Eksplozija kože stvarnosti

Moglo bi se reći da danas čak i površni konzumenti književne produkcije u nas mogu konstatirati sasvim očitu činjenicu izočnosti bilo kakve izazovnije, zahtjevnije ili eksperimentalne književnosti na našem nakladničkom i knjižarskom tržištu. Čak i u onih aktera koji se smatraju promotorima zahtjevne književnosti dominiraju sasvim konvencionalni književni izričaji, koji tek tu i tamo, više svojim sadržajem a manje formom, zaintrigiraju i iskoče iz tog zamornog i predvidljivog književnog panoptikuma. Autori poput Leonida Cipkina, Dona DeLilla ili Brune Schulza i njihova djela prava su rijetkost. Iako je jasno da takva djela nikad ne čine dominantnu književnu ponudu, kronični i kardinalni nedostatak avangardnih književnih pokušaja, starih ili novih, domaćih ili stranih, jednostavno bode oči, ali i drastično spušta kriterije, kako nakladničke tako i čitateljske, ali ponajprije stvaralačke – to je neupitna posljedica takovog stanja stvari.

Iako tu situaciju možda ponajviše možemo zahvaliti površnom post-postmodernom stanju duha i nezahtjevnom književnom ukusu, to ne znači da ne možemo tragati za inspiracijom, ako ne u našoj neposrednoj sadašnjosti, onda barem u bližoj ili daljoj prošlosti. U tom poslu ne moramo ići predaleko jer je 20. stoljeće bilo bogato takvim pokušajima. Jedan od autora koji je gotovo pola stoljeća stvarao, upravo u toj, intrigantnoj poetici bio je i William S. Burroughs. Kod nas je on poznat prije svega kao autor legendarnog Golog ručka, ali osim tog romana, šira javnost dugo nije bila upoznata s njegovim drugim djelima, kao ni s njihovom poetikom ili različitim aspektima njegova, s obzirom na okolnosti, dugotrajnog života.

Gola proza

Iako je rođen i odrastao u dobrostojećoj uglednoj američkoj obitelji srednjega zapada (rođen je 1914. u St. Louisu), zbog osjetljive ćudi i tankoćutnosti zarana dolazi u sukobe s okolinom. Ne završivši visoke škole, odlazi u New York, gdje zajedno s Jackom Kerouacom i Allenom Ginsbergom, sredinom četrdesetih godina 20. stoljeća, utemeljuje beat-književnost. Iako su ga kritičari i povjesničari književnosti cijeli život povezivali s bitnicima, on je tom krugu pripadao više generacijski i svojim općim kontrakulturnim, oporbenim stavom a tek dijelom samim temama i poetikom. Može se reći da njegova rana djela, iz početka pedesetih, proze autobiografskog sadržaja Junky i Queer,  potpuno korespondiraju s beat-poetikom. U njima otvoreno, iako razmjerno konvencionalno, tematizira vlastito ovisničko i homoseksualno iskustvo u kontekstu napetosti konzervativne Amerike i bitničke kontrakulture tog vremena. Ali već sredinom i krajem pedesetih, tijekom boravka u Tangereu, u tada još kolonijalnom Maroku, Burroughs kroči u sasvim nepoznate oniričke svjetove koji su svoje prvo utjelovljenje našli u danas legendarnom, i svima poznatom Golom ručku iz 1959.

Ovdje treba reći da je Burroughs cijeloga života, s povremenim prekidima, bio ovisnik o različitim teškim drogama. To mu je, koliko god mu uništavalo zdravlje, omogućavalo da stvari vidi drukčije od ostatka svijeta i da uz pomoć svog književnog talenta stvori djela koja i danas intrigiraju, kako poetikom tako i sadržajem.

