Ekstenzija – medij – praksa

Iz više razloga današnje predavanje želim popratiti kadrovima tekstova, slika, plakata, instalacija, omota knjiga, letaka, i drugih uradaka avangardne umjetnosti s početka 20. stoljeća:

Riječ je o umjetničkoj orijentaciji koja je svojim djelima i manifestima temeljito prodrmala/promislila/stavila u pitanje područja refleksije o umjetnosti, književnosti, filozofije, politike, morala, ekonomije – sve do medija i propagande.

Petrovićeva misao prakse i revolucije bitno je vezana za oslobađajuću dimenziju umjetničkog stvaralaštva i to ne bilo kakvog umjetničkog stvaralaštva (umjetnost često zna pokleknuti pred ideologijama) – samo onog koje (kao ni kod avangardne umjetnosti) ne želi biti u službi ideologija, lažnog morala, održanja postojećeg, etabliranja lažnoga.

McLuhanova filozofija medija u umjetnicima i umjetnosti vidi preteče svijesti o uplivima novih tehnologija na ljudsko iskustvo. Pritom nije zanemariva činjenica da je na McLuhanovu misao znatno utjecao Wyndham Lewis čiji duhovni i umjetnički korijeni izrastaju iz Pariza s početka 20. stoljeća, a čiji manifest virticizma (kojeg McLuhan inkorporira u svoje djelo) nastaje nadahnut talijanskim futuristom Umbertom Boccionijem.

Nikada nijedno područje ljudske djelatnosti nije dosljednije izvelo takvu “bespoštednu kritiku svega postojećeg”, takvu dekonstrukciju vlastite pozicije – kako je to učinila avangardna umjetnost futurizma, dadaizma, nadrealizma, imažinizma… stavljajući ne samo sve u pitanje, nego i sebe samu do razine samoukinuća.

Razgovarajući o umjetnosti često odlutamo od snage i dubine pokušaja, izraza i dojmova koje u nama budi umjetnost. Suvremeno oko, “njegovano” na televizijskom spotu, rezu, pretapanju, 3 D animaciji, brzoj smjeni kadrova, kadro je i misliti dublje i punije. Konačno sve je to samo na tragu jedne avangardne simultane pjesme, gdje se usporednim pokazivanjem sadržaja postiže nova dimenzija prenošenja poruke.

Poticaj za takvu prezentaciju dobio sam i na nedavnoj konferenciji u Njemačkoj koja se održavalo pod nazivom Re-reading McLuhan, International Conference on media and Culture in the 21st Century, (Thurnau, 14.-18. veljače 2007.) koja je pokazala da, barem s takvim temama, multimedijska prezentacija može sugerirati više dimenzija.

Čovjek je ono bivstvujuće koje bivstvuje na način prakse

S jednim bih mišljenjem s te konferencije i počeo. Ono kaže: budućnost se dogodila, trebamo promisliti kakva je budućnost budućnosti. Zbog toga McLuhana ne treba samo ponovno čitati i interpretirati. Njega treba ponovno – pisati.

Koliko god je paradoksalno, to stajalište pokazuje najbolji put kada je riječ o našem odnosu prema ljudima koji su nas zadužili (među njima su i Petrović i McLuhan).

Put u budućnost popločan je, dakle, pitanjima na koja nismo dali odgovore (ako ih je filozofija ikada i davala), mišljenjima koja su mogla dati više ali su bila ograničena vremenom i okolnostima, nedostatkom hrabrosti da se krene stazama koje su se nadavale, ali koje, naizgled, nisu obećavale.

Da ne bismo završili tamo gdje sugerira sintagma prošle rečenice, pokušat ću pokazati neiskorišteni horizont razumijevanja Petrovićeva određenja prakse, a koji u svjetlu novih medioloških spoznaja iniciranih McLuhanom, sugerira prenošenje pitanja Istine prema kontekstu ozbiljenja umjetničkog.

