Eksplodirajući detektiv

Pretpostavljam da bih se najprije trebao ispričati milijardama mrtvih. I ispričavam se. Ponizno. I iskreno. Kada čovjek učini nešto krivo, smatram da je njegova dužnost priznati pogrešku. Ja to i činim. Ispričao bih se detaljnije, ali upravo padam sa stijene.

Kažu da ljudsko tijelo ne može padati brzinom većom od 190 kilometara na sat, ali samo zato što još nisu upoznali mene. Naravno, nosio sam na leđima mlazni uređaj (jet pack). I rakete.

To je moj prvi pokus s novom opremom koju sam kupio i za sada nije baš tako učinkovita kao što je obećavala reklama. Umjesto da param nebo poput munje, fijukao sam niz liticu poput vreće cementa.

Zemlja mi se približavala velikom brzinom, ali tješio sam se spoznajom da se ona više boji mene negoli ja nje. To sam pročitao u nekom članku. Ali, ipak sam bio zabrinut. Dolje je bilo i velikog kamenja. A kamenje se ničega ne boji. (Prema istom članku.) Dobra je  vijest bila to što je sve to mogao biti samo san. Loša vijest je bila da to, naravno, nije bio san.

Isplati se biti miran u takvim situacijama. Pitajte bilo kojeg pokusnog pilota. Trebate se samo opustiti, smiriti, mirno procijeniti situaciju i tada pronaći pravi odgovor. Odmah. Doista brzo. To je tako jednostavno. Mirno sam promotrio mentalni popis stvari koje sam morao učiniti u sljedećih osam sekundi. Prva stvar na popisu bila je  pokušati nekako usporiti, jer mi je nos počeo gorjeti poput baklje dok sam se približavao brzini od jednog Macha. Pomislio sam kako bi najbrži način bio da skinem i odbacim mlazni uređaj. Pa sam počeo otkopčavati remenje.

Uspio sam otkopčati prvi remen – i znam što mislite: na pola je puta – ali otkopčani remen pomaknuo je mlazni uređaj te sam počeo letjeti u drugom smjeru, dalje od zemlje koju sam gotovo pogodio a prema obali rijeke krcate krokodilima i afričkim domorocima s kopljima. Činjenica da su koplja bila napravljena od gume, a da su krokodili članovi Udruženja filmskih glumaca te da se upravo svađaju s režiserom o tome kako se glasaju krokodili, nije ih činila ništa manje zastrašujućima. Izbjegavanje krokodila sada se popelo na vrh mojega popisa stvari koje moram učiniti.

Do sada je mlazni uređaj spuznuo na moja križa i nikako ga nisam mogao dosegnuti i isključiti stroj. Ipak sam pokušao zaokrećući se upravo dovoljno da ga destabiliziram. Zavrtio sam se i odletio ravno u nebo. Zatim sam zabrujao ravno dolje prema krokodilima, zbog čega se nekoliko njih onesvijestilo, a jedan je napustio snimanje.

Sljedećih dvadeset minuta putanja mojega leta divljački se okretala, od zemlje prema oblacima pa natrag prema zemlji. U jednom bih trenutku lupao na prozor nekog putničkog zrakoplova i pokazivao nekoj starici neka me pusti unutra, sljedećeg bih napola letio, napola trčao preko brzaca rijeke Central City River, vukući za sobom štapove za pecanje i uporne ribiče. Pretpostavljam da sam predstavljao zanimljiv prizor. Kamo god sam letio, mogao sam čuti komentar: “Sad sam sve vidio!” i zatim pucanj.

Konačno sam uspio dohvatiti regulator na mlaznom uređaju i isključiti pogon. Tada sam bio tek nekoliko metara udaljen od zemlje, pa sam zakopao pete u prašinu da usporim. Nekako sam pri tom uspio pomaknuti golemi kamen koji se počeo kotrljati za mnom.

 Potrčao sam, a kamen mi je bio za petama i sve mi se brže  približavao. U posljednjem sam ga trenutku uspio izbjeći skokom u jamu. Jamu punu kamenja! Vrištao sam i vrištao i vrištao.

