Album se povremeno gubi u svojoj gustoj atmosferi, no sudeći po gotovo programatskom naslovu, lako je moguće da je Liarsima to i bio cilj
Za bend koji tako uporno mijenja zvuk od albuma do albuma gotovo je nevjerojatno da Liars uvijek uspiju zadržati izrazito osoban pečat. Bez obzira koje instrumente odaberu kao primarne, koju god metodu rada primijene i iz kojeg god stila pokupe inspiraciju, Liars nikad ne bježe od svoje osnovne neukrotive istraživačke prirode. Mess, njihov sedmi album, po tom pitanju ne predstavlja nikakvu iznimku. Riječ je o njihovom daleko najelektronskijem ostvarenju, duboko uronjenom u starije i novije techno i house teksture, ali i dalje neupitno obilježeno primalnom energijom koja ih iz albuma u album čini jednim od najboljih ali i najkonzistentnijih art rock bendova posljednjih petnaestak godina.
Album se, istina povremeno gubi u svojoj gustoj atmosferi, no sudeći po gotovo programatskom naslovu, lako je moguće da je Liarsima to i bio cilj. U pitanju je ostvarenje koje izrazito igra na kartu podvojenosti između maglovite atmosfere i naglašene repeticije ritmičkih kostura. Negdje između tih dviju krajnosti slušatelj se lako pogubi, jer bend povremeno insistira na namjernoj nerazumljivosti – ne samo poslovičnog mrmljanja Agnusa Andrewa, nego i cjelokupne zvučne slike, koju bi najlakše bilo opisati kao svojevrsnu elektronsku pastoralu. Pojedini elementi naglašeno su naivni, poput gotovo iritantne synth linije u inače jako lijepoj baladi Can’t Hear Well.
Lutajući tako između namjernog amaterizma i novopronađene ljubavi prema krutim, mehaničkim ritmovima, Liars album ostavljaju pomalo nedorečenim, samim time poslavši i poruku o tehnologiji kao nečem što u ljudskim rukama poprima neočekivane i neplanirane oblike, iako je na papiru savršeno i precizno određeno. Kad se sve zbroji, Mess vraća Liarse njihovim kaotičnim, nepredvidljivim počecima, samo s radikalno drukčijom stilskom paletom, koja im nekim čudom pristaje jednako dobro kao i sve što su dosad dotakli.