U sudaru filozofije prakse/revolucije Gaje Petrovića (općenito doprinosa praksisove škole) i McLuhanova promišljanja o ekstenzijama potaknutog i nadahnutog artističkom praksom (i refleksijom) Lewisa, a kroz njega i futurizma i avangarde s početka 20. stoljeća (te suvremenih medioloških istraživanja) zbiva se uvid u nužnost pomicanja središta filozofijskog interesa prema trijadi: praksa-ekstenzija-medij.

Koja su važna određenja Petrovićeva shvaćanja “prakse”? Čovjek je, kaže Petrović –  prema Marxovu mišljenju – ono bivstvujuće koje bivstvuje na način prakse”. Bit njegove slobode je u “razvijanju… kreativnih moći, u proširivanju i obogaćivanju ljudskosti.” Slobodno je dakle ono djelovanje, ona praksa kojom čovjek mijenja sebe i svijet. U takvoj praksi čovjek se razotuđuje i realizira kao “univerzalno, slobodno, stvaralačko i samostvaralačko bivstvovanje… povijesno bivstvovanje ili bivstvovanje kroz budućnost”. Pojednostavljeno, čovjek je samo ono što djelatno u i kroz praksu učini od sebe i svijeta oko sebe. Kroz koju to djelatnost čovjek čini najpotpunije? Petrović sugerira: “Čovjek je u svom duhovnom stvaralaštvu možda stvaralačkiji nego bilo gdje drugdje. Proizvodi duhovnog stvaralaštva često su trajniji od proizvoda čisto materijalne djelatnosti. Eshilove i Sofoklove drame, Aristotelova i Platonova djela, i danas su živi dok su mnogi proizvodi antičke materijalne kulture nestali bez traga i glasa.”

Prisjetimo se i toga da Petrovićeva praksa izrasta na tragu: Marxove kritike Hegelove filozofije, ili filozofije uopće; kritike religije kao kritike društva koje stvara potrebu za religijom; kritike filistarske njemačke stvarnosti koja je ispod razine svog vremena (osobito francuskih političkih iskustava); kritike malograđanskog morala; kritike proizvodnih odnosa koji proizvode ovisnost proletarijata, te uvida u neslobodu i otuđenost kao proizvode tadašnje građanske stvarnosti.

Propitivanje je proizvod medioloških istraživanja

Upravo je to misaoni kontekst koji određuje i avangardu i njezinu umjetničku praksu.

Na otvorenju izložbe Kandinskog u Galeriji Dada, teoretičar i praktičar dade Hugo Ball, među ostalim kaže: “Umjetnici ovoga vremena svijetu suprotstavljaju vlastitu asketsku duhovnost. Oni žive neko duboko, iščeznulo postojanje. Oni su proroci, preteče jednog novog vremena. Njihova djela zvuče u nekom samo njima znanom jeziku.”

Tzara kao pisac prvog dadaističkog manifesta piše protiv tradicionalnih shvaćanja estetike (ljepota je mrtva); protiv umjetnosti općenito (kao pozlaćene močvare); protiv filozofije (čije su dvojbe poput odabira kolača poslije večere): protiv dijalektike (kao oblika posrednog nametanja vlastitog mišljenja), psihoanalize (kao bolesti koja sistematizira buržoaziju), te morala nametnutog od “trgovaca idejama sveučilišnih zelenaša”… Nisu bolje prošle niti Istina ni ideja napretka, a ni ostale u to doba aktualne ideje.

Da je kontekst gotovo identičan dalo bi se pokazati i na drugim primjerima. No za razliku od Marxova  projekta pronalaženja naivnog tla, ugrađivanja misli u to naivno tlo, dokazivanja da proletarijatu nije učinjena nikakva posebna nepravda, te pravca koji želi političkom emancipacijom otvoriti put ljudskoj – avangardni umjetnici s početka 20. stoljeća stavljaju u pitanje sve, ali propitivanjem koje se ne zaustavlja na radikaliziranju političke situacije i općenitim ocjenama, nego koje je proizvod svojevrsnih medioloških istraživanja (samopropitivanja vlastitog položaja, metode, medija i iskustva).