Dok se to sve događalo, zbivao se neobičan zločin u industrijskoj zoni Central Cityja.

Ljudi čudnog izgleda i praznih lica provaljivali su u skladišta i kemijske tvornice, ignorirajući novac i druge vrijednosti, a odnosili  boje, pigmente, polivinilkloride, stiropor, kemijske abrazive i valoviti karton. Činilo se da ih ne smeta što se skupila velika skupina ljudi koja ih je promatrala ili što je polovica policijskih snaga toga dijela grada pucala po njima. Samo su nastavili krasti.

Činilo se da policijski meci nemaju nikakav učinak. Samo su se odbijali o njih. Nekoliko promatrača posudilo je policijske puške kako bi se i sami okušali u ciljanju, ali nisu imali puno uspjeha. Činilo se da nije moguće zaustaviti te čudne kradljivce.

Povremeno bi stali sami od sebe, zauzeli položaj kao da nešto slušaju, zatim bi promijenili smjer i počeli tovariti druge proizvode na svoje kamione. Policajci su stajali, bespomoćno kopajući nosove, dok se gomila tiskala sve bliže, kopajući nosove sa zanimanjem.

Upravo kada su čudni kriminalci tovarili posljednje kamione, ja sam pao sa 65.000 metara. Završio sam katastrofalnu pokusnu vožnju i bio na katastrofalnom putu kući. Prestrašeni kriminalci su se razbježali i ostavili plijen, a policija je krenula za njima, progoneći ih poput pasa tragača.

Bio sam dosta razbijen, a odjeća mi je bila prekrivena različitim ostacima s leta: dijelovima slomljenih grana, štapovima za pecanje, znakovima “Zabranjen prolaz”, bilo je tu i nekoliko majmuna iz zoološkog vrta te nekoliko knjiga iz knjižnice. Izgledao sam poput starog kontejnera koji je netko zapalio.

Negodovanje gomile zbog mojega upada ubrzo se pretvorilo u zanimanje kada su shvatili koliko je strašan bio moj pad i koliko sam teško ozlijeđen. Nisam bio zanimljiv kao zločin koji su pratili, ali ipak sam bio nešto. Svi su se skupili. Neki su čak nastavili kopati nosove.

“Ne mičite ga”, upozorio je jedan glas iz gomile.

“Mislio sam da ih treba pomaknuti kad su u ovom položaju”, rekao je drugi.

“Pa nemojte ga maknuti previše, to vam govorim”, rekao je sljedeći.

Kada sam došao svijesti i kada su me konačno prestali micati – do tada sam se nalazio već 150 metara dalje – pitali su me tko sam i čemu moj dramatičan upad. Sada je na mene bio red. Potražio sam pougljenjene posjetnice po džepovima i počeo ih dijeliti.

Na posjetnicama je pisalo da sam “LETEĆI DETEKTIV”. To su zapravo bile moje uobičajene posjetnice na kojima je pisalo “DETEKTIV”. Olovkom sam dopisao “LETEĆI”. Bilo je besmisleno baciti sve te stare posjetnice koje sam imao.

Publika se počela jako zanimati za mene. Ne samo da sam bio ozbiljno ozlijeđen i mogao sam umrijeti nego se činilo da sam neki super-heroj. Nikada prije u našem gradu nije bilo super-heroja. Nisu znali zašto. Jednostavno nije. Obasuli su me pitanjima. Koje moći imam? Super-heroji su prema njihovu shvaćanju imali posebne moći. Što je meni išlo u prilog?

Obavijestio sam ih da nisam super-heroj. Ali da sam nešto gotovo isto tako dobro. Bio sam ovlašteni privatni detektiv i malo sam se razlikovao od ostalih. Razlika je bila u tome što sam imao mlazni pogon. To je značilo da mogu njihove slučajeve rješavati nadzvučnom brzinom, pa će manje čekati. I po najnižim cijenama, tako da će im ostati nešto novca.

“Nisi li ti onaj Frank Burly koji radi na Trećoj Aveniji?” netko me upitao. “Onaj tip kojega nitko ne voli?”

