Elektronički mrtvaci

Informacija o “gostovanju” filma Glas smrti televizijskog redatelja Geoffreya Saxa u Cinestaru pobudila je u meni interes za žurno pregledavanje samog sadržaja. Radi se, po mojemu mišljenju, o velikom redatelju koji je svoju karijeru najvećim dijelom proveo u televizijskom svijetu radeći na brojnim poznatim filmovima i serijama. Zapravo je ovaj film iz 2005. godine njegov prvi odmak od televizije gdje je ostavio trajan otisak sa sjajnim serijama, od kojih je hrvatskom gledateljstvu sigurno najpoznatija Lovejoy, ili Državnik novog kova s fantastičnim Rikom Mayallom.

Komunikacija s mrtvima

Ovaj film govori o fenomenu poznatijem kao elektronički glasovni fenomen – EGF (na engleskom: EVP – Electronic Voice Phenomenon), koji, moram primijetiti, u ovom filmu niti je precizno niti je dobro objašnjen. Riječ je, naime, o navodnoj komunikaciji s duhovima umrlih kasetofonom i drugim elektroničkim napravama.

Uvjerenje da postoji takav oblik komunikacije s mrtvima pojavio se zahvaljujući gospođi Sari Estep iz Amerike, koja je predsjednica američke udruge za elektronički glasovni fenomen. Ona tvrdi kako je još 1970-ih uspjela snimiti glas svoga pokojnog supruga na svome magnetofonu. Uvjerena da se radi o glasovima ljudi koji su umrli, vjerujući kako je to dokaz da postoji život poslije smrti. Također tvrdi kako na snimljenim vrpcama čuje i glasove izvanzemaljaca. Kaže kako je snimila oko dvadeset tisuća glasova, što izvanzemaljaca što lutajućih duša pokojnika. Više o njoj i samom fenomenu možete pronaći na internetskim stranicama udruge, gdje ujedno možete preslušati razne snimke i pregledati fotografije?! Molim vas da zadržite barem malu dozu kritičnosti i skepse prilikom pregledavanja i preslušavanja navodnog svijeta mrtvih!!!

Zanimanje za taj fenomen, kažu, počelo je još davne 1920, kada je novinar Scientific Americana prilikom intervjua s Thomasom Edisonom pitao poznatog izumitelja o mogućnostima kontaktiranja mrtvih. Edison, koji je bio čovjek čvrstih religioznih uvjerenja, rekao je kako nitko zapravo ne zna prelazi li naš duh u drugi oblik postojanja, no kako je moguće da će jednog dana biti izumljen aparat koji će biti toliko osjetljiv da će moći precizno bilježiti eventualne kontakte s nekim drugim svjetovima. Ne postoje dokazi da je sam izumitelj pokušavao napraviti takvu napravu, ni da je mogao predvidjeti kako će duhovi pokušavati kontaktirati s nama putem kasetofona i televizijskih prijamnika.

Skeptici naravno govore kako je riječ o raznim smetnjama tehničkog porijekla te kako ljudi u buci razaznaju ono što žele čuti. Radi se o navodnim psihičkim fenomenima (ili možda poremećajima) poznatim pod nazivima paredolia i apofenia. Psiholozi kao najjednostavnije objašnjenje za EVP kažu kako je riječ o proizvodu našeg vrlo kompleksnog mozga, čemu se pridodaje snažna emocionalna želja da se kontaktira s pokojnikom.

Spašavanje onih koji upravo trebaju umrijeti

U filmu Michael Keaton glumi Jonathana Riversa, uspješnog arhitekta kojem umire žena. Izgled samog gospodina Keatona bio je zapravo više od očekivanog. Primjećujem kako svoj ljepuškasti izgled može zahvaliti tamnom “skvarcanom” tenu i pramenovima prošaranoj kosici. Pritisak Hollywooda da se mladolikost zadrži do smrti, vidljivo, nije ni njega zaobišao. Nekako se čini kako je Hollywood postao grad prepun degutantnih starčića s umjetnim tijelima i smrznutim izrazima lica.

U filmu našeg glavnog junaka kontaktira lik kojeg glumi Ian McNeice tvrdeći kako mu se preko prijamnika javila njegova pokojna supruga. Skok po skok i već se susrećemo sa scenom u kojoj je Michael okružen ekranima te počinje opsjednuto proučavati fenomen i spašavati ljudske živote zahvaljujući prikazima iz budućnosti i javljanjima i živih i mrtvih. U ovome trenutku upitate se što je zapravo sam fenomen jer se od prvotnog šturog objašnjenja kako se radi o fenomenu u kojem se mrtvi javljaju zvukovima i slikama preko aparata odjednom nalazite u priči o borbi između dobra i zla u kojem Keaton poput pravog heroja jurca u pokušaju da spasi one koji upravo trebaju umrijeti. Triler vas u cijeloj toj zbrci pokušava održati budnim plašeći vas glasnim zvukovima i duhovima koji se pojavljuju iznenada i brzo, što pomalo podsjeća na kretanja mrtvih duša iz popularnog Šestog čula.

Iz kina izlazim bez pretjeranih pozitivnih emocija i s nekoliko upitnika iznad glave. Naime, ukoliko se niste pripremili i proučili fenomen ili možda već prije niste fanatično osluškivali zvukove sa svojih raznih prijamnika, toplo preporučujem da malo pregledate barem osnovne podatke o fenomenu.

Dobra vijest za poklonike paranormalnih pojava jest podatak da se pregovara o snimanju nastavka. S obzirom na to da je film u Americi zaradio oko 55 milijuna dolara, smatralo se kako je to dovoljan razlog da se krene u nastavak priče.

Velika je vjerojatnost da će se raditi o potpuno novoj filmskoj postavi, no prije nego što bilo koga razapnemo na križ, pružimo priliku “tvornici snova” da nas uvjeri, oduševi, razočara ili što li već.