Istina u vrijeme rata mora biti zaštićena gomilom laži, govorio je Churchill. Milijuni ljudi pobijeni su u ime takvih laži, kojima se tobože štitila istina. Avangarda prvo stavlja u pitanje sebe, a onda i takvu istinu.

Danas kada su korporacije zakupile prava na mnoge riječi i sintagme, kada se kao krivolovci krećemo kroz šumu riječi u strahu da nećemo ubrati neku zaštićenu biljku, postaje nam jasnija sumnja avangarde da će se riječima i pojmovima doći do neskrivenosti. Instrumentaliziran do krajnosti, jezik je postao manuelom za uporabu  politika, vojnih i misaonih doktrina, korporacijskih osvajanja, hoolywoodskog porobljavanja, takozvanog europskog duha i reperskoga guslanja…

Povijesti pojedinih umjetnosti otkrile su dubioznost položaja tradicionalnog umjetnika i njegovu gotovo univerzalnu ideologičnost. Avangarda stavlja u pitanje moralnost takvog položaja, stavljajući u pitanje moral kao takav. Eksperimentirajući s medijem u kojemu stvara, avangardna je umjetnost izašla iz područja umjetnosti – proširujući ga!

Avangardni su umjetnici s početka 20. stoljeća  postali svjesni propagandne dimenzije. Ironiziraju njezine oblike, ali je i koriste. Oblikuju se  svojevrsne PR konferencije i igrani hepeninzi. Puno prije Jona McKenziea sugerirali su performanse kao izvedbeni oblik.

Razvija se svijest o konkretnom predmetu. Pisoar postaje prijelomnom točkom suvremene kulture (u teorijskim konzekvencama praktičnog čina jednog umjetnika).

Zbilja je tim činom zatražila i službeno sudjelovanje u zajednici dizajniranih i umjetnički oblikovanih danosti. Duchampov pisoar izrazio je na svojevrstan način želju podizanja realiteta ali ne na razinu pojma ili istine, nego na razinu ljepote. Opet ne na razinu bilo kakve ljepote (kao paradigme spektakla zavođenja) nego ljepote oslobođene takvih vrsta zavođenja.

Socijalistička atomska bomba

Avangarda uviđa promjenu recepcije tadašnjeg promatrača umjetnosti. Time izlazi ususret McLuhanovu mišljenju da se s električkom implozijom događa promjena doživljaja svijeta oko nas, a samim tim i recepcije umjetničkog. Još je važnije da nam ta spoznaja otvara put na liniji ekstenzija – medij – praksa, gdje se ta dimenzija uspostavlja kontrolnim kriterijem za svako (političko) agitiranje za promjenom.

McLuhan bi rekao: dogodila se implozija. Svijet elektrike, poslije elektronike, postao je novom ekstenzijom, novim pomagalom, produžetkom, medijem, koje je tražilo, uvjetno rečeno, prevrednovanje svih vrijednosti. Ta McLuhanova ideja o utjecaju tehnoloških produžetaka na doživljaj, općenito recepciju svijeta ali i oblikovanje i mijenjanje samog čovjeka ima upravo u avangardi krunski dokaz, ali se može promisliti i u perspektivi Petrovićeve prakse kao načina uspostave horizonta ljudske slobode.

Svima nam je poznata opsjednutost futurista novim tehnologijama: automobilima, zrakoplovima, radijskim prijamnicima koji su omogućavali da pjesnička riječ bude u trenutku dostupna velikom broju ljudi. Poznata nam je također opsjednutost avangarde tipografijom kao i seciranjem svakog medija i sredstva umjetničkog rada do najmanjih čestica. Istodobno, stalno treba podsjećati: praksa avangardne umjetnosti kretala se u horizontu kritike građanske ideologije i tražila je one oblike bivstvovanja koji:

neće biti određeni ideološki;

neće predstavljati sredstvo u obrani postojećih neprihvatljivih odnosa;

neće robovati tradicionalnim medijima nego će baštiniti od novih tehnologija i novih spoznaja;

ne zaustavlja se u području izolirano estetskog nego ulazi u život, uzima iz života i uspostavlja različite relacije prema životu.