“Pa, da i ne”, odgovorio sam mu. Bio sam Frank Burly, naravno, ali bio sam pod dojmom da me puno ljudi voli. Da sam dosta popularan. Pa je dakle odgovor morao biti “da i ne”.

Sada je gomila počela gubiti zanimanje. Mislili su da bih mogao biti neko nadljudsko biće. Očito nisam bio. Bio sam samo običan čovjek, baš kao vi i ja. Vidjeli su ljude poput mene i vas i prije. Puno puta. Nekoliko ljudi počelo je odlaziti, tražili su drugu gomili, neku koja je pronašla nešto zanimljivije. Jedan tip se još malo zanimao za mene. Ponovno je proučio moju posjetnicu, a zatim je podigao ruku. “Ne sviđa mi se moj susjed. Možeš li ga se riješiti u moje ime?”

Tip s druge strane gomile pogledao ga je s užasom. “Hej, ja sam tvoj susjed.”

Prvi tip je bacio pogled na susjeda, a zatim je ponovno pogledao mene. “Mislio sam da bi možda mogao svojim pogledom učiniti da ispari ili tako nešto.”

“Pa gle, Frede...”, počeo je susjed.     

Rekao sam čovjeku da bi Leteći Detektiv vrlo rado razmotrio njegov problem, iako je ideja o isparavanju nemoguća. Nisam imao super-moći. Mislio sam da smo to razjasnili. Ali da bi se vjerojatno nešto moglo učiniti. Samo nazovite broj na posjetnici i možemo dogovoriti sastanak.

Tada sam se pripremio za dramatičan odlazak - lansiranje  u nepoznato odakle sam i došao. Nažalost, nisam mogao pokrenuti svoj mlazni uređaj. Jedan od padova koji mi se dogodio prije toga pada vjerojatno je istrgnuo nešto važno. Lupio sam ga nogom da vidim hoće li to imati neki učinak. Imalo je. Počeo je curiti benzin u mašinu i buknuo je mali požar na mojim nogama. Ponovno sam ga lupio. Još je goriva isteklo. Još vatre na nogama.

Izvadio sam alat i počeo sam prtljati po mašini. Neki od spretnijih mladića iz gomile pokušavali su mi dati upute, ali rekao sam im neka me puste da to popravim. Ja to mogu. Samo se vratite natrag u gomilu i prepustite to meni.

Nakon što je prošlo pola sata bez razgovora, samo uz lupanje čekića, psovanje i odvrtanje ključem, gomila se počela razilaziti. Sat kasnije otišao sam i ja. Nisam uspio pokrenuti tu prokletu stvar, pa sam morao pješačiti do kuće. To baš nije bila dobra reklama za moju brzinu.

Tko nema dara, mora znati izvesti neki trik. Dugo mi je trebalo da to shvatim. Proveo sam cijelu karijeru promatrajući detektive oko sebe kako se bogate, postaju poznati i međunarodno priznati, a  ja sam jedva preživljavao. I sve to zato što su drugi bili daroviti, a ja ne. To mi se činilo nepoštenim.

Možda je to nešto što bi vlada trebala riješiti, pomislio sam, kao što rješavaju i sve drugo. Poslao sam im pismo s tim prijedlogom i rekli su da će se odmah baciti na posao. I dok oni rade na tome, predložili su mi da bih mogao korisno potrošiti vrijeme i glasovati za njih. Ali, mjeseci su prolazili, a problem nije bio riješen. Tada, nedugo prije epskoga prvog leta o kojem ste upravo čitali, pronašao sam rješenje problema. Pronašao sam savršen trik. Trik koji će me izbaciti na sam vrh moje profesije brzinom od 1300 kilometara na sat. Jet-pack.

Pronašao sam ga na poleđini drugorazrednoga detektivskog romana, koji sam čitao u nadi da ću pronaći neke drugorazredne profesionalne savjete. Bio je to stari Himmelbitter, Izjedač Neba, proizveden prije kraja Drugoga svjetskog rata – izgrađen s vrlo određenom svrhom.

