgovor, osim životinjskog svijeta! Tijekom naših razgovora shvatio sam da im je znanje o morskim životinjama na nuli; jer su Pigmejci, znate. Nikada nisu čuli za kitove, a ja sam, slučajno, u mobitelu imao zvukove grbavog kita. Pigmejci koji slušaju glasanje kitova: u tome ima nečeg poetskog i veličanstvenog, ali također bolnog i tužnog, kao i komičnog.
Neokolonijalizam
Pigmejci su bili s Vama jer Vam je jedan od paravana za boravak u CAR-u bio gradnja pigmejske tvornice šibica. Zašto baš taj spoj: Pigmejci i šibice?
U CAR-u se Pigmejci smatraju najvještijima u magiji. Ljudi odlaze Pigmejcima kad trebaju čaroliju visoke kvalitete. Tako da su šibice pigmejske izradnje bile potencijalni tržišni hit!
Čarobne šibice.
Upravo tako. I to bi zaista mogao biti profitabilni biznis. Ali, nažalost, tamo više nije moguće stvoriti bilo što od vrijednosti za lokalno stanovništvo. Ništa što bi pomoglo državnoj ekonomiji. Sve se svodi na korupciju.
Postoji li uopće način da se ikako pomogne jednoj afričkoj državi u takvom stanju, nešto što bi doprinijelo pokušaju ekonomskog iscjeljenja? Međunarodne, nevladine organizacije šalju humanitarnu pomoć, ali to ne rješava problem, ne uklanja uzroke problema.
Humanitarna pomoć je poput slabog flastera kojim se pokušava sakriti gigantska rana. Humanitarna pomoć koja dolazi izvana je za CAR ono što je kokain za Kolumbiju. Zapravo uništava tu državu. I kao što kažete, ne rješava uzroke problema.
Kako identificirati stvarne uzroke?
Zapitajmo se o ulozi Francuske u cijeloj priči! Postoji izreka koja kaže da je jezik naoružani dijalekt. U CAR-u se može prepoznati istinitost te izreke. Postoji koruptna spona između Francuske i njenih bivših kolonijalnih posjeda u Africi, koja u zemljama poput CAR-a funkcionira besprijekorno. To je stvarni problem, i humanitarna pomoć ga neće riješiti.
U suštini se radi o problemu neokolo-
nijalizma.
Tako je, i Francuska tu sponu rabi isključivo izrabljivački. Danas Bangui drže pobunjeničke snage. Ubojstva, pljačke i silovanja se događaju svakodnevno. Tamo je sada pandemonij. Francuzi ništa ne poduzimaju! Petstotinjak pripadnika Legije stranaca bi za čas tamo donijele red i sigurnost. Ali ništa od toga. Ljudima u Africi je maligan utjecaj Francuske jasan, ali u Europi nitko o tome ne govori.
A sada u Europu
Edukativni značaj Vašeg filma za Zapad je očigledan. Mislite li da će Vaš film na neki način promijeniti nešto i u načinu na koji ljudi u Africi percipiraju svoj vlastiti kontinent?
Većina Afrikanaca je film primila izuzetno dobro! Djelomice zato što je vidjeti korupciju – u koju su upleteni ministri i drugi moćnici koje film razotkriva – za njih neka vrsta Matrix iskustva. Naravno da oni već znaju što se događa, ali nikada nisu vidjeli kako to zaista izgleda, iz prve ruke. Drago im je i to što ovo nije jedan od onih idemo-sad-malo-žaliti-Afriku filmova. Takav pristup im već ide na živce. Ja sam im ovim filmom pristupio na jedan prirodan, normalan način, onako kako inače treba pristupati bilo kojem čovjeku. Vjerujem i to kako će film potaknuti afričke novinare na jedan eksperimentalniji pristup novinarstvu. Liberijski su novinari, potaknuti mojim filmom, već počeli razotkrivati razne individue koje svoj diplomatski status koriste u kriminalne svrhe. Znači film je nešto pokrenuo.
O čemu je Vaš sljedeći film?
