7.4.2005.

Ronald Sukenick  

Ekstremna fikcija

tema broja

Nestala je aura elitnog snobizma koja je nekoć okruživala avangardu. Umjesto pokreta, avangarda je postala pitanje ekscentričnih predstavnika koje zanima inovacija.

Ne možemo diktirati stil. Što bi to bilo pravi stil?

Avangarda je europska, a underground je američki. Elitistički: opozicijski. Inovativna fikcija nije sama po sebi bolja od bilo koje druge vrste fikcije. To je žanr kao i bilo koji drugi, i kao u bilo kojemu drugom, u njemu ima osrednjih primjera jednako kao i nekoliko briljantnih.

Osobno se divim tradicionalnom Kanonu, ali me ne zanima njegovo ponavljanje. Metode kojima izbjegavam Kanona nastaju uz pomoć određene mentalne gimnastike ili, rijetko, uz pomoć korištenja ograničavajuće, sažimajuće forme kao kod skupine Oulipo, koju smatram kreativnim srodnicima.

Mentalna gimnastika: načini blokiranja već oblikovanog u potrazi za neoblikovanim.

Pokušavam pisati u mentalnom prostoru od 30 sekundi u kojem prošlost nastoji čvrsto zgrabiti budućnost da bi proizvela ono što zovemo sadašnjošću. To mi pomaže zaobići već smišljeno. Sjetiti se budućnosti. To mi pomaže izbjeći već stvoreno.

Najbolje stvari pišu se same.

Automatski pilot i automatsko pisanje

Volim svoj um postaviti na automatskog pilota. Otkrivam da me vodi u zanimljivim smjerovima, vjerojatno odražavajući strukturu mog uma.

Uzbuđuje me iznenađivati samoga sebe.

Suprotstavljanje uvriježenom otkriva njegovu strukturu.

Automatsko pisanje relikvija je mehaničke ere. Na automatskom pilotu kreativno načelo je progresivna povratna informacija, a ne podsvjesni pokušaj bijega od mehaničkog.

Prva misao – najbolja misao, ponekad.

Čitatelji detektivskih priča traže određenu vrstu stvari. Isto tako i čitatelji inovativne fikcije. No, morate prihvatiti da nema mnogo njih koji traže tako nešto.

Inovaciju obilježava isti odnos prema mainstreamu kao i nacrt automobila prema tvorničkome modelu. Ili još bolje, odnos nabrijanog trkaćeg automobila prema verziji masovne proizvodnje. Prva usporedba naglašava eksperimentalni aspekt inovativnog rada, a druga ističe uzbuđenje, dodatnu snagu i čisto ushićenje koji idu zajedno s opasnošću visokih uloga.

Nikada nisam imao nabrijani trkaći automobil. Imao sam sportski automobil Volvo P1800 iz 1966. Trideset godina. Za razliku od vaših klasičnih jakih automobila, 1800 je odličan hobi automobil sa sedmom brzinom za koju se čini da će svršiti čim je dodirnete.

Bolji naziv za to o čemu govorim mogao bi biti ekstremna fikcija.

Mrzim žargon drugih ljudi. Zato što imam svoj vlastiti.

U svakom slučaju, predodžba o fikciji je pogrešna predodžba. U smislu izmišljanja nečega. Razmišljanje kroz priču je bolje. Razmišljam kroz stvari upotrebljavajući, ovisno o situaciji, gramatiku događaja.

Ona osigurava rješenja na isti način na koji san osigurava rješenja: upošljavajući uključene osjećaje a ne razum. Ili bolje, oboje. Zato što osjećaji imaju logiku.

Zato što iskustvo većinom jesu priče.

Zato što su priče zasnovane na iskustvu, ne nužno autorovom, ali uvijek djelomično njegovom.

Zato što je pisanje dio iskustva pisanja.

Zato što je fikcija iskustvo plus želja.

Fiktivni jezik postaje dosadan bez oživljavanja želje.

Razmišljati kroz priče; sanjati kroz logiku.

“Pokazati, a ne prepričati.” Zašto ne?

Teorija je delirij intelekta

Teorija je delirij intelekta. Čini život zanimljivijim.

Neobičnost. Ne originalnost. Prvo podrazumijeva otkriće, a drugo samo invenciju.

Otkriće razotkriva činjenice, a originalnost je izvještačena.

Moje pogreške ponekad su poput dobrog vina koje mora odstajati.Pogreška može biti u zadržavanju kriterija. Ili, drugim riječima, inovaciju mogu pobrkati s lošim pisanjem, ne samo pisci. To je dio rizika.

Uspješnoj fikciji nedostaje stvarnost – štogod to bilo. Spoj fikcija?

Postoji politika, a proizlazi iz stila koji može biti ključan u njezino prihvaćanje ili odbacivanje.

Odbacivanje je u tom smislu dobar znak, znak da se bavite ključnim pitanjima. Na primjer, Melville.

Status quo voli inovativne stilove. Oni upućuju na potvrdu kulturne amnezije.

Za komplicirane ljude, jednostavnost je vrlina. U mom slučaju glupost je još i bolja. Stil mora maksimalno uvećati inteligenciju.

Forma je samo način otkrivanja sadržaja.