Gajo Petrović, kritizirajući svoje kritičare koji su tvrdili kako je tehnika instrument koji za razliku od kapitalizma u socijalizmu postaje poslušnim – kaže: “Atomska bomba neće početi da proizvodi jestive pečurke čim na nju nalijepimo socijalističku etiketu”.

McLuhan je uvijek zagovarao misao da tehnika nije neutralna. Štoviše McLuhan je uvijek mislio i pokušavao objasniti da svaka uporaba određenog medija ostavlja na čovjeku traga, to jest da je u rečenici medij je poruka, pojednostavljeno rečeno, subjekt medij i da je na njemu naglasak. Štoviše, McLuhan ismijava onu vrstu svijesti koja prekrivajući oči rukama misli da će ostati zaštićena od tehnologije. Od naleta novih tehnologija, smatra McLuhan neće ostati zaštićena ni društva Istoka, a ni osobe koje izjavljuju kako “ne čitaju oglase” (danas bismo rekli: ne gledaju televiziju, ne služe se internetom, ne šalju SMS poruke, nemaju blog, nisu na nekom od foruma, nisu priključeni…).

Proizvodna sredstva kao ekstenzije

Čovjek je, smatra McLuhan, određen svojim ekstenzijama a da to uglavnom i ne zamjećuje… stvara posrednike koji posreduju tako da dodaju, određuju, uvjetuju, prilagođavaju, interpretiraju… Petrović kaže: “Tako ima mnogo oblika u kojima čovjek otuđuje proizvode svoje vlastite djelatnosti od sebe i čini od njih poseban, nezavisan i moćan svijet predmeta, prema kojima se onda odnosi kao rob, nemoćan i zavisan”. Sve je u pitanju jer je rez kojeg je donijela nova tehnologija iz temelja promijenio odnose među ekstenzijama. Umjetnici su prvi reagirali.

“U društvu iz kojeg su eksploatatori eliminirani, čovjekovu slobodu ugrožavaju sredstva pomoću kojih saobraća s prirodom i s drugim ljudima (tehnika) i društveni oblici u kojima se to saobraćanje vrši (društvene organizacije i institucije). Pitanje o slobodi pojavljuje se danas prvenstveno kao pitanje o slobodi i socijalizmu i kao pitanje o slobodi sa tehnikom”. U tom je Petrovićevu mišljenju sadržano mnogo toga. Ovo je mjesto gdje se priznaje primat odnosa spram tehnike, tj. u temelj se stavlja pitanje sredstava proizvodnje ili prijenosa, njihove uporabe i posljedica uporabe tih ljudskih ekstenzija. S pravom se onda možemo pitati: ako je izum stvorio povlasticu i masu (s druge strane), onda se klasni odnos mora temeljitije promisliti u svjetlu novih spoznaja o proizvodnim sredstvima kao ekstenzijama.

I sam Marx (mcluhanovski) u Kapitalu piše: “Na ovaj način pretvara on (misli se na radnika) stvari date od prirode u organe svoje djelatnosti, u organe koje dodaje svojim sopstvenim tjelesnim organima, produžujući svoje prirodno tijelo, usprkos Bibliji.”  (Str. 164.)

Hibridizacija ekstenzija, smatra McLuhan, oslobađa golemu energiju. Teško je u povijesti umjetnosti naći period u kojemu je oslobađanje energije bilo tako i toliko očito.