Početkom 1945, oglas je otkrivao, nacisti su počeli slutiti da im se bliži smrt, pa su se počeli pripremati za odlazak u Nebo kako bi ga preuzeli. Planirali su ubiti Sv. Petra dalekometnim atomskim topovima, razvaliti Rajska vrata gelignitom te se tada raspršiti oblacima mlaznim uređajima, loveći anđele i tjerajući ih da rade za svoje nove njemačke “stvoritelje”. U oglasu nije pisalo je li njihov plan uspio, ali pretpostavljam da nije. Moje su molitve rijetko uslišane; ali kada se to dogodi, ne dogodi se na njemačkom.

Izjedač Neba koji se prodavao bio je ponovno izgrađen, pisalo je u oglasu, a u tekstu se jamčilo da “leti brže od anđela” – ta je tvrdnja imala zloslutan ton ako ste znali cijelu priču. Ipak, čovjek voli imati jamstva za takve stvari.

Kada je mlazni uređaj stigao, iznenadilo me to što je bio tako malen a tako težak. Stvarno su ih znali praviti u to doba. Ili možda nisu. Možda je zato bio teži. Možda, da su ga znali napraviti, ne bi bio tako težak.

Za dodatan potisak pri polijetanju dodao sam nekoliko malih raketa. Otkrio sam ih u ženskom modnom časopisu. To baš i nije bilo neko mjesto za takav oglas, činilo mi se. Ipak, časopis se dobro prodavao. Pa pretpostavljam da oni znaju što rade. Pretpostavljam da se zato oni bave marketingom, a ne ja.

Moje prvo ispitivanje mlaznog uređaja nije najbolje prošlo, kao što ste upravo čuli, pa sam odlučio malo vježbati prije nego što se ponovno lansiram pred oči javnosti. Javnost očekuje od profesionalaca da se znaju koristiti svojom opremom. Ne očekujete da zubare, na primjer, njihova bušilica razreže na komade ili da ih zaguši zaštitno odijelo, ili da se igrači bejzbola zapetljaju u svoje rukavice. Očekujete da se znaju pravilno koristiti svojom opremom.

Izašao sam na prazno zemljište blizu svojega ureda, postavio sam kriminalca od šperploče kojega sam trebao uhititi, zatim sam uključio svoj mlazni uređaj i počeo odbrojavanje na raketama. Znam zašto sam eksplodirao. Imao sam četiri stotine litara mlaznog goriva na leđima. Ali zašto je eksplodirao kriminalac od šperploče? I kamo je nestalo prazno zemljište?

Kažu da je svaki sudar s čijeg se poprišta možete odšetati dobar sudar, iako nikada nisam čuo nekoga tko je preživio sudar da je to rekao. To samo kažu ljudi koji promatraju s druge strane ceste. Nisam baš siguran ni zašto ih slušamo. Od tamo čak ne mogu dobro ni vidjeti. U svakom slučaju drago mi je što mogu reći da sam se odšetao s te nesreće.

“Je li tu negdje vatrogasac?” pitao sam prolaznike. “Netko tko bi me trebao ugasiti?”

Nekoliko mladića koji su prolazili mislili su da znaju što treba učiniti u takvim situacijama. Puni samopouzdanja počeli su gasiti vatru.

Trebalo im je vremena da ugase sve plamenove, jer su morali paziti da se ponovno ne zapale iskre na mojim preponama. Mora da su gazili tu vatru dvadeset minuta. Ali su je konačno ugasili. Dok su odlazili, sjetio sam se tko su ta dvojica muškaraca. Bili su par nasilnika iz moje srednje škole kojima se nikada nisam sviđao. Bilo je lijepo vidjeti da nisu zlopamtila.

Malo sam prilagodio svoju opremu kada sam se vratio iz bolnice. Upute su bile na njemačkome, pa sam samo mogao pretpostavljati što je u njima pisalo. Zapravo, samo pretpostavljam da su bile na njemačkom. Tada sam opet ispitao mlazni uređaj.

Nakon što su me otpustili s odjela za opekline na hitnoj, a liječnici rekli da mogu otići kući ne budem li se previše uzbuđivao, rekao sam sebi da sam spreman.

S engleskoga prevela Margareta Matijević Kunst.

Početak romana The Exploding Detective, Kennydale Books, 2007.