Ekstremi kontrolirani čudnim ograničenjima

Kelly Link, Magic for Beginners

Nova zbirka kratkih priča Kelly Link Magic for Beginners ostavlja me jednako bez riječi kao što je to činila i njezina prethodna zbirka. Priče istodobno zemaljske (njujorška obitelj seli se u predgrađe, suprug jedva da je ikad kod kuće, zbog svog dugog putovanja do posla i s korporativnim poslom s debelo iznad 40 radnih sati tjedno) i fantastične (kuća u predgrađu neobično je opsjednuta duhovima, sićušni ljudi jašu na zečevima, naoružani kopljima, gužvaju se na livadi ispred kuće) stalno se preobražavaju, urušavaju same u sebe ili upadaju u vrtoglave autoreferencijalne mise-en-abime petlje. U jednom trenutku skupina sredovječnih momaka, sve neuspjelih u životu, sjede oko stola pijući pivo i igrajući poker; u sljedećem, navijačica je u ormaru s vragom, proživljavajući svoj život koji se kreće unatrag i pričajući vragu priču o jednom od ljudi koji sjede oko stola… Zatim je tu priča o televizijskoj seriji koja se cijela događa u ogromnoj knjižnici, sa svim vrstama natprirodnih događaja, a različiti glumci igraju isti lik svake epizode, samo što izgleda da su ljudi koji gledaju tu seriju također likovi unutar nje, osim ako umjesto toga nije riječ o tome da televizijska fikcija nekako curi u “stvarni” svijet… samo što su tu također sve stvari o tinejdžerskoj neprilici u seksu i vjenčanim kapelama u Las Vegasu, i odlasku na krov po noći i gledanju u zvijezde…

Priče Kelly Link imaju borgesovske vrtoglave ontološke dislokacije, ali se također čine bizarno, nerazumno veselima (čak i kada opisuju duboko uznemiravajuće stvari), što je uglavnom zbog narativnoga glasa koji ostaje živahan kao pripovjedač bajki, a ipak bezosjećajan i hladan, bez obzira na to koliko odvratno i nečuveno bilo ono što je rečeno. To možete vidjeti u počecima njezinih priča: “Bio jednom čovjek čija je supruga bila mrtva. Bila je mrtva kada se zaljubio u nju i bila je mrtva tijekom dvanaest godina koliko su živjeli zajedno…”. Ili ponovo: “Fox je televizijski lik i ona još nije mrtva. No, bit će, uskoro. Ona je lik u televizijskoj emisiji koja se zove Knjižnica. Nikada niste gledali Knjižnicu na televiziji, ali sigurna sam kako želite da jeste”. Što kompliciranija i luđa pripovjedna linija postaje, to nam veselije pripovjedač pripovijeda o njoj, kao da je to najočitija stvar na svijetu. Nemoguće je opisati kakve su te priče (upravo na način na koji bi, prema određenim filozofima, bilo nemoguće za ljudsko biće da doživi i iskusi kako je biti šišmiš. A ipak priče zaista nekako prenose tu tuđinsku osjećajnost koja ne može biti opisana pozitivno).

Priče u Magic for Beginners vrtoglavo su bestežinske: imaju pretjeranu jasnoću koja onemogućava da ih se sažeto prepriča ili definira. Ništa ne bi moglo biti više postmoderno na način da priče nemaju središte, na način da su svi njihovi afekti slobodno plutajući i izrazito promjenjivi, na način da čak i njihove tjeskobe i užasi djeluju neobično objektivno ili okružujuće, neobično lišene bilo kakve unutrašnjosti. A ipak su također lišene hiperrealizma crtanog filma, brbljave ironije, pretjerane komodifikacije i opsesivnog aludiranja, koje obično smatramo oznakama “postmodernog”. (Također su previše nesigurne i previše slobodne od bilo kakve programatske transgresivnosti da bi precizno bile nazvane “nadrealističnima”.) Želim reći da djelo Kelly Link unaprijed pretpostavlja, i shvatljivo je samo unutar svijeta poput našega koji je potpuno koloniziran i sasvim obuhvaćen globalnim kapitalom a, ipak, to djelo iznosi i izvodi neku vrstu singularnog esteticizma koji je krajnje nesvediv na taj globalni totalitet.