Starim usmenim narodima koji su prelazili na pismenost dogodila se nekada, “eksplozija oka”. Sve što se čulo, vidjelo, doživjelo, osjetilo, sanjalo, slutilo, izmislilo… sve je završavalo u gramatički uređenim redovima vojnika/slova koji su marširali noseći uvijek jednu poruku, jedan smisao, jednu dimenziju (ako izuzmemo umjetničke otklone). Tehnologija elektronike donosi ne eksploziju nekog novog čula (premda će McLuhan govoriti o revitalizaciji sluha) nego snaženje ideje o istodobnom doživljavanju svijeta svim čulima. Dogodit će se svojevrsno oslobađanje upućenosti na jedno dominantno osjetilo. Kolaži, montaže, hepeninzi, ready-made, zaumni zvukovni izričaji, i mnogo toga još pokazatelji su smjerova u kojima se slutilo novom oslobađanju.

U ideji da će umjetnici biti prvi koji će shvatiti probleme i utjecaje novih ekstenzija/tehnologija/medija, te koji će čovjeka prirediti za prihvaćanje tih novih “sredina” – implicite je sadržano stajalište/prepoznavanje umjetničke prakse kao slobodnog stvaralačkog i samosvjesnog bivstvovanja. No do toga se dolazi mukotrpnim oslobađanjem percepcije, novim načinima gledanja, doživljavanja svijeta, novim pokušajima.

Šokovi novih tehnologija i umjetnost

Ako imamo u vidu što su sve učinili futuristi, dadaisti, nadrealisti… u Rimu, Parizu, Ženevi, Moskvi, Berlinu, Zagrebu, Beogradu… onda s punim pravom možemo reći da su oni anticipirali misao McLuhana, ili da su eksperimentirali na području na kojemu je McLuhan usidrio svoje teze. U čemu je avangarda bila mcluhanovska?

Naglašavanjem značenja tehnologije;

Sviješću o promjeni percepcije uslijed novih sredstava komunikacije;

Određenošću medijem kroz kojega se govori (što rezultira bijegom u eksperiment i atomiziranjem sredstava komunikacije);

Uviđanjem povezanosti tehnologije i medija ili ekstenzija s važećim svjetonazorom (što je umjetnike vodilo revolutivnom stavljanju u pitanje svega: umjetnosti općenito, konkretnih umjetnosti, medija, sredstava, boja, glasa, riječi, jezika, tona…) što je vodilo kritici apologetske pozicije religije, filozofije, morala, društva….

Avangarda želi osloboditi ono iracionalno i nesvjesno. McLuhan smatra da je Zapad pobrkao razum s pismenošću, te da je to bio osnovni razlog stvaranja nesvjesnog u čovjeku. Avangarda je željela istodobnost usporednih zbivanja (primjerice govorenja pjesama). McLuhan smatra da je pismenost razvijala obrasce slijeda i neprekidnosti (poznata je njegova metafora o slovima/vojnicima). Avangarda je zagovarala prekid kontinuiteta i okretanje prema iskustvima Istoka. Zapad je, s pojavom električke implozije, postao svijetom koji se općenito stalno okreće Istoku.

U pismu je očito McLuhan vidio nazivnik za beskrajne (jezične, govorne, dijalektalne) razlike ljudi, gradova i pokrajina jedne zemlje. No sve su te razlike (prividno) nestajale uporabom istih slova i istoga jezika. McLuhan navodi de Tocquileovo zapažanje kako je tiskana riječ bila učinila Francusku homogenom. Razlike starog feudalnog usmenog društva kao da su izbrisane. Revolucionarnost medija pisma poništila je prividno razlike i ustanovila tu jednoobraznost koja razlike gura pod tepih svijesti. Tu vrstu revolucije teško je prepoznati. Premda je riječ o osnovama na kojima će se graditi suvremena zapadna civilizacija, upravo zato što sve to promatramo iznutra, često nećemo biti svjesni dimenzija promjene.

Avangardna umjetnost predstavlja krik zainteresiranih za nesvjesno. Pozivanje na Freuda samo je dobrodošla pomoć u traganju za višedimenzionalnim predstavljanjem umjetničke kreativne nakane u materijalu. Više nije bilo dovoljno da skulptura progovori; avangardna je umjetnost slutila da karte treba ponovno promiješati i spoznaju i umjetnost posložiti prema drugim načelima.