Već je Goli ručak naznačio smjer kojim će Burroughs kročiti idućih desetljeća. To je djelo kombinacija elemenata znanstvene fantastike i negativne utopije, temeljeno na njegovu iskustvu života u Međuzoni kolonijalnog Tangerea, švercerskom, korupcijskom, špijunskom i narkomanskom raju. Ali tu više nije riječ o konvencionalnoj prozi nego skokovitim izljevima poetske proze u kombinaciji sa šokantnim prizorima seksualne i svake druge opscenosti. I upravo zbog te opscenosti svima je promaknula nesvakidašnja poetičnost njegove prozne rečenice.

Snoviti košmar

Djelo pred nama, Priznanica koja je eksplodirala (The Ticket That Exploded iz 1962.), korak je dalje u tom smjeru. Taj je “roman” dio proznog ciklusa, poznatijeg pod imenom Trilogija Nova ili Nova ciklus. Pored Priznanice, tu trilogiju čine još i poznati roman Nježni stroj (The Soft Machine) iz 1961. i Nova Express iz 1964. U toj se trilogiji ocrtava jedinstveni imaginarni svijet orgijastičke SF-distopije. Taj je svijet djeluje prema načelu snovitog košmara čiji je diskurzivni analogon glasovita Burroughsova cut-up tehnika. S obzirom na to da više nije riječ o linearnom nizanju fabularnih epizoda nego skokovitom preplitanju nezavisnih epizoda i glasova, često narativno nelogičnih i smisleno neuhvatljivih, cut-up tehnika kolažiranja raznolikih djelića različitih “stvarnosti” u jedan diskurs nameće se kao potpuno logičan izbor. Prema načelu “ljuta trava na ljutu ranu”, alogičan postapokaliptički svijet Nove svoj najprecizniji izričaj nalazi u “nepripitomljenom” poetskom “ludilu” i cut-up tehnici.

Ipak, u cijelom tom košmaru kao da se nazire neka “podzemna” i neuhvatljiva logika. Ako bismo mogli reći nešto smisleno o fabuli Priznanice, onda bismo rekli da je riječ o investigativnom zapletu u kojemu istražitelj John Lee (inače pseudonim kojim se Burroughs ponekad služio) prolazeći pomaknutim svijetom Nove, u ime Poretka istražuje fenomen spolne kože. Iako se u prvi mah čini da je riječ o izvanzemaljskom muzgavcu, kroz roman se sugerira da je prije riječ o “zagubljenom” biološkom oružju, koje kao virusna kožna bolest prekrije zaraženog koji onda u beskrajnom orgijastičkom ludilu jednostavno istrune. Tijekom istrage Lee dolazi u kontakt s različitim protagonistima polusvijeta Nove, postajući i sam žrtvom onih koji stoje u pozadini cijele priče. Tako se zbilja tog svijeta očituje kao visokomanipulativni orgijastički simulakrum, čiji su stanovnici zamorci u velikom eksperimentu čiji se obrisi, na rubu izrecivosti, mogu tek naslutiti.

Paranoidni “zapisi iz podzemlja”

Kao što smo rekli, Burroughs je cijeloga života bio teški narkomanski ovisnik i recidivist, kao što je bio i deklarirani homoseksualac, a svi su se ti momenti očitovali u njegovim djelima. Ipak, on pokušava prodrijeti ispod i iza manifesne razine vlastitih “poroka”, ne zadovoljavajući se površinom stvari. Konstrukcija svijeta Nove omogućila mu je da istovremenim pretjerivanjem, pojačavanjem svih učinaka fascinacije našeg svijeta, kao i vizija jednog mogućeg, nadolazećeg svijeta budućnosti, napipa itekako aktualne teme, koje definitivno nadilaze njegov povijesni trenutak. Baštineći bitničku subverzivnu kontrakulturu, on je istovremeno nadilazi stvarajući djela koja će imati dalekosežni utjecaj u godinama koje će slijediti. Tako će on imati golem utjecaj na poetsku prozu Jeana Geneta, SF-pisca J. G. Ballarda i na distopijski SF uopće, sve do prvaka cyberpunka Williama Gibsona i drugih. Svojim je avangardnim, poetskim pristupom jeziku bio uzorom Normanu Maileru i Charlesu Bukowskom, koji nije bio baš darežljiv epitetima.