Kim Ki-Duk, 3-Iron i The Isle

Dosad sam gledao dva filma Kima Ki-Duka – 3-Iron i The Isle – i oba su tako zapanjujuća da želim gledati sve što je napravio. Kimovi filmovi nisu nalik na filmove bilo kojeg korejskog redatelja na koje sam naišao. Vizualno su prekrasni: prilično statični, s preciznom fotografijom i jasnom montažom koja sprečava da budu samo pitoreskni ili lijepi na način nalik razglednici. Vrlo su polagani i kontemplativni, ali također ostavljaju osjećaj zbijenosti i sažetosti: paradoks koji ne mogu objasniti osim da kažem da – dok se očito događa vrlo malo toga, a više je akcije naznačeno nego što je stvarno prikazano – nema osjećaja otezanja, a Kim izbjegava tu vrstu proširene temporalnosti koju dobivamo u djelima redatelja tako različitih kao što su Ozu, Tarkovski i Antonioni (s kojima bi se svima inače moglo uspoređivati Kima u smislu kompozicije i ritma). Kimovi filmovi imaju svoje trenutke nasilja, kada sve dolazi do stanja da se nešto mora učiniti u jednom pokretu; činilo bi se da to proturječi, ali zapravo stvara snažnu sintezu s njihovom mirnoćom. (Ništa nije pretjerano eksplicitno u 3-Iron, iako on ima svoje nasilne trenutke koji uznemiruju, ali The Isle sadrži, između ostalih stvari, dva ekstremno mučna prizora samosakaćenja koji su – iako ne tako eksplicitno predstavljeni kao nasilni prizori kod, recimo, Tarantina ili Miikea – daleko više uznemirujući zbog svog emocionalnog intenziteta i zato što ih ne možemo odbaciti kao nešto što je pretjerivanje do točke apsurda.)

U oba filma vrlo je malo dijaloga: i u oba glavni lik uopće ne govori. Oba su filma priče o ekstremnoj seksualnoj strasti, zapravo o strasti nabijenoj do stupnja neusporediva ludila; a ipak u isto vrijeme ta strast ne uzima (do sada i previše poznat) oblik amour fou, nego kao da je kontrolira neka čudna vrsta ograničenja (prilično nježno u 3-Iron i tim ekstremnije jer je tako neizražajno u The Isle). Ta je strast i od drugog svijeta a ipak previše tjelesna da bi je se nazvalo “duhovnom” (barem u bilo kojem zapadnjačkom smislu koji mogu razumjeti). I strast se pojavljuje između dva protagonista, kreće se od jednog od njih na drugog na način koji se ne može svesti samo na jednostranu erotsku opsjednutost (kao u Vrtoglavici) s jedne strane, ili folie ? deux s druge. Oba su filma strukturirana oko susreta heteroseksualnog para u kojem jedan od partnera preobražava (bilo bi pretjerano okrutno reći “oslobađa”) drugoga: u 3-Iron to je muškarac koji inspirira i mijenja ženu, dok je u filmu The Isle to žena koja pokreće i mijenja muškarca. Ne mogu reći mnogo više bez detaljnog ulaženja u zaplet tih dvaju filmova, a očito moram reći više o Kimovim filmovima prije nego dalje zaključujem kakav je on. No, 3-Iron i The Isle predivni su u svom intenzitetu i oba prenose nešto na što nikad prije nisam naišao u filmu (a samo rijetko u pisanim djelima): ono što mogu nazvati samo (u nedostatku ikakva boljeg izraza da to opišem) trans-subjektivnim afektom u pokretu, na razini koja može samo biti pokazana, a ne eksplicitno izrečena ili konvencionalno izražena.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole