Bojan Krištofić  

Elegija za budućim vremenima

Sivi i kišni vikend, prvi ovogodišnji onako melankolično jesenski, unatoč tmurnoj atmosferi potpomognutoj ne samo neraspoloženom klimom, nego i svakodnevnim političkim i ekonomskim pritiscima na koje smo svi već pomalo naviknuli, pružio je stanovnicima i prolaznicima Zagreba priliku iskusiti multimedijalnu i sinestetičku umjetničku tvorevinu koja istodobno odražava i transcendira takvo prolazno stanje, poetski izražavajući i lokalni i globalni trenutak krize srednjih godina sustava u kojem trudbujemo, čekajući da se nešto napokon dogodi. Od petka 8. studenoga pa do nedjelje 10., u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo na trnjanskom nasipu održane su premijerne izvedbe međunarodnoga umjetničkog projekta čiji su organizatori upravo Pogon, zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade te Corners, Vijeće za umjetnost Sjeverne Irske, a umjetnici koji čine kičmu projekta jesu Christian Cheren, Phil Hession, Ivana Ivković i Ivan Marušić Klif. Ovom su prilikom tim upotpunili i asistent produkcije Lovro Rumiha, oblikovatelj svjetla Miljenko Bengez, tonski tehničar Jasmin Dasović i grafički dizajner Dejan Dragosavac Ruta. Projekt je uobličen u kompleksni audiovizualni performans Atlas podrhtavanja i, sudeći po dugotrajnom pljesku tridesetak ljudi u publici, riječ je o drhtaju nesvakidašnje frekvencije o čijim će se vibracijama još čuti.

Melankolija manufakturnog rada Mada se performans temelji na sasvim promišljenom i vrlo konkretnom, nimalo hermetičnom, pa čak niti apstraktnom konceptu, prije svega stvara osobito osjetilno, a time i osjećajno, iskustvo, koje od proživljavanja individualne percepcijske senzacije tek naknadnom pameću postaje refleksivna politička misao, u nepatvorenom smislu politizacije iskrene empatije i potrebe za emancipacijom, odnosno za osnovnim ljudskim dostojanstvom kao produktivnom društvenom silom. Naime, projekt simbolično ocrtava globalnu sinusoidu uspona i padova tekstilne industrije od druge polovice 19. stoljeća, kad je oformljena kao značajna gospodarska grana, pa do novijih vremena kad ljudska radna snaga u tekstilnim proizvodnim pogonima postaje sve beznačajnija, a zamjenjuje je računalna infrastruktura u digitalno umreženim tvornicama dislociranima od vlastitih tržišta, u kojima se brzo i jeftino proizvode tkanine za konvencionalno omatanje milijardi ljudi. U tom su procesu i lokalni proizvođači tekstila platili svoj danak, a nedavni potresni, no zasada bezuspješni prosvjedi otpuštenih i neplaćenih radnica i radnika poduzeća kao što su Kamensko i DTR, nažalost nisu urodili širim podhrtavanjem nezadovoljstva koje bi solidarno povezalo niz društvenih grupa čije se socijalne povlastice, ali i mogućnosti smanjuju iz dana u dan. No mora se reći da je došlo do produktivnog okupljanja dijela oštećenih radnica, koje su se osnivanjem udruge vratile ručnom radu i tako si povratile samopouzdanje, ako već ne i sigurnu ekonomsku egzistenciju.

Upravo se na tom tragu razvija suptilni narativni podtekst Atlasa podhrtavanja jer umjetnici koriste tradicionalne anglosaksonske napjeve kojima su se međusobno bodrile radnice i radnici, isprva za tzv. Jacquardovim tkalačkim stanovima baš u manufakturnim pogonima, a kasnije za proizvodnim linijama ranih mamutskih tvornica tekstila; kako bi stvorili podražaje koji evociraju gotovo zaboravljeno iskustvo dostojanstvene ujedinjenosti u teškome fizičkom radu koji nije morao biti samo izvor patnje i srama, nego je, naprotiv, doista bio i izvor ponosa. Također, sam tehnološki koncept tkalačkog stana, kojim su se proces tkanja i proizvodnja uzoraka analogno programirali pomoću bušenih kartica, rekreiran je u sofisticiranome digitalnom alatu za bilježenje pjevanja i pokreta izvođača tijekom performansa, dok su ih drugi članovi tima uživo distorzirali, koristeći svoje aparate i računala, što je projicirano na četiri velika platna orijentirana prema četiri glavne strane svijeta.

Mobilizacija povijesnih gubitnika Izvođač sigurnog i ugodnog glasa pjevao je svoju pjesmu s elektrodama pričvršćenima za glavu, a njegovo kretanje scenskim prostorom i inspirirana improvizacija njegovih drugova određivala je ono što je publika gledala na platnima, kao i repetitivne zvukove koji su u kombinaciji sa zvonkim vokalom doslovce parali dvoranu. Kružna raspodjela ograničenog broja sjedećih mjesta uvjetovala je to da svi u svakom trenutku percipiraju sve i upiju to zbivanje monumentalnog karaktera u njegovu premreženom totalitetu, dijametralno suprotno načinu na koji svakodnevno percipiramo stvarnost rascjepkanu kakofonijom najrazličitijih elektronskih medija koji nas, paradoksalno, mnogo češće odvajaju jedne od drugih nego što nas povezuju. Nenametljivo, ali znakovito, performansom se pokazalo da bi politička mobilizacija onih koji još uvijek posjeduju relativnu moć, a to su pripadnici srednje klase u nestajanju, ogrezle u samozadovoljstvu i apatiji, mogla biti globalno moguća možda jedino ako igra na predmoderni identitet društvenih skupina koje su praktički do prekjučer, dvije tri generacije unazad, bile jeftina radna snaga u vlasništvu dirigenata kapitala, što se nakon kratkotrajne faze samoorganizacije radnika i buržuja kao političkog subjekta definitivno vraća, i to u najvulgarnijemu mogućem smislu. Lajtmotiv te skoro pa ironične, povijesne spirale predstavljali su sugestivni napjevi koji, dakako, zadržavaju iznimnu ljepotu nevezano uz svoje utilitarne implikacije. Isto se može reći i za performans u cjelini – naime, autor ovog osvrta svjesno je promatranju pristupio posve nepripremljen za ono što će vidjeti i čuti, pa je značenjske dijelove slagalice polako dodavao naknadno proučavajući kontekst, a samu je izvedbu doživio u potpunosti na estetskoj razini, kao neku vrstu prigušenog spektakla koji nas neprekidno draži, ali nam ne dopušta posvemašnje prepuštanje, nego se otkriva malo po malo, u sitnim i kratkim segmentima, kao istinita slika svijeta zagađena slojevima i slojevima komunikacijskih šumova, duboko ispod kojih se ipak glasaju živa bića. Pitanje jest – jesmo li to zaista nekada bili mi i hoćemo li to sutra, ili već danas, ponovno biti? Slušajući elegiju za nekim prošlim vremenima, pozvani smo spjevati poziv budućima, koja će oživjeti melodije otupjele u ruševinama nekoć prihvatljivih i razumljivih svjetova.