Burroughs je, međutim, pored velikog proznog opusa, ostavio i mnoge eseje, pisma, dnevničke zapise i drugo nefikcionalno štivo u kojima nemilosrdno secira vlastito životno iskustvo, iznoseći podjednako relevantne i subverzivne zaključke o svijetu u kojemu živimo. Iako su u svoje vrijeme možda djelovali kao paranoidni “zapisi iz podzemlja” jednog narkomanskog recidivista, iz današnjeg gledišta, on je čini se, bio na dobrom putu – ukazujući na manipulativnu i virtualnu prirodu američkog hedonističkog simulakruma, bivajući pri tome američki rebelijanski pandan “ozbiljnijem”, europskom Baudrillardu.

Zanimljivo je napomenuti da je Burroughs imao, od kraja sedamdesetih, veliki utjecaj na alternativnu rock glazbu i da su mnogi rock glazbenici raznih usmjerenja u njegovom djelu pronalazili inspiraciju doslovce desetljećima, i to u rasponu od Patti Smith, Loua Reeda i Franka Zappe, preko Laurie Anderson i Iana Curtisa do Bona Voxa i Kurta Cobaina. Nastupao je i u filmovima u tzv. cameo ulogama, u kojima je često, u već u poznim godinama glumio samoga sebe ili likove iz vlastitih djela, kao u filmu Drugstore Cowboy Gusa van Santa iz 1989.

Pored većeg broja priča, Burroughs je tijekom osamdesetih napisao zrelu Trilogiju crvenih noći (Cities of the Red Night, 1981., The Place of Dead Roads,  1983. i The Western Lands, 1987.) u kojoj kompletira i zaokružuje mitologiju započetu u Nova ciklusu. Ta se trilogija smatra njegovim najuspjelijim proznim radom.

Jezik iza jezika

Kao što možemo vidjeti, riječ je o bogatom i složenom opusu čiju kompleksnost tek treba otkriti. Tomu pridonosi i Burroughsov jezik, koji on u svojim fikcionalnim djelima dovodi do ruba, a često i preko ruba razumljivosti. Zato se njegova djela moraju čitati polako, pa i više puta; ponekad čak i tada možemo, potreseni ili zgranuti, samo zdvajati nad apokaliptičkim slikama i eskapadama pjesničkih metafora, bez mogućnosti da proniknemo linearni smisao teksta. Kao da nas s onu stranu svake zamislive zbilje motri jedna prijeteća nadolazeća Stvarnost, koju još ne vidimo nego je samo naslućujemo.

Na svu sreću, u posljednje vrijeme sve smo bolje upoznati s opusom ovog neobičnog književnika. Pored Golog ručka, na hrvatskome u obliku samostalne knjige imamo Junky, njegov rani roman, ali i Nježni stroj, prvi dio Nova trilogije, ponajviše zahvaljujući ustrajnom prevoditeljskom trudu Borivoja Radakovića, kojemu ovom prilikom treba odati priznanje, jer prevoditi Burroughsa nije lak posao. Uz nešto izbora proze po časopisima, od čega je najcjelovitiji tekst nešto konvencionalnija proza, Posljednje riječi Dutcha Shulca, objavljena u riječkom časopisu Rival u prijevodu Milana Franka, mogli bismo biti zadovoljni dosadašnjim procesom upoznavanja s Burroughsovim djelima, poglavito u posljednje vrijeme.

Za nadati se samo da će se taj trend nastaviti, i to ne samo s fikcionalnim nego i nefikcionalnim djelima, jer ona pojašnjavaju i približavaju ponekad nerazumljivu fikciju. Čitanje Burroughsovih djela nije možda uvijek spojeno s banalno shvaćenom ugodom, ali je sigurno da njegova zahtjevna proza širi komunikacijske granice i diže letvicu estetskih kriterija nebu pod oblake, a to nam je danas, u vremenu pada svih kriterija, prijeka potreba.