O sumnjivoj smrti jednog visokog dužnosnika u Europskoj Uniji. Čovjeka su istraživali zbog korupcije, i jednog dana je pao kroz prozor. Bacio se ili ga je netko defenestrirao? Ovim jednostavnim pitanjem započinje putovanje mračnom stranom Europske komisije, na kojem susrećemo galeriju likova u čije je postojanje teško povjerovati. Jedan od njih je čovjek koji je petnaest godina bio generalni direktor poljoprivrednog odjela Komisije. Taj odjel upravlja s otprilike polovicom cjelokupnog budžeta Europske unije. Tijekom petnaest godina u službi taj čovjek nije dao ni jedan intervju. Samo zato što ni jednom novinaru nije palo napamet da kaže: “Idemo vidjeti što ovaj smjera.” Pošto je smrt koju istražujemo povezana s tim sektorom, počeli smo kontaktirati njega i ostale koji bi nešto mogli znati. Iako je slučaj star i gotovo zaboravljen, utjecajni ljudi iz Komisije su, iza naših leđa, stali nazivati umirovljene službenike prijeteći im ukidanjem mirovine ukoliko “onim danskim novinarima” kažu nešto više od službene priče. Dođe ti da se zapitaš, od kud ljudima koji upravljaju kontinentom na kojem živi gotovo milijarda ljudi, vremena da obavljaju takve pozive. Istovremeno tvrde da su vrlo otvoreni, demokratični, da podržavaju slobodu tiska... A zapravo blokiraju medije, i onemogućavaju prodor do suštine bilo kojeg važnog a mutnijeg pitanja. Konferencije za novinare koje održava Europska komisija nalikuju lakrdiji, to je parodija novinarstva. Novinari se boje da ne postanu neprijatelji Komisije. Jednom kad te označe kao “nevjernika”, kao osobu koja je skeptična prema Europskoj uniji, blokirat će te. Zato se na tim konferencijama čuju samo pitanja poput, “Možete li nam reći zašto je ova nova inicijativa tako dobra? Kako ste uspjeli postići da bude tako dobra?” Što je sramotno.
Tko je ovdje normalan?
Strahujete li za budućnost novinarstva?
Svakako, jer se gubi kauzalitet. Ako razotkriješ korupciju na visokim društvenim pozicijama, netko bi nešto trebao poduzeti. Ljudi na položajima bi trebali trpiti posljedice. Ali, postepeno, taj kauzalitet nestaje. Nikoga nije briga. To je jedan od razloga zašto novinarstvo umire. Mislim da bi moderni novinar trebao težiti ka revitalizaciji novinarstva, učiniti ga sofisticiranijim, kreativnijim, konstantno iznalaziti nove metode... To može biti učinjeno samo putem sistema pokušaja i pogreške, kroz eksperiment. Pravila treba poštovati, ne vjerujem u potpunu anarhiju na tom planu. Tradicionalno novinarstvo nam je itekako potrebno, i ne očekujem od svih novinara da rade ono što ja radim u Ambasadoru, to bi svijet učinilo groznim mjestom. Ali treba nastaviti probijati nevidljive barijere. Sistemi o kojima novinari izvješćuju, i čije bi smicalice trebali razotkrivati, iz dana u dan postaju sve sofisticiranijima. Ako novinarstvo ne evoluira, uskoro se nećemo moći s time nositi. Ono što radim u Ambasadoru je ekstremni primjer eksperimentalnog pristupa, ali da sam snimio klasičan film o teškom životu ljudi u CAR-u sada ne bismo sjedili ovdje i vodili ovaj razgovor. Nitko me ne bi pozvao u Hrvatsku. Ali ovako se stvorio interes. Ljudi zauzimaju stav.
U Ambasadoru ste zaista demonstrirali veliku dozu novinarske kreativnosti o kojoj govorite. U CAR-u ne vladaju uobičajene zakonitosti temeljene na uzročno-posljedičnim vezama...
Nema principa realnosti.
Tamo je neka vrsta grozomornog bizzaro Disneylanda, sa svim tim uvrnutim arhetipskim likovima.
Upravo tako, upravo tako. Disneyland za mračne likove.
Mora da je to bilo jedno tripoidno iskustvo. Ranije ste mi spomenuli čovjeka koji je stanovao u hotelu u kojem ste odsjedali. Hodao je uokolo razgovarajući s granom koju je odlomio s nekog drveta. Nije li on bio neka vrsta utjelovljenja općeg osjećaja kojeg ste proživljavali tijekom boravka u CAR-u?
O, da! Lako sam se s njim poistovjetio. Radilo se o mentalno poremećenom čovjeku koji je lutao prostorijama hotela. Nikoga nije uznemiravao pa su ga puštali na miru. Svake noći u suton bi odlazio na obalu rijeke koja odvaja CAR od Republike Kongo. Ponekad je i do pola sata dozivao ribare s druge strane rijeke, vičući: “Molim vas, pomozite mi, ribari Konga! Izbavite me iz ove užasne noćne more!” Ako zoveš Kongo upomoć, to znači da si stvarno očajan. Znao sam pomisliti: možda je ovo jedini normalan čovjek ovdje.