Prepoznavanje je jedno, a slava drugo. Prvo se tiče onoga što stvarno postoji, što je kod drugog nevažno.

Fikcija su stvari koje se događaju a ne stvari koje su opisane; dinamična, a ne statična. Događanje – uzrok i posljedica nevažni… nepoznati… neprepoznatljivi…

Spasiti ludilo iskustva od nametanja reda koja su rijetko u vašem interesu.

Ponovit ću: koristite se svojom maštom ili će je netko drugi iskoristiti umjesto vas.

Fikcija nije o nečemu, fikcija je to nešto

“Proklet bio čovjek na ulici”, rekao je Pound. Čovjek na ulici: “Tko je Pound?”

Učinak uspješne inovacije maksimalno je opipljiv put od početka do kraja. Prema definiciji. Ako je u području trenutačnog ukusa, može biti originalna, ali nije inovativna.

Inovacija je ekscentrična – nikada nije u središtu stvari.

Jedna stvar ne proizlazi iz druge.

Inovacija nije antidemokratična – samo je nedemokratična.

Moja politika nije ni ljevičarska ni desničarska, nego spoznaja.

Središte izjednačava uniformnost, a periferija raznolikost.

Rubno nudi perspektivu, a središte odanost.

Pisanje počinje kao crtanje, a završava kao glazba.

Mjesto fikcije je nevidljivi svijet misli i osjećaja.

Pod pretpostavkom da je materijalni svijet stvaran, božanski pridonosi stvarnosti.

Nevidljivo ne dodaje ništa – osim sebe.

Bez nestvarnoga stvarno je nestvarno.

Pisanje o pisanju dio je pisanja. Kao uvod i epilog.

Smrt i pisanje: kornjača i njezin oklop.

Ako je smrt majka ljepote (Stevens), život mora biti njezin otac.

Poezija protiv fikcije: stvaranje protiv rađanja.

Fikcija nije o nečemu. Fikcija je to nešto.

Trebalo bi biti očito: nema prirođene, unutarnje vrline u brojnosti čitatelja.

Štoviše, teoretski je moguće procijeniti hijerarhiju čitateljstva utemeljenu na cenzuri kao u vizualnim umjetnostima.

U svakom slučaju, svatko zna da je novac loš pokazatelj kvalitete. To svatko zna, no nitko se tako ne ponaša. Takav je ugled trgovine.

Što je možda i dobro. Kada tržnica čedno ostavi po strani trgovinu da bi primijenila svoj ukus, posljedice mogu biti katastrofalne. Trgovci barem razumiju trgovinu.

Epigrami su poluistine, polovica koja prosvjetljuje

Intelektualci istinski preziru umjetnost kao zamagljujuću i frivolnu.

Jednom davno opozicija je podrazumijevala ugled. Budimo realni: opozicija je nužna za zdravu kulturu.

Ozbiljan roman treba proučavati kao da je sveta knjiga. On postoji u drukčijem svijetu od industrije zabave, u kojem možda uopće ne postoji.

Savjet međunarodnim konglomeratima koji danas kontroliraju izdavaštvo: potičite smeće, hvalite kvalitetu. Uzmite svoj kolač i pojedite ga. Pod pretpostavkom da znate recept.

Teorija je za mene kao tinta koju ispušta lignja kada je napadnuta.

Borba se vodi za ugled a ne za novac. (No, ni novac nije loš.)

Znanstvenici: što možemo reći o znanstvenicima? Suci ukusa, ali kao suci, nevoljeni.

Neki ljudi kažu da ne razumiju moja djela. Ni ja. Ne pišem tako.

Ako to već razumijem, zašto pisati o tome?

Elitistička primjedba: istraživača zanima samo nepoznato.

Povlačim to: razumijem svoja djela – ali, samo nakon što su objavljena. A i tada samo na privremene, promjenjive načine.

Samo predložiti! Samo izazivati!

Loša inovacija je neupućeno ponavljanje prošlosti; dobra inovacija je otisak prsta, genetski kod inovatora.

Dobra inovacija proći će iste kriterije ukusa kao i druga pisana djela, dok ih istovremeno mijenja.

Pitanje nije ukus, nego tko ima moć nametnuti ga.

Kolaž i izrezivanje su načini prekidanja kontinuiteta kontrolirajućeg diskursa – mozaik je način pomlađivanja diskursa.

Mozaik: nove pločice, stari fragmenti, neobični komadići – remiks. Novi oblik od ostataka. Neprekinut a ne isprekidan.

Trebalo bi biti očito: ono što je istinito danas nije bilo istinito nekoć. No, zašto nas to sprečava da težimo istini? Oponašati inteligenciju sportaša koja djeluje u neprekinutoj sadašnjosti. Brže od misli.

Gramatika događaja: događaj koji mijenja događaj = sljedeći događaj.

Glupost može biti vrlina. Vrlina može biti porok. Umjetnici ne moraju biti pristojni i dobri.

U umjetnosti procjena nužnosti podrazumijeva stručnost.

Epigrami su poluistine. Polovica koja prosvjetljuje.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Pod naslovom In My Own Recognizance objavljeno u ebr:

www.electronicbookreview.com/v3/servlet/ebr?command=view_essay&essay_id=sukenickwuc