Upravo onako kako su to, ne do kraja osviješteno i ponekada ne do kraja suvislo iskazivali avangardni umjetnici – umjetnost prva ulazi u područja koja će društvena zajednica mnogo godina poslije, McLuhan kaže desetljećima poslije – osvijestiti.

Živimo u svijetu šokova koje nam svakodnevno pričinjaju nove tehnologije, šokova s kojima se može nositi upravo ona koja je na njih na vrijeme upozoravala – umjetnost.

Umjetnik je prorok, čovjek integralne svijesti, čovjek koji društvu oboljelom od tehnoloških rezova može pružiti imunitet. I umjesto da se oslonimo na umjetnost, mi smo utočište našli, smatra McLuhan, u produžecima/medijima koji nam svakodnevno uzvraćaju narkotičkim slikama. Umjesto da istražujemo dosege slobode koju su otkrivali avangardni umjetnici, dopustili smo da u ovo električko doba našim živčanim sustavom upravljaju privatne korporacije.

Mišljenje revolucije završava u umjetničkoj praksi

Naizgled nespojivi pristupi i načini razmišljanja, pokazuju iznenađujuće sličnosti.

Sredstva rada o kojima (o čijoj razvijenosti) ovisi oblik društvenih odnosa – u osnovi su McLuhanove ekstenzije čovjeka čiji razvoj mijenja čovjeka i na njega znatno utječe.

Petrovićevo: Čovjek je biće prakse, kod McLuhana je: Čovjek je biće određeno svojim ekstenzijama i bit će onoliko slobodnije koliko je svjesnije njihova utjecaja.

Kad Petrović govori da nema slobode bez prakse niti prakse bez slobode… onda to u mcluhanovskoj terminologiji znači da su samo umjetnici (dakle praktičari slobode) oni koji to mogu ranije osjetiti i vidjeti.

Slobodna stvaralačka praksa uporišno je mjesto Gajina suprotstavljanja tvrdom marksizmu, jer je takva praksa cilj i kriterij, putokaz i pokazatelj realiziranosti. U čemu je praksa najslobodnija, najljudskija? Koja je to praksa kroz koju će se čovjek najbolje realizirati? Koja je praksa s onu stranu otuđenja? Koja praksa omogućuje rabljenje ekstenzija tako da one ne stvaraju nove ovisnosti (nagomilani rad starim sredstvima proizvodnje)?

Ako je to umjetnost pred nama je pitanje: ne treba li središnjom kategorijom relevantnog filozofijskog pristupa biti odnos praksa – ekstenzija – medij?

Ako ekstenzija proizvodi masu ne treba li misao slobode utemeljiti u temeljitijem promišljanju ekstenzija, posebno u svjetlu mogućeg oslobođenja? Ako je umjetnost praksa oslobađanja, a ona to jest, onda bi cjelokupna struktura kritike političke ekonomije trebala biti strukturirana oko ekstenzija a ne oko rada (Rad može biti i stvaralački ali ekstenzija proizvodne trake koja čovjeka pretvara u stroj – ne može stimulirati umjetničko!). Baudrillardova slutnja išla je u tom smjeru.

Ako je istina u praksi oslobađanja, praksi uspostavljanja takvih uvjeta u kojima će se čovjek realizirati kao stvaralačko biće, onda tu praksu možemo razumjeti kao nešto što ima više oblika koji vode u jednom smjeru. Jedan od najvažnijih je umjetnička praksa u najširem smislu. Tako se na kraju čini logičnim ono što je naizgled paradoksalno: Petrovićeva filozofija prakse ili mišljenje revolucije završava u vrlo široko shvaćenoj estetici.

Mjestimično skraćena i za tisak prilagođena verzija PowerPoint prezentacije Praksa avangarde i avangarda prakse